Propovijed biskupa Petra Palića na trodnevnici uoči ređenja mons. Vidovića

Čitanja: Dj 20, 28-38, Ev: Iv 17, 11b-19

1. Biblijska čitanja koja smo čuli svjedočanstvo su koliko Božja Riječ dodiruje i prožima našu svakodnevicu i svaki trenutak našega života, tim više što današnja čitanja nisu posebno birana za ovu prigodu, nego su dio slijeda Božje Riječi u liturgijskom vremenu u kojemu se nalazimo.

Međutim, u današnjoj Božjoj Riječi čitamo i otkrivamo barem djelomično prožimanje Pavlove stvarnosti i njegove službe i službe pastira koju sam osobno vršio u ovoj biskupiji, a za koju je odabran i koju će u subotu preuzeti novi hvarski biskup mons. Ranko Vidović.

2. Naš se ljudski život sastoji od susreta i oproštaja, dolazaka i odlazaka. Kad dugogodišnji zaposlenik odlazi u mirovinu, njegova se tvrtka oprašta od njega. Prijatelji priređuju oproštaj od prijatelja. Župnici se premještaju i župljani se opraštaju od župnika. I biskupi, kao pastiri jedne biskupije, jedne partikularne Crkve bivaju premješteni iz jedne zajednice u drugu. Na oproštajima vlada različita atmosfera i različiti osjećaji preplavljuju sudionike.

O jednom takvom oproštaju i ispraćaju govori i današnji odlomak iz Djela apostolskih. Riječ je o oproštaju među pastirima, točnije među pastirima duša. Pastir Pavao je pratio Crkvu u Efezu u njezinim prvim danima i brinuo se da je vode domaći pastiri ili „starješine“. Na kraju svoga trećeg misionarskog putovanja, Pavao se ponovno sastaje s tim starješinama iz Efeza i oprašta se od njih. Pavao je znao da je to oproštaj zauvijek i to im je iskreno i rekao. Susret je bio dirljiv, kako čitamo u opisu. Međutim, nije emotivni način oproštaja u ovoj situaciji važan i presudan. Nema izvješća o zahvalnim govorima i o darovima. Ono što je važno u ovom oproštaju je Pavlova propovijed. Iz ove propovijedi možemo naučiti mnogo o naravi kršćanske zajednice i naravi službe pastira koju je Krist ustanovio, a koje Duh Sveti postavlja. (usp. Dj 20, 28)

3. Pavlova propovijed sastoji se od dva dijela. Možemo je sažeti u dvije riječi: „svjedočenje” i „upozorenje”. Apostol svjedoči o vlastitom pastirskom radu i potiče efeške starješine, odnosno pastire na njihovo pastirsko djelovanje.

Služba pastira nije „šefovanje“, nego „služenje“; pastir ne vlada, nego služi. Isus Krist je jedan i jedini dobri pastir, koji služi svom poniznošću i koji je dao život za svoje ovce. Primjer nam je dao da i mi idemo stopama njegovim.

Biti pastir znači podrediti se u svoj svojoj poniznosti ovom jedinom Gospodinu i Pastiru i staviti se na raspolaganje za njegovu službu. To nije uvijek ugodno, ponekad vrlo zahtjevno, pa čak i bolno. Pavao je posvjedočio da je tu službu obavljao „u suzama i kušnjama”, često napadnut i progonjen od Isusovih neprijatelja. Isus je to prorekao svim svojim sljedbenicima, ali prije svega pozvanim služiteljima riječi. Tko je pozvan biti pastirom, pozvan je na žrtvu i patnju. Pavao je to iskusio na svojoj koži kroz progone, zatvore i kroz svoju mučeničku smrt.

Apostol Pavao svoju službu opisuje kao službu propovijedanja. To je i danas sastavni dio pastirskog djelovanja: naviještanje Božje Riječi, poučavanje drugih, slavljenje sakramenata, jednom riječju briga za duše, odnosno dušobrižništvo. A u središtu svake propovijedi i svakog kršćanskog bogoslužja je poziv na obraćenje Bogu i vjera u našega Gospodina Isusa Krista. Komentare o svjetskim događajima, političkim programima i savjete o ovakvom ili onakvom načinu života vjernici mogu naći na različitim mjestima. Zadaća Božjih pastira je pasti stado spasonosnim Evanđeljem.

4. Pavao je na oproštaju naslutio opasnosti i upozorava na njih. „Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte…“ (Dj 20, 29) I sam je Isus već upozorio na lažne proroke i „vukove u janjećoj koži” (usp. Mt 7,15). Opasnost za Evanđelje dolazi ne samo izvana, od proglašenih i javnih neprijatelja Krista i Crkve, već i iznutra, od samih članova Crkve i zajednice. Zbog toga je i danas vrlo važno ne samo poučavati Božju riječ vjerno prema Bibliji, nego i prepoznati lažni nauk i proroke. Polovično i nejasno kršćanstvo, bez snage privlačnosti i autentičnosti, postaje bljutavo i neprobavljivo. Zato je važno bdjeti, a svoj pogled upraviti u Krista raspetoga, „poganima ludost…pozvanima Božju snagu i Božju mudrost“ (usp. 1 Kor 1, 23-24).

5. Od trenutka imenovanja hvarskim biskupom, odnosno biskupom uopće, postavljao sam sebi pitanje: jesam li dorastao ovoj službi? Nakon razmišljanja, čovjek shvati: zapravo nisam. Međutim, s druge strane postoji Božji poziv i poslanje – tko to može i smije izbjeći? Odgovor je mogao biti jedini mogući: „Na tvoju riječ, Gospodine!“

Kroz ove tri godine službe hvarskog biskupa nastojao sam pastirsku službu vršiti najbolje što sam znao i umio, u iskrenosti, odgovornosti, pažnji i ljubavi prema ovoj Hvarskoj Crkvi koja mi je bila povjerena. Zahvalan sam svim svećenicima, svojim prvim suradnicima, ali i svim vjernicima koji su molili za svoga pastira i njegovu službu. Jer, nitko ne može vršiti svoju pastirsku službu bez pomoći jedinoga pravoga Pastira naših duša, Isusa Krista. I tako je utješno što Bog obećava i daruje svoju pomoć, u koju se možemo pouzdati, pogotovo u teškim i izazovnim situacijama.

Svoje promišljanje završit ćemo molitvom našega Učitelja i Spasitelja Isusa Krista i riječima sv. Pavla:

Oče sveti, sačuvaj u svome imenu imenovanoga biskupa Ranka, sve svećenike, redovnike i redovnice i sve vjernike laike u ovoj biskupiji i očuvaj ih od Zloga. (usp. Iv 11.15)

„I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.“ (Dj 20, 32)

To je i želja i molitva Petra, vašega brata, za ovu Hvarsku Crkvu! Amen.

mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i hvarski Petar Palić