Uz rektora Josipova svetišta mons. Antuna Sente, ml., hrvatske katoličke sveučilištarce pozdravili su gradonačelnik grada Karlovaca Damir Mandić i karlovačka županica Martina Furdek Hajdin. Nakon upoznavanja sa poviješću te kulturnim i duhovnim vrijednostima Josipova svetišta u Karlovcu, koje je okupljenima prezentirao mons. Sente, sveučilišni kapelan vlč. Marko Čolić predvodio je prigodnu pobožnost.

Misno je slavlje predvodio rektor Tanjić, a suslavili su generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Krunoslav Novak, profesori na HKS-u Jerko Valković, Odilon-Gbènoukpo Singbo, sveučilišni kapelan vlč. Čolić i rektor Svetišta mons. Sente.

U prigodnoj homiliji predslavitelj je kazao kako se u tom Svetištu otkriva svetog Josipa, tog važnog lika u povijesti spasenja koji i svojom šutnjom može puno toga kazati ljudima, a posebno muškarcima današnjeg vremena.

Naviješteno evanđelje dio je 11 poglavlja Matejevog evanđelja koje nam cijelo svjedoči o nečemu što je teško povezati s Isusom, a to je neuspjeh.

„U ovom završnom hodočašću pri kraju naše akademske godine u kojoj smo puno toga dobroga napravili možda i nije najbolja tema iz današnjeg Matejevog evanđelja koja govori o neuspjehu“, rekao je propovjednik.

Poručio je zatim da je teško pomisliti da je Isus u svome životu doživio neuspjeh, ali je ipak izrazio svoju želju da svi okupljeni razmišljaju o osobnim i zajedničkim neuspjesima. Nastavio je govoreći da je neuspjeh bio sastavni dio Isusova života, sve do njegove smrti na križu.

„I kada bismo mjerili njegov život i poslanje današnjim mjerilima, onda bismo mogli kazati da je Isusov zemaljski život bio trajno prožet neuspjehom, odbacivanjem, sumnjom. Njegove riječi su već tada neprihvaćene, mnogi ga nisu razumjeli i nisu mu htjeli povjerovati. Njegovi najbliži, često su pokazivali kako ne shvaćanju što im govori i kuda ih usmjerava. Bio je jednak mnogima koji su u svome životu doživjeli neuspjeh. Kako se ponašati u takvim trenucima, kako razmišljati o sebi o svome životu, kako se nositi s neuspjehom?“, zapitao se propovjednik.

Na postavljeno pitanje, ponudio je i odgovor. „Isus svoj neuspjeh vezuje u molitvu. Molitvom se suočava s neuspjehom. Isus svoj neuspjeh predaje u Očeve ruke. I usred neuspjeha potvrđuje svoje predanje i odanost Ocu i poslanju kojega je od njega primio. Njegov ‚Da!‘ Ocu i vlastitom poslanju nije uvjetovan uspjehom, nego je neuvjetovani ‚Da!‘ čak i u trenucima koji su sasvim suprotni od očekivanih.“

Rektor Tanjić naglasio je da se upravo u tim trenucima neuspjeha očituje i smisao Isusova poslanja. On u tim trenucima zahvaljuje Ocu, ne toliko zbog toga što je to sakrio od mudrih i umnih, već zbog toga što je to objavio malenima.

„I upravo se u tome otkriva i značenje onoga što zovemo objava. Ona dovodi do razlikovanja i razotkrivanja, prihvaćanja i odbijanja. Oni koji prihvaćaju njegovu riječ i poslanje označeni su kao maleni i jednostavni, krotki i ponizni o čemu nam Pismo svjedoči. Oni koji odbijaju čine se umnim i mudrim jer umnost i mudrost mjere snagama vlastite moći, vlastitih sposobnosti uspjeha i razmišljanja“, rekao je predslavitelj.

Poručio je da se njihov stav pokazuje nestalnim pred izazovima neuspjeha, upravo s toga što je neuspjeh kritika svake lažne mudrosti i samouvjerenosti. Lažna mudrost i umnost ne podnosi neuspjeh. Ne zna se s njime nositi. Iz Isusova stava i odnosa s Ocem, iz njegova odnosa spram neuspjeha izvire i shvaćanje učeništva, njegova nasljedovanja. Prije svega, Isus je onaj koji poziva: „Dođite k meni.“

„Treba doći k Isusu i biti s njim. To je prvi preduvjet cjelokupne kršćanske egzistencije i svakoga poziva. Doći k Isusu, znači poslušati njegov glas i dati prednost njegovim riječima i djelima nad vlastitim djelima, željama i zahtjevima. Isus nas time ne poziva da se odreknemo svoje vlastite slobodne volje, nego da ju odredimo i oblikujemo u suglasju s njegovom voljom. Na taj način i susret s neuspjehom dobiva sasvim drugo značenje i drugačije mjesto u našem osobnom i zajedničkom životu. Rekao bih da se upravo u tome krije smisao Isusovih riječi o uzimanju jarma“, ustvrdio je propovjednik.

Zatim je pojasnio da se ne radi o jarmu religioznih i drugih društvenih normi i zapovijedi. Taj jaram povezuje u jednu novu drugačiju cjelinu cijeli život.

„To je njegov jaram. Jaram koji računa s neuspjehom, i koji jedini, ako se shvaća kao njegov, može biti shvaćen kao sladak usred gorčine života. Isus traži da dođemo k njemu, da uzmemo njegov jaram koji uključuje i neuspjeh i poteškoće i da učimo od njega. Uzeti jaram i učiti, znači biti poslušan učitelju i živjeti od njegove blizine i njegove riječi, staviti sve u njegovu službu, postati krotak i ponizan. Ne samo u odnosu na njega, nego i u odnosu na naše živote, na naše odnose, na ono što radimo i cjelokupno poslanje. Biti svjesni da nismo vlasnici nego poslužitelji. Računati s neuspjehom. Ne miriti se lažnom mudrošću i umnošću. Uzeti jaram i učiti od Isusa nosi obećanje spokoja ili našim suvremenim rječnikom rečeno – odmora“, kazao je rektor Tanjić.

Pojasnio je da spokoj znači mir cijeloga bića, a ne samo fizički odmor. Upravo se u tim riječima krije možda i jedna od kritika poslanja i dušobrižničkog rada.

„Naša egzistencija koja je stalno pod stresom, govorim iz vlastitog iskustva, zbog raznih zadaća i poduhvata i koja se stalno dokazuje kao frenetična aktivnost bez odmora i bez stanke često zaboravlja na to da je izvor uspjeha, kao i stalnosti u neuspjehu, odnos s Isusom, a ne stalna aktivnost i rad. On je izvor spokoja u stalnom radu i utjeha u nevoljama. Ono što bi trebalo prožimati i naš rad i naše djelovanje, naša lica je taj odnos s Kristom poniznim i krotkim, smirenim i dobronamjernim, a ne slika s uvijek nervoznim i hiperaktivnim menadžerima. Vidimo da je upravo to što nas često prožima i čemu sve više sličimo“, primijetio je predslavitelj.

Nastavio je govoreći da možda i to hodočašće može pomoći da se vrate pravome put. „Istina, jaram je uvijek jaram i nije ga lako nositi. Nasljedovati Isusa, ljubiti, djelovati jest napor koji traži naše snage, pred napašću da iz odnosa s Bogom izbacimo napor i dademo se zavesti shvaćanjem kako je odnos s Bogom nešto što potpada pod logiku ‚odmah bez napora i sve‘. Govor o jarmu pokazuje pravo lice nasljedovanja“, ustvrdio je propovjednik.

Zaključujući homiliju, rekao je da život s Isusom uključuje veliki napor, ali uključuje i spokoj, odmor u njemu i s njime.

„Ako nema jednoga od ovoga dvoga, onda smo krivo razumjeli njegove riječi o jarmu i spokoju istovremeno. Čini nam se potpuno nelogično nositi jaram i imati spokoj. I u tome zapravo prepoznajemo i lik svetoga Josipa. Rekli bismo ljudskim rječnikom da je u mnogočemu bio neuspješan. A zapravo sve što je napravio i živio, kako nam Pismo svjedoči, otvorilo je put novome, drugačijem životu. Zato molimo njegov zagovor da se znamo nositi s vlastitim uspjesima i neuspjesima, da možemo nositi jaram i imati spokoj“, potaknuo je na kraju homilije rektor Tanjić.

Nakon misnog slavlja profesori i djelatnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta nastavili su svoje hodočašće u zajedničkom druženju u prostorima Josipova svetišta te razgledali grad Karlovac.