Koncelebrirao je, uz ostale svećenike, požeški biskup Ivo Martinović koji je tom prigodom, kao i mons. Puljić, proslavio 50. obljetnicu svećeničkog ređenja i mlade mise, koju su tada slavili u požeškoj crkvi sv. Terezije Avilske.

Uz dijecezanske i redovničke svećenike, u slavlju su sudjelovali đakoni, sestre redovnice, vjeroučitelji, odgojiteljice u vjeri, članovi župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, crkvenih udruga i pokreta, molitvenih zajednica, djelatnici biskupijskih katoličkih škola i drugi vjernici.

Na početku slavlja biskup Martinović je nazočnima uputio riječ dobrodošlice te čestitao nadbiskupu Puljiću zlatomisnički jubilej. Prisjetivši se njegova gesla „Unitas, libertas, caritas – jedinstvo, sloboda, ljubav“ istaknuo je da je zlatomisnik svoje svećeničko i biskupsko poslanje vršio u zahtjevnom ratnom i poratnom razdoblju zalažući se za evanđeoske vrijednosti u služenju čovjeku. Navodeći razna mjesta i službe koje je nadbiskup Puljić vršio, mons. Martinović je ustvrdio kako je tijekom služenja uspješno povezivao hrvatski narod u Bosni i Hercegovini sa južnom i sjevernom Hrvatskom. Zahvalio je nadbiskupu Puljiću za održano predavanje u prvom dijelu programa o sv. Ivanu Pavlu II., utemeljitelju Požeške biskupije te izrazio radost što je svoj zlatni svećenički jubilej odlučio proslaviti s vjernicima Požeške biskupije. U znak zahvalnosti i čestitke predstavnici učenika Katoličke osnovne škole u Požegi uručili su nadbiskupu Puljiću prigodni dar.

Pozdravljajući nazočne vjernike, nadbiskup Puljić se u homiliji prisjetio utemeljenja Požeške biskupije i ređenja njezina prvoga biskupa Antuna Škvorčevića te svoje mlade mise. Tumačio je naviješteni početak Poslanice Timoteju u kojoj se Pavao sjeća Timotejeve majke Eunike i bake Loide koje su došle s dječakom Timotejem vidjeti što je s Pavlom nakon što je kamenovan. „Kad ih je čuo Pavao, jedva je oči otvorio i vidio drage kršćanke koje je obratio i krstio s njihovim sinom Timotejem koji je nad Pavlom proplakao. Stoga mu apostol onako dirljivo i osobno piše kako je poželio da ih sretne jer ‚sjeća se njegovih suza i nepatvorene vjere koju je baštinio od svoje majke Eunike i bake Loide‘.  Obilježavanje moje zlatne mise u ovoj katedrali i u ovoj osobitoj prigodi Biskupijskoga dana ispunja me višestrukim sjećanjem i zahvalnošću; posebice prema majci Ani i ocu Ivanu koji s pokojnim bratom Fabijanom počivaju na groblju svetoga Ilije. U ovoj svetoj misi uključit ću ih u ovu žrtvu zahvale skupa sa svima koji su me pratili na mom svećeničkom putu, počevši od pokojne sestre Tereze koja je prije tri godine sahranjena u Križevcima i brata fra Ilije koji je ove godine preminuo i sahranjen u Chicagu. U molitvenom sjećanju mislim danas i na brojnu rodbinu, te svećenike župnike u Hercegovini i ovdje u Požegi“, rekao je nadbiskup te uputio pozdravnu riječ nazočnoj rodbini uz obećanje da će ih i nadalje pratiti svojom molitvom.

Prisjetio se i župnika koji su se ugradili u njegov život. „To su fra Blago Karačić koji me pripremao za Prvu pričest i fra Vinko Dragičević koji me pripremao za svetu krizmu u Blagaju. Iz Požege posebice spominjem dugogodišnjeg župnika prečasnoga Franju Pipinića s kojim sam razgovarao kad sam se za sjemenište odlučivao, i prečasnog mons. Josipa Dumića koji je bio župnik kad sam slavio Mladu Misu 1974. godine. Obojicu sam volio i poštivao, te osjetio kako me silno podržavaju u mojem duhovnom opredjeljenju. Neka ih Gospodin nagradi svojim mirom za sve dobro što su učinili meni osobno, kao i ovoj župi i gradu Požegi. Uz ova osobna sjećanja i zahvalnost svima koji su me pratili, želio bih u ovoj prigodi posebice zahvaliti Bogu za dar svetoga Reda kojim sam bio ovlašten slaviti svetu euharistiju“, rekao je.

Ustvrdivši kako je misnički jubilej prigoda prisjetiti se milosnog događaja ustanove Euharistije i svetoga Reda u dvorani Posljednje večere, nadbiskup Puljić je govorio o tome što znači primiti službu svetoga Reda. „Sv. Ivan Pavao II. odgovara kako to ‚znači ući u borbu za Isusovo evanđelje‘ i biti ‚revan pastir‘ koji se trudi na najbolji mogući način izvršiti volju Božju. Uvijek sa sviješću da nikada nisu sami i da mogu računati na zauzete vjernike laike. Budući da nisu privatni vjernici, od njih se očekuje da budu dobrog i uzornog ponašanja, pružajući  ljudima jasna načela“, naglasio je.

Nadbiskup je rekao kako Božji službenici imaju tri velike ljubavi po kojima ih vjernici prepoznaju. „To je najprije ljubav prema euharistiji koja je izvor snage, njihova utjeha i nagrada. Tu je i ljubav prema Mariji, jer ‚biti Isusov učenik znači biti i Marijino odano dijete‘. Tu je i treća ljubav prema Svetom ocu Papi, kojega je sv. Katarina Sijenska nazivala ‚slatkim Kristom na Zemlji‘. Uz navedene tri ljubavi Božji službenici trebaju imati i druge vrline kao što su razboritost, poniznost, zahvalnost i strahopoštovanje u zvanju koje obavljaju jer, župa ili biskupija nisu njihovo vlasništvo, već Božje imanje kojim valja savjesno i odgovorno upravljati. Uz to se očekuje da Božje službenike resi plemenitost i dobrota. Ona ih veže uz Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro, pa i njima pruža mogućnost suobličiti se s njime i biti njemu slični“, poručio je.

„Dragi biskupe Ivo, braćo svećenici, redovnice i redovnici, katehete, bogoslovi i sjemeništarci, draga rodbino, braćo i sestre u Kristu, ovom prigodom želim zahvaliti Božjoj Providnosti za dar Crkve i svetoga Reda u njoj, posebice za djelitelje svetih Tajna koji diskretno, ustrajno i odano rade na njivi Gospodnjoj. Možda je njihov trud ponekad zaliven znojem i gorkim suzama koje mnogi i ne primjećuju. Ali, Ti Gospodine, sve to vidiš i bilježiš (Ps 56, 9). Stoga, neka se u ovoj prigodi vine k nebu naša zajednička zahvala i pohvala nebeskom Ocu što je osnovao Crkvu i u njoj ustanovio sveti Red kako bi se Krist u ovoj suznoj dolini mogao opet utjeloviti i očitovati kao milosrdni brat i vjeran suputnik (Heb 2, 17), kao pastir i liječnik koji ozdravlja, iscjeljuje i krijepi (Lk 5, 31), kao učitelj koji poučava i pokazuje ljudima putove Božje (Mt 22, 16). Ovo je zato osobita prigoda sjetiti se i zahvaliti Bogu što se njegovo oko na nama zaustavilo i što nas je slabe i plašljive tješio da poput apostola Pavla sve možemo u Onome koji nas jača (Fil 4, 13)“, zaključio je mons. Puljić te izrekao molitvu za oprost svih propusta te za nova duhovna zvanja u Požeškoj biskupiji i cijeloj domovini.

Nakon popričesne molitve, vjernici su uputili Bogu molitvu za Požešku biskupiju, a potom je biskup Martinović, čestitajući 27. obljetnicu biskupije, zahvalio svima na požrtvovnom radu i služenju kojim se ugrađuju u  mjesnu Crkvu. Predvoditelju slavlja zahvalio je za dolazak obećavši mu daljnju molitvenu podršku požeških vjernika i poručio mu kako je u Požegi uvijek dobrodošao. Zahvaljujući na pozivu i zajedničkoj molitvi nadbiskup Puljić je na sve nazočne zazvao Božji blagoslov.