Dragi redovnici i redovnice,

ponajprije vam želim zahvaliti na pozivu koji ste mi uputili da predvodim ovo euharistijsko slavlje, povodom skupštine na kojoj promišljate o temi: „Nova redovnička zvanja“.

Sloboda od zakona

U prvom smo čitanju čuli svetog Pavla kako je pisao Galaćanima, a i nama danas govori: „Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.“

Čini mi se da ova rečenica dobro izražava redovnički poziv u njegovoj biti, jučer i danas. Redovnik i redovnica, osobe su koje dopuštaju da ih vodi Duh i zato su slobodne, odnosno nisu „pod Zakonom“.

Ne zato jer su „izvan zakona“, naravno, već stoga što su, mogli bismo reći, „iznad Zakona“. U kojem smislu? U smislu što nam je Zakon dan da naznači minimum koji svi moraju poštivati, no Duh nije zadovoljan minimumom ispod kojeg počinje neregularnost, odnosno grijeh: traži da se teži maksimumu, da se cilja visoko.

U tom smislu, oni koji su vođeni Duhom nisu “pod Zakonom” jer im nije potrebno pravilo koje bi ih podsjećalo na neophodni minimum koji se mora poštivati kada se daje sve od sebe kako bi se ostvario maksimum.

Deset Božjih zapovijedi, zakon par excellence, u osnovi traže samo minimum: ne ubij … ne sagriješi bludno … ne reci lažna svjedočanstva.. itd. Isus, naprotiv, nije došao ukinuti ništa od Zakona, ali traži maksimum: „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij!… (….)..A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu (Mt 5,21-22); Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu (Mt 5,27-28); Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (Mt 5,43-44); Čuli ste da je rečeno … Ne reci lažna svjedočanstva, ali ja vam kažem: Vaša riječ neka bude da, da, – ne, ne“! (usp. Mt 5,33-37), itd.

Upravo stoga, „ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom“, jer ste iznad Zakona.

Čini mi se kontradikcija ovo govoriti onima koji su poznati kao „redovnici“ jer im je dužnost obdržavati red, pravilo.

Može li se također reći: „Ako dopustite Duhu da vas vodi, više niste pod pravilom?“

Naravno, jer vi ste „pod pravilom“ kada pravilo živite kao jaram, kao okove, kao dužnost koja guši, ali ako „pravilo“ živite kao priliku, tada doživljavate slobodu i osjećate se „iznad pravila“.

Pravilo, naime, predstavlja volju Božju za vas, a volja se Božja može živjeti rezignirano, misleći: “Nemam drugog izbora, nemam druge mogućnosti nego prepustiti se volji Božjoj.” Odnosno, želio bih nešto drugo, no nažalost, moram se prilagoditi okolnostima pred koje me Bog stavlja. Žalosno je ovakvo razmišljanje: “Nažalost, moram vršiti volju Božju!”, kao da je teret ono što Bog želi za mene. Ako pravilo živite na taj način, onda ste „pod pravilom“, živite na silu ono što trebate živjeti iz ljubavi!

Može se doći do točke u kojoj uzvišenu, presvetu volju Božju smatramo zaprekom svojem ostvarenju!

Naprotiv, ja mogu živjeti volju Božju kao najbolji izbor koji mogu napraviti. Stvoritelj nas je oslobodio znajući da svoju radost nalazimo u vršenju Njegove volje, a ne u pokoravanju Njegovoj volji. Također, i ono što mi se na prvi pogled čini poput tereta, postaje sladak jaram i lako breme. Nemam ništa drugo doli priliku činiti ono što Bog želi od mene. Trenutno mi se ne sviđa jer ne razumijem smisao toga, ali već sam sretan jer vjerujem da On želi najbolje za mene.

Sve ono što mi se događa, što Bog želi ili dopušta, za mene je najbolje, u protivnom On ne bi bio Ljubav.

Životne okolnosti, osobe oko mene, simpatične ili antipatične, dobre ili loše, postaju za mene „pravilo“, odnosno pokazatelji volje Božje za mene. I postaje jasno što znači „služiti znači kraljevati“ jer više nisam pod Zakonom, već iznad njega. Isti Zakon zbog kojega umirem – a ljubiti znači umrijeti – daje mi da se ponovno rodim kao novo stvorenje.

Zakon više nije zapovijed onima koji daju da ih Duh vodi jer jedina zapovijed postaje ljubav, a mjera ljubavi nema granica, nema pravila, jer moja prva i jedina dužnost postaju potrebe brata. Sveti je Augustin dobro rekao: „Ljubi i čini što hoćeš.“

Pravilo koje morate poštivati nije ništa drugo nego pomoć koja vam, na konkretan način, govori kako ljubiti Boga i braću. Tada shvaćate da to nije oklop koji vam onemogućava da se krećete onako kako biste željeli, slobodno, već je to haljina skrojena po mjeri koja ističe ljepotu svakoga i sakriva, odnosno prekriva, moguće nedostatke.

Posebnost redovničkog poziva

Netko bi mogao prigovoriti: Ali radikalnost u ljubavi; u čemu se sastoji savršenstvo, odnosno svetost, ne traži li se od svih kršćana, a ne samo od redovnika i redovnica?

Na to nas je podsjetio Drugi vatikanski koncil, a u novije vrijeme i papa Franjo apostolskom pobudnicom Gaudete et exultate: Svi su pozvani na svetost.

Istina je da redovnici i redovnice preuzimaju i pravnu obvezu u radikalnom življenju evanđeoskih savjeta, nešto što laici ili svjetovnjaci ne čine, ali poštivanje takvih „savjeta“, kao što dobro znate, ne ovisi o položenom zavjetu. Ima laika, posebno mislim na neke roditelje, koji ih žive na još radikalniji način.

Razmislite, na primjer o siromaštvu. Zavjet me obvezuje da živim u siromaštvu: ali kad uđem u zajednicu, unatoč tome što sam se odrekao svega što imam, nikada se ne moram brinuti što ću jesti ni ja ni moja djeca! Ne moram previše računati kako spojiti kraj s krajem do kraja mjeseca, kako platiti račune, kako poslati djecu u školu itd., jer tu je ekonom koji se o tome brine. Naravno, svatko osobno može živjeti vrlo radikalno siromaštvo, odričući se mnogo toga, često na skrovit način. Ali objektivno, velika većina obitelji u svijetu, pomislite na obitelji migranata, ali još više na one koji nemaju ni ono najnužnije da bi se mogli iseliti, žive u situaciji mnogo radikalnijeg siromaštva. Stjecajem okolnosti prisiljeni su živjeti u situaciji koju nisu izabrali, ali je često žive na herojski način.

Uzmimo čistoću. Usporedimo li situaciju redovnika/redovnice i oženjenih, vidimo da oženjena osoba ima mnogo više napasti nego posvećena osoba koja je zaštićenija zidovima samostana ili zajednicom. Živjeti u svijetu i sačuvati čistoću pogleda i misli možda je herojskije nego živjeti u redovničkoj zajednici, gdje se svi međusobno pomažu, ili bi si trebali pomagati, i imaju isti cilj.

A što reći za poslušnost? Što je prihvaćanje neugodnog premještaja u usporedbi sa životom majke koja mora odustati od svih svojih planova, možda od odlaska na odmor ili večernjeg izlaska jer je dijete bolesno ili zato što je mužu promijenjena smjena na poslu… ukratko, nemojmo se uvijek smatrati herojima, kada to nismo!

No postavlja se pitanje, ako je poziv na svetost na koju je pozvan laik jednako radikalan, ako ne i više, od osobe koja se posvećuje, u čemu je onda posebnost poziva na redovnički život?

Redovnički život karakterizira svjetlo koje oduševljava. Nadahnuće, milost koja mi je, na neobjašnjiv način, dala shvatiti da me Gospodin želi ovdje i nigdje drugdje. Možda nemam dokaza, no siguran sam da sam pronašao Istinu. To je zasljepljujuće svjetlo praćeno iznenađujućom snagom koja je učinila da pronađem hrabrost svima reći: Dosta, ostavljam svijet, svoj život darujem Bogu. A ako zadržim poniznost, dat će mi i milost vjernosti.

Kada, vođen tim poticajem, uđem u zajednicu, osjećam da su pravila koja sam dobio, a koja nisam tražio, stvorena za mene. Čovjek ima dojam kao da je rođen upravo da nosi tu haljinu (i ne mislim samo doslovno), da poštuje ta pravila. Što više poštujem statute, što se više prilagođavam pravilima, više se osjećam slobodnim i ostvarenim.

Svjestan sam da sam na njivi našao skriveno blago koje drugi nisu vidjeli. Imao sam sreće pronaći taj dragocjeni biser koji nisam zaslužio, a koji sada blista kao moj ukras.

Nedavno sam pročitao jedno pismo svetog Josemarije Escrive de Balaguera: „Ako me pitate kako se doživljava Božji poziv, kako ga osoba ostvaruje, reći ću vam da je riječ o novoj viziji života. Kao da se upali jedno svjetlo u nama; to je tajanstveni poticaj (…). Ta životna snaga, koja je poput snažne lavine, jest ono što drugi nazivaju pozivom. Poziv nas vodi, a da toga nismo svjesni, da u životu zauzmemo stav koji ćemo s radošću i oduševljenjem, puni nade, zadržati do trenutka same smrti“ (Cartas 3,9).

I baš je tako, zar ne?

Ali zašto je to tako? Kako se to događa?

To je logika za koju nema objašnjenja, to je besplatan i nezasluženi dar za koji nitko ne zna zašto mu je darovan. Potvrda je to da „ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16).

Samo On zna zašto me je jednog dana pogledao i pozvao, a ne druge bolje od mene. To je otajstvo ljubavi.

Redovnički život je spoznaja da vas je Gospodin zamislio i pozvao da budete svjedoci te neobjašnjive ljubavi koja vas je zavela puštajući da je pronađete.

Svojim životom postajete živi primjer Svjetla-Istine koja je sadržana u jednoj Riječi ili nekom aspektu Evanđelja koji su vaš utemeljitelj ili vaša utemeljiteljica imali milost razumjeti kao što nitko drugi prije njih nije razumio.

Redovnici su, svojim životom, praktično i konkretno objašnjenje kako se danas živi Evanđelje. Redovnička zajednica je Krist koji danas poprima oblik u onome što je nekada rekao i nastavlja to ponavljati preko vas.

Živeći svoja pravila, svatko doživljava da su uistinu „plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“, kako nas je podsjetio sveti Pavao.

Molimo Gospodina za nova zvanja kako bi ona izrazila tu Riječ koju Bog želi ponoviti svijetu danas, u ovom stoljeću.