Draga braćo misnici,

draga braćo i sestre prisutni ovdje u katedrali kao i vi koji nas pratite preko valova Radija Marije Bosne i Hercegovine!

Prigodom primanja odlikovanja koje mi je dodijelio predsjednik Republike Hrvatske gospodin Milanović, rekao sam da su mae tri lika nadahnjivala i bila mi uzor u mom pastirskom hodu: sluga Božji Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji Franjo Kuharić. U sumraku rata i oblaka mržnje, trebalo mi je snažne vjere da se svjetlo sačuva i živi iz nade kada se nije vidio kraj beznađu.

Danas slavimo spomendan bl. Alojzija Stepinca. Iznosim pred vas samo pojedine slike iz života tog blaženika, koji je ne samo moralna vertikala Crkve i hrvatskog naroda, nego hrabri svjedok vjere i trajni putokaz života.

Kada sam bio pritiješnjen sumrakom mržnje i rata, znao sam posegnuti za mislima bl. Alojzija kako bih se ohrabrio i ustrajao hrabriti ljude u nadi. On je izjavio župniku Vranekoviću u Krašiću, kad je došao iz uzništva, sljedeće: „Nama treba samo vjera, čvrsta i stalna vjera. Gospodinu se ne žuri. Mnogi mi pišu, da žele doživjeti samo jedan dan da nestane pakla. Lijepo je to i ja ih razumijem. Ali ne smijemo zaboraviti, da se za to traži žrtve. Taj željkovani dan će doći. No nije važno, da li će ga ovaj ili onaj doživjeti. Pogotovo nije važno, budem li ga ja doživio. Ako treba, neka ide i život! Glavno je da ide naprijed Božja stvar“ (Benigar, str.589).

To su njegove misli. To me je hrabrilo kad mi je bilo najteže i kad se nisam imao na što osloniti. Ove njegove misli bile su mi uporište da i ja mogu biti postojan u vjeri i druge učvršćivati u vjeri. Ohrabren tom vertikalom vjere, i sâm sam sebe ojunačio da se mogu nositi s izazovima pakla koje je mržnja stvorila. Zato sam toliko puta ponavljao poznate narodne poslovice, a vjerujem da to i pamtite: mogu ljudi kako hoće, ali neće dokle hoće i: ničija nije do zore gorjela.

Bl. Alojzije bio je prokušani svjedok vjere i postojan u službi naviještanja evanđelja. To je ispunio svojom patnjom za Crkvu. Svoju poruku vjere zapečatio je smrću. Pred sramotnim procesom hrabro je uspravan bio dostojanstven svjedok istine i čiste savjesti. Zato je mogao na kraju suđenja reći: „A što se tiče mene i mog suđenja, ja ne trebam milosti, savjest mi je mirna“. Ono što je mene hrabrilo jest dostojanstveno držanje bl. Stepinca na suđenju unatoč dubokog poniženja i naručenih uvreda. Kada čovjek o tome čita, može vidjeti veličinu zla.

Bio sam svjedok njegova proglašenja blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Tada su mi suze radosnice potekle zahvaljujući Bogu da sam to doživio. Ne bih htio u ovoj propovijedi ponavljati ono što sam već spominjao iz vremena svoga djetinjstva. Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je ono što je doživio: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“ (Bit ćete mi svjedoci, str 19). To je rekao Papa u Mariji Bistrici.

Posebno sam bio ohrabren propovijeđu kardinala Stepinca izrečenom u katedrali 25. listopada 1942., u tijeku rata, u Zagrebu kada je, između ostalog, kazao: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka… Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija… Ali ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde (Benigar, 1974., str. 442).

To me je nadahnjivalo da sam u teškim danima upotrebljavao ove njegove stavove i riječi jer nije lako biti pametan u tom mraku. On mi je bio kompas, kako je to i rekao sveti papa Ivan Pavao II. To me je jačalo da sam svaki zločin nazivao pravim imenom, bez obzira tko je zločinac. Ne može se zločinom mir graditi i zločinom zločin pravdati. Zato sam itekako progovarao javno osuđujući svaki zločin. Zato sam dizao glas i ponovo dižem protiv onih koji tvrde da je za zločin odgovornost osobna i da se ne može narod cijeli time okrivljavati. Slažem se ako se taj aksiom uvažava na svim razinama. Ovih dana čujemo tu tvrdnju braneći svoj narod da nije genocidan. Neka to pravilo primijeni i na druge, ako je vjerodostojan, bilo političar bilo crkveni dostojanstvenik. Moramo imati ista mjerila. To ne vrijedi samo za lokalne nego i za međunarodne predstavnike da i oni vrjednuju malog čovjeka i u tuđim zemljama kao što znaju braniti svoje građane u svojoj zemlji. Ne razumijem poglavare Crkve koji uporno šire neistinu o šutnji bl. Stepinca, a oni su šutjeli dok su nas ubijali i tolike masakre pravili. Ni jednom riječju nisu osudili; čak su nazivali Božjim djelom što nam tolike crkve porušiše i nas protjeraše. Tužno je da su našu arhivsku građu pokupili i stavili u svoje podrume, a vrijedne slike po župama pokrali i prodavali u Italiju i time pravili svoje dvore. Međutim, to ne spominju.

Ne smijem šutjeti kako ne bih bio osuđen zbog toga, nego moram progovoriti o tome. Budući da odlazim s dosadašnje službe, više ne govorim u ime Nadbiskupije ni u ime Biskupske konferencije nego u ime svoje savjesti. Ako ima vjere i poštenja, potrebno je zauzeti jednak stav i mjerilo prema svakom čovjeku i zajednici.

Zato danas posebno molimo blaženog Alojzija da nam istinski bude nadahnuće kako bi čvrsto stajali na strani istine u skladu sa spomenutim riječima pape Ivana Pavla II. da „istina nije roba kojom se može trgovati“. Istina je nešto za što se život polaže. Još će se puno toga trebati razotkrivati kada je riječ o podmuklosti zla bilo na lokalnoj razini ili na razini međunarodne zajednice koja nema osjećaja za malog čovjeka. Svi ovi koji zveckaju oružjem i spremaju rat, oni neće ginuti nego će ginuti mali čovjek. Blaženi Alojzije, koji si se toliko borio za čovjeka, za istinu, za mir, pomozi nam da budemo postojani na tom putu. Amen.