Draga braćo i sestre, zahvaljujem preuzvišenom biskupu Škvorčeviću što me je pozvao da predvodim ovo euharistijsko slavlje kojim zahvaljujemo Gospodinu za 25. obljetnicu uspostave Požeške biskupije, kao i za 25. obljetnicu Voćina kao glavnoga biskupijskog svetišta, a iznad svega, kao dar Svetoga Oca za ove značajne obljetnice – kojima možemo pridodati i 25. obljetnicu biskupskog ređenja i 50. obljetnicu svećeničkog ređenja preuzvišenog Biskupa – još jedan razlog zahvale jest proglašenje Svetišta Manjom bazilikom.

Moja nazočnost ovdje, kao papinskog predstavnika u Hrvatskoj, označuje najčvršću vezu koju će ovo svetište od sada pa nadalje imati s nasljednikom svetoga Petra i Rimskom Apostolskom Stolicom.

Dobro su vam poznate povijesne okolnosti vezane uz ovu  crkvu. Upoznati ste s raznim razaranjima i obnovama, sve do posljednje kojom joj je vraćen prvobitni oblik i dodatno je uljepšana.

Znakovito mi djeluje ono što piše na službenim stranicama Požeške biskupije: “Uzdignuće voćinske crkve na dostojanstvo bazilike na svoj je način priznanje vjeri brojnih naraštaja čiji je duh bio jači od svih povijesnih stradanja.”

Gospa nije napustila svoj narod ni u najtežim trenucima njegove povijesti. Čak i kada je crkva bila razrušena, nebeska je Majka bila prisutna i zaogrnula je svojim  nevidljivim plaštem milosrđa dezorijentirane vjernike.

Čitanja dvadeset i prve nedjelje kroz godinu koja smo danas čuli, nameću mi tri misli koje mi se čine vrlo prikladnima za kontekst ovog hodočašća:

Prva misao: Život je putovanje prema Očevoj kući (prvo čitanje)

Gospodin govori po proroku Izaiji: „Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu!“

Gospodin namjerava okupiti sve narode i jezike da gledaju njegovu slavu. To je cilj za koji nas je stvorio. Katekizam svetog Pija X. kaže: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“

Nitko nije isključen iz plana spasenja koji Bog ima za cijelo čovječanstvo. On okuplja sve narode, osobe svih jezika. U Očevoj kući nema mjesta za diskriminaciju, za rasizam. Rekao bih i više od toga: nema mjesta za podjele!

I ovdje želim odati priznanje Preuzvišenom za dragocjeni rad i sve što je učinio na području ekumenizma, iako je ponekad bio neshvaćen.

Ovo ne smijemo zaboraviti: ako se ne pomirimo, nećemo moći gledati lice Božje jer On je došao okupiti sve narode, osobe svih jezika…

Ako u svojim srcima nemamo barem iskrenu želju za pomirenjem, ako ne učinimo sve što je moguće da se pomirimo sa svojom braćom, počevši od onih koji dijele našu vjeru u Isusovo uskrsnuće, mi preziremo Isusovu krv koju je prolio kako bi nas pomirio s Ocem i međusobno. Darom svoga života skupo je platio ulaznicu da bismo svi mogli ući i gledati ljepotu slave Božje.

Druga misao: Bog u hodu odgaja djecu koju voli (drugo čitanje)

Mnogi od vas došli su ovamo izdaleka i s raznih strana. Neki automobilom, neki motociklom, neki biciklom, a mnogi i pješice. Dignite ruku svi koji ste došli pješice!… Iskusili ste napor hodanja.

I hod prema Očevoj kući je težak. Postoje brojne prepreke, možemo se obeshrabriti ili pomisliti da nas je Bog zaboravio. Ne! Kada se susrećemo s poteškoćama, odnosno sa životnim kušnjama, moramo imati na umu da to nisu Božje kazne, niti da nas je On zaboravio! To je odgoj kojim želi ispraviti naš put: “Poradi vašega odgajanja, trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?“, čuli smo u poslanici Hebrejima.

Odgoj, čak i ako je bolan, znak je Očeve ljubavi prema svojoj djeci. Iza svake boli, fizičke ili moralne, moramo znati vidjeti Božju ljubav prema nama, prepoznati odgoj kojim nas želi vratiti na pravi put kako ne bismo krenuli krivim.

Treća misao: na kraju ovog puta prema Bogu, punog prepreka i boli, nalazimo uska vrata (Evanđelje)

Kakvo neugodno iznenađenje! Gospodin nas zove, poziva nas, odgaja nas, vodi nas kroz ovu „dolinu suza“ koja je svijet i onda… čeka nas iza uskih vrata!

Da, raj se ne nalazi u Schengenskom području u koji možete ući bez obaveznog pokazivanja dokumenta. Na ulazu u raj, ispred ulaznih vrata, stajat će sveti Petar koji će reći: „Dokumente, molim!“ Tada će se mnogima zatresti noge jer znaju da nemaju putovnicu ili da im je istekla!

Netko će se javiti i reći: „Ali ja imam krsni list, zar to nije dovoljno?“ A Petar će odgovoriti: „Ne znam vas odakle dolazite!“ Netko drugi će reći: “Gospodine, otvori nam, zar nas se ne sjećaš? Išli smo na hodočašće u Rim s mons. Škvorčevićem, bili smo na audijenciji kod Pape, tvojeg nasljednika… Ja sam čak napravio i selfie pred tvojim kipom u Vatikanskoj bazilici!”

A Petar će nepokolebljivo: „Ne znam odakle dolazite. Odstupite od mene, svi zlotvori!“ I tada će se čuti „plač i škrgut zubi“, dok ćemo s druge strane moći nazrijeti „Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van!“ Vidjet ćemo ljude svih rasa i jezika, pristigle s istoka i zapada, sa sjevera i juga, a mi… mi ćemo biti odbačeni!

Zašto? Ipak smo bili blizu, nakon tako dugog i napornog putovanja! Netko će pokušati reći: doživjeli smo strašan rat i ostali smo vjerni … imali smo dva potresa, mnoge crkve su porušene i obnovili smo ih … proživjeli smo dugu pandemiju i čak smo, kada je sve bilo zatvoreno i kada nismo mogli ići u crkvu, nastavili moliti kod kuće! Ali ništa neće smekšati srce svetog Petra: „Ne prepoznajem vas, ne znam odakle dolazite!“

Što će se onda dogoditi? Imat ćemo još jednu priliku. Da se obratimo Mariji. Majka nikada ne zaboravlja svoju djecu, uvijek ih prepoznaje, sve ih prepoznaje, i dobre i loše, i prati ih, osobito u najtežim trenucima.

Onda će ona otići k svetom Petru i reći će mu: „Imaj strpljenja, Petre, istina je da su malo prljavi, nisu više tako lijepi i čisti kao na dan krštenja, ali ja ih poznajem, svi su moja djeca. Molim te, pusti ih unutra, mnogi su pješačili do Voćina! I osim toga, Voćin je postao bazilika!”

Tada Marija iz džepa vadi mobitel, odlazi na Youtube kanal Laudato TV i pokazuje svetom Petru proglašenje Voćinskog svetišta bazilikom: „Pogledaj, i Nuncij je s njima bio na proglašenju Svetišta bazilikom! Čak im je donio i Papin blagoslov! Pusti ih unutra!“

Sveti Petar, koji nikada prije nije vidio mobitel, ostaje bez riječi i, iako frkće nosom, uzmiče da pusti unutra tu Marijinu djecu… pomalo prljavu, ali uvijek vjernu. I evo… iznenađenja! Vrata su sada otvorena i slobodna, ali su… uska! Tko može ući?

I tada će Marija reći: sada razumijete zašto je Isus rekao: „Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3)! Nitko velik ne može ući. Moramo biti maleni, štoviše, moramo postati maleni, postati djeca. Treba se spustiti, kleknuti, odnosno biti ponizni da bi se moglo ući kroz ta vrata.

A opet… ne može se ništa ponijeti sa sobom. Jedino što se može ponijeti je blago koje smo već sakupili u nebeskoj banci. Svaki čin ljubavi koji smo učinili na zemlji je poput „duhovnog bitcoina“, nebeske banke prihvaćaju samo tu valutu. A bol prikazana iz ljubavi je zlatni bitcoin.

Draga braćo i sestre, oprostite na ovim maštarijama. Nadam se da nam pomažu u razumijevanju značenja tih uskih vrata i zašto nam je Isus rekao da moramo postati poput djece. Ako smo došli u Voćin, to je stoga što vjerujemo da nam je potrebna Majka. Samo djeca znaju da ne mogu bez mame! I Gospa nas tada uzima u naručje i prati. Ako se smatramo velikima, ako smo arogantni, oholi, uobraženi… nikada nećemo ući!

Ako niste previše umorni, želio bih zaključiti događajem koji sam doživio u Obali Bjelokosti, u Africi, u marijanskom svetištu u Abidjanu. Tamo sam iz prve ruke osjetio da Gospa u svojoj kući čeka svoju djecu, čak i onu koja su se udaljila, da progovori njihovim srcima. Za Nju nema nepopravljive djece.

Bio je Božić 1992. godine, prije gotovo 30 godina. Po prvi put sam slavio Božić u Africi, daleko od kuće i bez mogućnosti sudjelovanja na mnogim lijepim liturgijskim slavljima došašća i Božića na koja sam bio navikao. Zbog nekog nesporazuma, na Božić sam misu morao slaviti sam, u Nuncijaturi. Činilo mi se nemogućim! Kako mogu sam slaviti misu na Božić? Odmah sam pomislio na Mariju i svece i rekao sam sâm sebi: „Dobro, slavit ću s njima.“ „Gospodin s vama…“, rekao sam, obraćajući se Gospi i svecima.

Nakon ručka odlučio sam posjetiti neke talijanske redovnike koje sam tek upoznao. Došao sam do njihove kuće i … nije bilo nikoga! Tužan i potišten, osjećao sam se još više sam i rekao sam samom sebi: idem u marijansko svetište, barem će Gospa biti kod kuće!

Tada još nije bilo navigacije na mobitelu i putem sam se izgubio. Upitao sam jednog mladića, Bitibiera, za smjer i on se ponudio da me otprati. Stigavši u Svetište, pozdravio me s namjerom da se vrati nazad. Rekao sam mu: „Neću se dugo zadržati, možeš doći i ti malo se pomoliti, pa ću te otpratiti kući.“ A on mi je odgovorio: „Ali ja ne znam moliti, nikad nisam ušao u crkvu.” „Uvijek postoji prvi put“, odgovorio sam mu. Prihvatio je i ušao u prekrasno marijansko svetište. Izmolio sam večernju molitvu i vidio sam da je on cijelo vrijeme klečao. Činilo se da moli. Nakon moje molitve, pozvao sam Bitibiera da ustane i protumačio sam mu prekrasne vitraje u crkvi: rođenje Isusovo, poklonstvo mudraca, raspeće …

Kada smo izašli, upitao sam ga: „Jesi li molio?“ „Da – rekao mi je – tražio sam oprost. Jučer sam izašao iz zatvora, nakon šest godina, želim promijeniti život, što mi je činiti?“ Bilo je to pitanje koje nisam očekivao. Odgovorio sam mu: „Trudi se da budeš dobar, da budeš pošten, da ne činiš zlo nikome“,… a on mi je rekao: „Želio bih nešto učiniti za svoje roditelje. Oni su mi svih ovih godina uvijek dolazili u zatvor.“ Dopratio sam ga kući da upoznam obitelj i vidim što se može učiniti. Bila je to jako siromašna četvrt, izgrađena duž odlagališta otpada na otvorenom. Bilo bi predugo da vam ispričam sve događaje, dobre i loše, koje sam od tada proživio s Bitibierom. Kada sam otišao iz Obale Bjelokosti, povjerio sam ga prijateljima, posebice ravnatelju Caritasa, kojeg sam dobro poznavao. Jednog lijepog dana, nakon nekih 7-8 godina, kada sam radio u Vatikanu, primio sam pismo sa slikom Bitibiera kako prima krštenje!

Uvijek sam mislio da je njegovo obraćenje djelo Gospe koja je u svojoj kući dirnula njegovo srce, a zatim ga je uvijek pratila, čas ga je nosila u naručju, ponosna na svoga sina kada se dobro ponašao, čas ga skrivala pod svojim plaštem kada bi ponovno pao u iskušenja svoga prošlog života, ali ga nikada nije napustila.

Nadamo se da će priznanje ovog Svetišta kao Manje bazilike dati do znanja svima da je za ulazak u Očevu kuću potrebno ostati u Majčinom naručju ili se skloniti pod njezinu majčinsku zaštitu, poput djece. Tako se nećemo morati bojati svetog Petra ako naši dokumenti ne budu ispravni: Gospa će nam otvoriti uska vrata i pustiti da uđu njezina djeca.