Za razliku od prethodnih godina, kada je taj dan bio obilježen studijskim i duhovnim zajedništvom članova Hrvatske dominikanske provincije, ali i susretom sa sestrama dominikankama, članovima laičkih i svećeničkih bratstava te brojnim prijateljima i suradnicima, zbog opasnosti od zaraze koronavirusom, ovogodišnje je obilježavanje proteklo u jednostavnosti.

Provincijal je u propovijedi istaknuo važnost svetkovine u kojoj je nakon grijehom prekinutog dijaloga između Boga i čovjeka konačno došlo do „Božjega govora i čovjekova odgovora“ te naglasio da upravo radi toga „unatoč dramatičnosti trenutka, mi možemo, smijemo i moramo slaviti“. U nastavku je istaknuo: „Čini mi se da nam s današnjim iskustvom slavlja Dana provincije na dosad neupamćen način događaj u Nazaretu biva bliži. Zbog opasnosti koju je uzrokovao koronavirus nemamo mogućnost zajedničkoga okupljanja braće međusobno, a još manje sa sestrama, članovima dominikanske obitelji, prijateljima i suradnicima. Ono što nam je bilo blizu sada je postalo daleko i teško dostižno. Osjećamo iskustvo udaljenosti i čežnje za zajedništvom. Ono nam može približiti osjećaj čovjeka opterećena grijehom kojemu je Bog bio tako blizak, a onda odjednom postao dalek i nedostižan“. Istaknuo je također kako nas „dodatno iskustvo potresa i njegovih posljedica“ može poučiti o snazi onoga što smatramo malenim, neznatnim i prezrenim o čemu govori evanđelist. „Osjetili smo kako desetak sekundi mogu biti duge i dramatične, a stvarnosti u koje smo polagali sigurnost lako nestati, kako ono što smo smatrali običnim i neznatnim postaje dragocjeno, a dragocjeno nebitnim“.

Na koncu je provincijal potaknuo braću da u sadašnjim događajima prepoznaju „znak“ o kojemu govori prorok Izaija te zaželio da ih on „potakne na razmišljanja o životnim prioritetima, sigurnostima u koje se pouzdajemo, ljepoti zajedništva koje često ne primjećujemo ili ignoriramo, potencijalima koje ima naša provincija u raznim samostanima a nerijetko ih doživljavamo kao opasnost moguće asignacije“. Osvrćući se na odvijanje misnog slavlja u zatvorenoj crkvi i bez prisutnosti vjernika laika uputio je poticaj „da si posvijestimo dramatičnost činjenice kako je većini vjernika uskraćena mogućnost pristupa sakramentima“ uz nastojanje da „sami iznova otkrijemo njihovu vrijednost i odgovornost za načine na koji ih slavimo, propitamo svoj odnos prema vjernicima koji su povjereni našoj pastoralnoj skrbi, kao i smisao poziva kojega smo poput Marije primili da budemo oni preko kojih će ‘Riječ tijelom postati’“. Pozvao je također na raspoloživost u naviještanje blage vijesti podsjećajući kako se „i danas odvija borba između Dobra i Zla koja je započela u raju zemaljskom“ dok se opredjeljenja za jedno ili drugo očituje po odgovoru: „Pobojah se pa se sakrih“ ili „Neka mi bude po tvojoj riječi“.