Propovijed s mise zahvalnice u Kninu

Braćo i sestre,
Vrlo je znakovito kako biblijska čitanja današnje svetkovine zaštitnice naše Vojne biskupije, odgovaraju slavlju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, upravo o 10. obljetnici vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Riječ Božja po proroku Sefaniji i nas potiče da se veselimo i radujemo iz sveg srca, jer Gospodin je neprijatelje naše uklonio (v. Sef 3,14-15). U Knjizi Otkrivenja Sv. Ivan donosi riječi silnoga nebeskog glasa koji kaže da su Bogu vjerni pobijedili krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva (v. Otk 12,10-11). A u evanđelju Sv. Luke, Marija u susretu s rodicom Elizabetom veliča čudesnu Božju logiku i veliku dobrotu, pjevajući hvalu Gospodinu koji rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (v. Lk 1,46-55).
Ne samo da se u tim svetim tekstovima zrcali biblijski realizam, nego, braćo i sestre, sa svom poniznošću i zahvalnošću možemo istaknuti da se u njima i sami prepoznajemo, dok u ozračju ponosa danas Bogu zahvaljujemo što je pogledao na našu neznatnost i velika nam djela učinio Svesilni. Znamo naime dobro u kakvom smo položaju bili prije desetak godina i što se dogodilo na današnji dan 1995. Kao da upravo o nama govori kralj David u svojoj hodočasničkoj pjesmi: “Da nije Gospodin za nas bio – neka slobodno rekne Izrael – da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas… Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade za plijen zubima njihovim!” (v. Ps 124).
Braćo i prijatelji! Kršćanin je čovjek radosti, nade i optimizma. Isus nam je donio Radosnu vijest! Zato Crkva, premda stalno proživljava sudbinu svojega Utemeljitelja, svoje poslanje i danas vrši navješćujući radost, jer živi od istine o kojoj pjeva prorok: “Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!” (Sef 3,17). Tu radost ona želi pronositi i u našem hrvatskom narodu, pozivajući svakog koji prihvaća Isusa Krista na suradnju i povjerenje, da bi se po nama Isus Krist uprisutnio i u našem životu i u svakom našem domu. U tim nastojanjima Crkva ne želi biti nerealna. Ona je svjesna da je proročka vizija, o kojoj nam danas govori Apokalipsa Sv. Ivana, stvarnost kroz koju ona stalno mora prolaziti. Jer neprestano se sukobljuju život i zatirač života, dobro i zlo, rat i mir, suradnja s Bogom i luciferijanski neposluh. Borba Sotone, prema riječima Sv. Pisma, započela je na nebu, a onda se preselila na zemlju. No Isus je svojom mukom, smrću i uskrsnućem pobijedio Zloga, i svima nama pokazao kako ga zajedno s Njime možemo pobijediti. Zato nas potiče: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). A to nam reče da u Njemu imamo mir i da budemo mirotvorci.
Braćo i sestre,
Hrvatski je narod od stoljeća sedmog odgajan na tome Isusovu Evanđelju. Zato je već na početku svojega života u današnjoj domovini bio prihvatio obvezu mira i mirotvorstva. Sklopivši savez s papom Agatonom, obnovivši ga zatim s Ivanom VIII i drugim Petrovim nasljednicima hrvatski se narod obvezao da neće nikada napadati druge zemlje, a zauzvrat je od Crkve primio obećanje Božje pomoći u časovima kada bude napadnut. To se obećanje u hrvatskoj povijesti mnogo puta ispunilo na čudesan način, poglavito onda kada je bilo najteže, kada se sve činilo izgubljeno, a međunarodne okolnosti nisu bile sklone pravednim rješenjima protiv ugrožavanja životnih interesa hrvatskoga naroda. Tada je međutim hrvatski narod nalazio duhovne snage da se utječe u pomoć Božju i zagovor svoje odvjetnice Bogorodice Marije. Upravo zato i jedino zato je naš narod mogao – ne jednom! – i protiv interesa nekih svjetskih moćnih sila i unatoč njihovoj nenaklonosti ne samo održati se i obraniti nego i u pravednome ratu osloboditi svoju zemlju.
U svjetlu tih činjenica možemo gledati i značenje vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Prije svega, “Oluja” je bila svojevrsno oslobađanje povijesti hrvatskoga naroda od mnogih stvarnih, ali i umjetno mu nametnutih okolnosti, nesklonosti i predrasuda, kojima je bio izvrgnut od gubitka državne samostalnosti 1102. godine. Zato valja znati da je ona imala dvostruku važnost. Prvo, politički-državotvorno bila je izraz zrelosti hrvatskoga naroda da napokon ostvari, obrani i sačuva svoju državu te da pred svijetom očituje svoju povijesnu odgovornost i vjerodostojnost. A drugo, još važnije, ona je bila izraz moralne sposobnosti hrvatskoga naroda, Hrvatske vojske i hrvatskoga državnoga vodstva na čelu s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom da u odlučnom trenutku, uz minimum žrtava, brzo i odlučno oslobodi najveći dio do tada okupiranog teritorija.
Pa i poziv protivniku na časnu predaju i ostanak srpskoga puka u svojim domovima na do tada okupiranim područjima, bio je izraz kršćanske moralne svijesti i iskaz pouzdanja hrvatskoga naroda da se bori za pravednu stvar te da će – bez želje za osvetom – vjerom, nadom i ljubavlju nadvladati nametnuto mu zlo i u nesklonim međunarodnim okolnostima, čije posljedice i danas osjećamo. U tome svjetlu “Oluja” je bila ne samo politički legitimna, pravno legalna nego i moralno dopuštena.
Jasno je naime da bi dulje održavanje okupacije na tako velikom i strateški važnom dijelu Hrvatske ne samo onemogućilo normalno funkcioniranje države, nego bi značilo i njezino uništenje, pod prijetnjom da se hrvatski narod, nakon teško izborene slobode i samostalnosti, ponovno nađe u povijesnom bespuću, bez nade, bez berspektive, bez budućnosti.
Braćo i prijatelji,
Cijela je naša povijest borbe za krst časni i slobodu zlatnu opečaćena istinom da sloboda nema cijene, što su naši stari Dubrovčani znakovito isticali. “Slobode koji nema, taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san”, pjevao je i naš Kranjčević. Danas joj radosni zajedno s njime “pozdravljamo dan”, s ponosom, zahvalnošću i poštovanjem sjećajući se žrtve, hrabrosti i domoljublja poginulih i pokojnih, ali i svih živih vojnika, policajaca, dočasnika, časnika, generala, svih koji su pridonijeli tako velikoj pobjedi u pravednom obrambenom i oslobodilačkom ratu.
Utoliko međutim i radi povijesne istine valja zažaliti i za svakim mogućim ekscesom koji se dogodio na oslobođenom teritoriju nakon vojnički izvrsno izvedene akcije. To su bili izolirani čini, koji ne mogu zamračiti povijesnu istinu o pravednosti poduzete oslobodilačke akcije i cijeloga domovinskog rata. Zato se nikako ne mogu prihvatiti pokušaji relativiziranja domovinskoga rata, odnosno moralno i političko izjedanačavanje hrvatskoga naroda i Hrvatske vojske s agresorom. To se duboko protivi ljudskom i kršćanskom shvaćanju prava i pravde, kao i povijesnoj istini.
Danas, međutim, obnavaljaući radost zbog prije deset godina ostvarene vojničke pobjede, treba da se upitamo i o našoj sadašnjosti i budućnosti. Naš veliki pjesnik Tin Ujević jednom je napisao da “Hrvatska može da stvori slobodniju Hrvatsku”. A ta “slobodnija Hrvatska” jest Hrvatska oslobođena od zala što je danas pritišću. Nažalost, vidimo da je ondašnju izravnu prijetnju za život naroda i ugrožavanje slobode danas zamijenilo mnogo naizgled manjih, ali ne zato manje opasnih ugroza.
Nekima su osobito izloženi mladi: droga, prostitucija, alkoholizam, nezaposlenost, brojni pobačaji, djela protiv života, pravde i sigurnosti. Sve to u općemu, često i kroz medije umjetno stvaranu ozračju praktičnoga materijalizma i hedonizma, s jedne strane, te moralnoga relativizma i neodgovornosti, s druge, stvara ozračje beznađa i mlitavosti, ubija volju za život i otupljuje ljubav, razara nadu, umrtvljuje vjeru te odvlači mladež od visokih životnih ciljeva i ideala.
Kako se mladež može oduševljavati za očuvanje svoje države i izgradnju Domovine ako se svaki dan zasipa ničim dokazanim tvrdnjama da joj je sloboda izborena u zločinu, da je glupo žrtvovati se za druge; ako joj se kao ideal života nameće životarenje od danas do sutra, od večeri do jutra? Zar je onda čudno što neki mladi ne vide smisao teško izborene slobode i neovisnosti, nego se prepuštaju porukama da je život bespoštedna utrka za užicima, sebičnost i pohlepa za materijalnim?
Odgovornost za takvo stanje na svima je: roditeljima, djeci, odgajateljima, nastavnicima, Crkvi i vjerskim ustanovama, ali napose na tijelima vlasti i njezinim nositeljima jer su oni zaduženi i odgovorni za stvaranje ne samo materijalnih nego i duhovnih pretpostavki koje će mlade ljude, naraštaj budućnosti ohrabriti na život i za život. U zemlji u kojoj statistički vjernici, ne samo kršćani i ne samo katolici, čine gotovo sto posto pučanstva, savim je jasno da u Boga vjerujući ljudi, poglavito katolici imaju najveću, ne samo povijesnu nego i eshatološku odgovornost za budućnost Domovine.
Zato, braćo i sestre, kršćanski se danas radujući ovoj obljetnici i blagdanu hrvatskoga ponosa i pobjede, zahvalni smo zaslužnima za ostvarenu slobodu. Ali još više stoga treba da svoje srce i um, svoju molitvu, rad i nastojanja usmjerimo za dobro čovjeka i naroda, za ukorjenjivanje u javni život onih vrijednosti na kojima je hrvatski narod vjekovima sačuvao svoju vitalnost i povijesnu perspektivu. Stoga pozivam: majke i očevi – ne bojte se života, prihvatite odgovornost prihvaćanja života!; mladi – ne bojte se žrtve, bez žrtve se ne može, rekao vam je Papa u Solinu, učiniti ništa veliko; pozivam posebice odgovorne na svim područjima javnoga života – izvršavajte svoje obveze i dužnosti kao čin služenja i ljubavi prema svome narodu i svakom čovjeku; napokon, ti, Crkvo Kristova, ne boj se naviještati Krista Spasitelja i njegovu radosnu vijest, ne boj se svjedočiti i primjerom u žrtvi i ljubavi prednjačiti u radu za spas naroda i vremenito i vječno dobro svake ljudske osobe!
Neka nas u tim nastojanjima prati zagovor Blažene Djevice Marije, Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta! Neka Ona, koja je, kako je molio naš veliki Ivan Meštrović, u prošlosti “sačuvala lozu našu”, nad nama bdije i pomaže nam u hodu u budućnost! Amen.