To malo sjeme milosrdne ljubavi, koje je tada zasijano u krvlju i znojem natopljenu hrvatsku zemlju, kroz proteklih 175 godina izraslo je u veliko stablo Vinkovih milosrdnica koje je svoje grane pružilo i izvan granica Domovine, sve do Salomonskih Otoka.

Kroz tu dugu i vinkovskom karizmom protkanu povijest sestre su razvile veliku socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost gradeći bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, otvarajući dječje vrtiće, pučke škole, dječje domove i razne stručne škole za odgoj djece i mladeži.
Milosrdnom ljubavlju, žrtvom i neumornim radom brojne sestre milosrdnice su svoj milosrdnički žar ugradile u temelje svoje Družbe, koja i danas, premda u manjem broju i oslabljenim snagama, nastavlja vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa prema svima, osobito prema siromasima.

Jubilejska godina najsvečanije je proslavljena u Kući matici

Najveća i prva izgrađena kuća Družbe je Kuća matica. U temeljima tog samostana, u kripti ispod samostanske crkve, počivaju zemni ostatci prvih sestara koje su svoje živote ugradile u temelje Družbe. Stoga je Jubilejska godina najsvečanije i proslavljena u Kući matici.

Prije godinu dana 5. rujna 2019. godine, na spomendan dolaska prvih sestara u Hrvatsku, sestre su otvorile Jubilejsku godinu sa željom da najprije zahvale dobrom Bogu na svim dobrima koja je po kardinalu Hauliku i prvim sestrama udijelio Družbi tijekom njezine duge i bogate povijesti. Kroz cijelu godinu usrdno su molile Gospodina da ih blagoslovi novim svetim zvanjima kako bi Družba mogla nastaviti svoje poslanje u ovome svijetu i ostvariti svoju svrhu.
Vrhunac slavlja, zatvaranje Jubilejske godine, odvijalo se u sasvim drugom smjeru od planiranog. Potres koji je u ožujku ove godine pogodio Zagreb i pandemija koronavirusa pridonijeli su jednoj novoj stvarnost i neuobičajenom načinu proslave.

Stoga su sestre Kuće matice na skroman, a opet tako svečan i neponovljiv način, u subotu 5. rujna 2020. godine zatvorile Jubilejsku godinu s većim naglaskom na njegovom bogatom duhovnom sadržaju.

Kroz trodnevnu pripravu koju je predvodio prof. dr. Anton Tamarut, te uz cjelodnevno klanjanje pred Presvetim, u crkvi sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, uzdizale su se hvale i molitve sestara Trojedinom Bogu u znak neizmjerne zahvalnosti za tolike milosti darovane Družbi. Vapile su Gospodinu da blagoslovi njihov hod u darovanosti Crkvi i hrvatskom narodu koji je upravo u Zagrebu započeo prije 175 godina.
Molile su za pomoć i snagu da se ne boje i dalje hrabro kročiti za Kristom predvođene primjerima svojih svetih Utemeljitelja i prvih šest hrabrih sestara kojima, uz kardinala Haulika, duguju početak postojanja ove slavne Družbe. Zahvaljivale su Bogu za svako zvanje koje je niklo u krilu Družbe žarko moleći da ga da sve njihove zajednice obnovi novim zvanjima koja će biti spremna na poseban način svjedočiti prisutnost Ljubavi u svetoj Crkvi.

Zahvalno misno slavlje predslavio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Na sam dan zatvaranja Jubilejske godine, 5. rujna 2020., sestre Kuće matice pohodile su grobove prvih sestara u kripti crkve  moleći da nas zagovaraju na ovozemaljskom putovanju, a pred spomenikom biskupa Jurja Haulika u samostanskom vrtu odale su počast tom plemenitom biskupu i utemeljitelju prvog hrvatskog samostana sestara milosrdnica u Hrvatskoj.

Zahvalno misno slavlje u 18.30 predslavio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u koncelebraciji s rektorom crkve sv. Vinka preč. Franjom Jačmenicom i prof. Tamarutom. U pozdravnom govoru vrhovna poglavarica Družbe s. Miroslava Bradica izrazila je srdačnu dobrodošlicu biskupu Ivanu zahvalivši mu za spremnost da, kao izaslanik sadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, sa svim sestrama proslavi veliki Jubilej Družbe, koja svoju Kuću maticu ima u Zagrebu.
Biskup je zahvalio majci Miroslavi na iskazanom povjerenju usporedivši današnje izvanjske okolnosti pandemije u kojoj živimo sa sličnošću vremena dolaska prvih šest sestara milosrdnica u Zagreb, u Hrvatsku, koja nam pomaže bolje razumjeti razlog zbog kojega su sestre umjesto iz Beča, gdje je harala epidemija kolere, došle iz austrijskoga Tirola, rekavši: “Neobična je ta podudarnost koja jača u nama svijest da je Crkva već živjela slične zemaljske zaprjeke, što nas ohrabruje da se i danas oslanjamo na snagu malenosti i slabosti”.

U 175 godina prisutnosti sestara u Zagrebu vide se plodovi Božje prisutnosti, ljubavi i radosti

U homiliji je, oslanjajući se na navještaj Ivanovog Evanđelja (Iv 15, 9-17), biskup Šaško  pozvao vjernike na promišljanje o Isusovim riječima u kojima iščitavamo bit kršćanstva: Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. 

Osvrnuvši se na situaciju pandemije rekao je: “Tijekom proteklih mjeseci često čujemo riječ simptom, simptomatski ili asimptomatski; i najčešće ju vežemo uz bolest, ali ta je riječ primjenjiva i na duhovnost, pa tako i na ovo evanđelje. Naime, radost je simptom, pokazatelj da je čovjek na dobrome putu. (…) Premda svijet izgleda kao mjesto netrpeljivosti, sukoba, neprijateljstva, ljubav je stvarna; osjećamo ju i doživljavamo s pomoću puno znakova, simptoma. Naša poteškoća nastaje onda kada te znakove ne želimo vidjeti; okruženi plodovima ljubavi te plodove ne primjećujemo. Ovaj spomen na 175 godina zagrebačke prisutnosti sestara pomaže vidjeti i plodove i simptome Božje prisutnosti, ljubavi i radosti”.
Uvjeren da je povijest Družbe sestara milosrdnica povijest ostajanja u Kristovoj ljubavi, biskup je nastavio: “Sestre je ljubav u Kristu trajno nosila da budu s ljudima tamo gdje se bez ljubavi ne može biti do kraja, gdje bez ljubavi nema plodova: sa siromasima, s djecom, s bolesnima i ranjenima, sa zatočenima; kao njegovateljice, kao odgojiteljice i učiteljice, u stvaranju preduvjeta za karitativni rad, gradeći bolnice i škole, razvijajući crkveni život i kršćansku kulturu sa svećenicima na župama”…

Možemo mi planirati, predviđati, ali dar Duha možemo samo moliti, prihvatiti ga i radovati mu se

“Zbog ostajanja u Kristovoj ljubavi, milosrdnice su u mnogočemu oblikovale našu nadbiskupiju, Zagreb, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, a tragove je moguće naći na raznim mjestima diljem Europe i svijeta, povezanima sa životom Crkve i naroda. Zbog plodova koje su donosile bile su hvaljene, tražene i poštovane, ali zbog ostajanja u Kristovoj ljubavi, često su bile osporavane, progonjene, blaćene, ubijane. Koliko god zemaljski pobjednici mislili da su nešto postigli zabranom njihova rada, protjerivanjem iz služba, ponižavanjem njihova načina življenja, otimanjem njihove imovine koja do danas nije vraćena, prijetnjama njihovim životima i bacanjem u skrivane jame, svjedočanstvo živi, radi nas. Sve je počelo sa šest sestara; i uvijek počinje evanđeoskom malenošću. Mnogo toga možemo planirati, predviđati, ali dar Duha možemo samo moliti, prihvatiti ga i radovati mu se”.
Naglasivši da ova obljetnica nije smjerokaz samo nama u Crkvi, nego i hrvatskomu društvu, biskup Šaško je završio homiliju riječima: “Ne zaboravimo da je prije 175 godina sa samo šest sestara milosrđe u Zagrebu postalo šire, a vječnost bliža, ljudi radosniji, Hrvatska ispunjenija nadom. Božji Duh djeluje i danas. On, Životvorac, pronalazi dovoljno ponizne i malene za svoja velika djela. To čudesno djelo i danas započinje iznova, svaki put kada ima spremnih ostati u Kristu. Amen.”