Možda se svake godine uvijek iznova navode neki najvažniji podatci iz biografije svetog Nikole Tavelića, koji su vama, njegovim štovateljima, dobro poznati, usprkos tome i ja bih ih u najkraćem ponovio da ih osvježimo u našem pamćenju.

Sveti Nikola je rođen u ovom gradu, Šibeniku, ali se ne zna točna godina njegova rođenja. Pretpostavlja se, sa određenom sigurnošću, da bi to bilo negdje oko godine 1340. Zna se, međutim, točan datum njegove mučeničke smrti: to je bilo 14 studenog 1391.

Nikola je kao mladić pristupio u franjevački Red, u samostan ovdje u Šibeniku. Koju godinu iza svog svećeničkog ređenja Nikola odlazi u Bosnu u kojoj je bila jaka prisutnost jedne kršćanske sekte nazvane „bogumili“, po jednom bugarskom svećeniku koji se zvao Bogumil i koji je bio osnivač te sekte, koja se iz Bugarske jako širila prostorima Bosne.

Crkva u Rimu je postala veoma zabrinuta djelovanjem te sekte koja je tražila i nalazila sve više sljedbenika.

Papa je zatražio od otaca franjevaca  da se oni suoče s tim problemom, tj. da evanđeoskim propovijedanjem vrate bogumile pravoj vjeri. U Bosnu dolazi veliki broj franjevaca iz mnogih evropskih država sa željom da pomognu narodu spoznati istinu prave vjere i pravog kršćanskog nauka.

Nije to bilo ni malo lako poslanje. Puno je redovnika stradalo od predstavnika te sekte koji su sve činili da ne izgube ono što su svojim krivovjerjem pridobili.

I sveti se Nikola, kao mlad svećenik, javio sa željom da pođe propovijedati evanđelje u Bosnu. U Bosni je ostao djelovati 12 godina, ali nemamo nikakvih informacija o njegovu životu i misionarskom djelovanju iz tog vremena. Zna se jedino da je uspjeh misionara bio jako velik. Vraćen je veliki broj tih heretika u krilo katoličke Crkve.

Nakon 12 godina djelovanja na teritoriju Bosne i Hercegovine, Nikola odlazi u Svetu zemlju. Sveta zemlja je u to vrijeme bila pod turskom vlašću i islam je bio službena vjera.

Koji su sve motivi zbog kojih je Nikola poslan u Svetu zemlju, teško je reći. Tamo su već djelovali franjevci kao misionari među malobrojnim kršćanima koji su još ostali na tom teritoriju. Da li je Nikola tamo pošao samo sa željom da bi živio i posvećivao svoj život u Isusovoj zemlji, na povijesnim mjestima njegova djelovanja, ili je tamo pošao da djeluje kao misionar u muslimanskom ambijentu? Ne znamo siguran odgovor.

No, činjenica je da je Nikola, nakon nekoliko godina skrovitog življenja u Svetoj zemlji, započeo misionarski djelovati sa željom da sve privede evanđelju Isusa Krista. U jednom trenutku je on, sa još trojicom svoje subraće, odlučio poći kod samoga jeruzalemskog kadije, i zatražiti od njega da prijeđe na kršćanstvo. U to vrijeme je vjera vladara uvijek bila i vjera naroda. Pa ako kadija prihvati kršćanstvo, prihvatit će ga i sav narod.

Kakva su ovdje bila očekivanja svetog Nikole i njegove subraće da se odluče na takav korak, teško je reći. Kako su došli na tu ideju? S kim su se posavjetovali? Ne znamo o tome mnogo.

Danas bismo takvu odluku nazvali nerazboritom i naivnom, ili običnim fanatizmom. Ali sveci imaju neku svoju logiku. Oni, zahvaćeni jakim iskustvo Krista, njegovom ljubavlju, često idu frontalno i naivno. Njihova logika je drugačija.

Svetac se, zahvaćen Kristom, osjeća neopisivo sretnim, i on bi tu sreću želio prenijeti na sve druge. Lako se uvjeri da će ti drugi odmah prepoznati i poželjeti njegovu sreću, te se otvoriti Kristu. Ali ne ide to uvijek tako.

Nikolin takav pokušaj kod jeruzalemskog kadije je doživio potpuni neuspjeh. Ne samo da se kadija nije obratio, nego je svu četvoricu redovnika osudio na smrt. Isječeni su mačevima, a njihova tijela su spaljena.

Ljudski gledano, bio je to potpuni neuspjeh. Ali kršćanski gledano, to nije neuspjeh. Kada netko daje svoj život za velike ideale, to nikada nije neuspjeh. Kada se život daje iz ljubavi, ne iz mržnje, to ne može biti neuspjeh. Uspjeh tako darovanog života ne mora se vidjeti odmah, ali takav život ne propada, nego se pretvara u sjeme koje će izniknuti i donijeti obilat rod, ne znamo sve gdje.

Stoga, bez obzira na vremenski odmak mučenici uvijek iznova oduševljavaju i ostaju nam kao trajno nadahnuće. To stoga što su to bili kršćani koji nisu prihvatili živjeti osrednje ili površno kršćanstvo, nego kršćanstvo u svoj svojoj punini. Kada su jednom upoznali Isusa i svim srcem ga prihvatili, sve drugo im je postalo nebitno. Zahvaćeni Isusovom ljubavlju, oni nemaju problema za njega dati sve, pa i sam život.

Oni nam poručuju: ne budi osrednji kršćanin; ne budi kršćanin koji vjeruje u Isusa, ali ne živi po njegovu evanđelju; ne budi kršćanin koji će u svim delikatnim situacijama zatajiti svoju vjeru i biti neprepoznatljiv kao kršćanin.

Mučenici nam govore kako je za vjeru potrebno i nešto pretrpjeti. Mogu to biti određena poniženja i ruganja, ismijavanja ili ignoriranja. Apostol Pavao poručuje svima koji žele živjeti vjernost Bogu da će zbog toga biti, na jedan ili drugi način, progonjeni.

Progonstva kršćana nisu završila sa slobodom koju je car Konstantin dao kršćanstvu 313 godine. I danas je u svijetu puno kršćana koji trpe progonstva i mučeništva. I prema istraživanjima uvaženih svjetskih agencija, kršćanstvo je danas najprogonjenija vjera u svijetu.

Isus je navijestio svojim učenicima da će biti progonjeni zbog njega, ali neka se ne boje jer će on biti uvijek s njima. On im daje jamstvo svoje blizine.

Apostol Pavao nabraja tolike svoje patnje koje je podnio zbog evanđelja, pa slušajući ga, nama se spontano nametne pitanje: „Kako je mogao sve to izdržati?“ U poslanici Timoteju on daje vrlo jednostavan odgovor na to pitanje: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio.“ A potom nadodao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu.“

Sveti Nikola Tavelić je mogao izbjeći mučeništvo. Dovoljno je bilo da ništa ne poduzima i s mirom živi u svom samostanu. Ali čovjeka ispunjena Kristovom ljubavlju, Kristova ljubav potiče, goni ili čak prisiljava na djelovanja. On se u toj ljubavi nadao protiv svake nade. Stanje njihove nutrine je bio takvo da on nije mogao drugačije.

Isusova ljubav ne traži od nas uvijek da budemo za njega mučenici krvlju, ali traži mučeništvo služenja i ljubavi. Samo život koji se daruje i troši za druge nosi u sebi sjeme vječnosti.

Čuli smo Isusa u današnjem evanđelju koji veli: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“

Gubi život onaj tko ga želi sačuvati, u smislu, da misli samo na sebe i svoje interese. Gubi život onaj tko izbjegava sve što je naporno i zahtjevno, ili to prebacuje na leđa drugih. Gubi život onaj tko izbjegava svaku žrtvu za druge ili za opće dobro.

Život se čuva darivajući ga, trošeći ga u ljubavi i služenju. Takvom životu ni smrt ne može nauditi. Blažen je život koji se istrošio u ljubavi prema Bogu i ljudima!

Braćo i sestre! Sažmimo još jednom glavne poruke svetog Nikole Tavelića: Izdvojio bih tri:

Prije svega poruka da vjera nije privatna stvar koja se živi ili čuva u zatvorenoj sobi ili sakristiji. Isus nas je pozvao da svoju vjeru naviještamo i svjedočimo svima. „Idite po svem svijetu i naviještajte Radosnu vijest do kraja zemlje“, poručio je Isus svojim učenicima.

Nikola nije plašljivo skrivao svoju vjeru ili se stidio svjedočiti je. Bio je hrabar, ne zbog oholosti, već iz ljubavi prema Kristu i ljudima kojima je želio donijeti spasenje. Isus ne traži od nas danas da svjedočimo svoju vjeru vičući po ulicama naših gradova i sela, ali niti da se skrivamo kao vjernici. Poznate su nam Isusove riječi: “Tko mene prizna pred ljudima, i ja ću njega priznati pred Ocem svojim na nebesima.” (Mt 10,32). Prije svega svjedočimo svojim poštenim i uzornim životom. Nekada je tako lijepo vidjeti osobe koje oko vrata nose križić i ne skrivaju ga. Ne moraju ništa govoriti, taj njihov križić govori.

Slijedeća važna Nikolina poruka jest: Vjernost u malome vodi do vjernosti u velikome. Nikola nije počeo kao mučenik. Počeo je kao običan kršćanin, vjernik. Potom redovnik, misionar u Bosni, čovjek molitve i služenja. Tek kasnije je dao i svoj život. Ako želimo biti vjerni Bogu u velikim stvarima, trudimo se već danas biti pozorni prema malim stvarima naše svakidašnjice. Za svetost nisu nužna neka herojska djela. Dovoljno je biti vjeran u malim stvarima naporne svakodnevice, i činiti te male stvari s velikom ljubavlju: to je najsigurniji put velikoj svetosti.

I na kraju Sveti Nikola nam poručuje: Križ je neizbježan u kršćanskom životu. Svjedočanstvo vjere uvijek nosi cijenu. I danas, i ovdje. Nadamo se da nas zbog vjere nitko neće pogubiti, ali nije isključeno da zbog vjere nećemo nekada trpjeti ismijavanje, nerazumijevanje, odbacivanje. I to je mučeništvo – nekrvno, ali stvarno.

I na kraju, ne zaboravimo – Nikola Tavelić je naš! Naš svetac, Hrvat, franjevac, misionar. Prvi od mnogih koje je hrvatski narod dao Crkvi i svijetu. Molimo ga da nas trajno zagovara kod Isusa da bi i svi mi prošli ovim životom čineći dobro, i tako ostavili iza sebe tragove blagoslova za dobro našeg naroda, Crkve i svake župne zajednice. Amen.

Tavelićevo proslavljeno u nacionalnom svetištu u Šibeniku