Jedan od bliskih suradnika pape Benedikta XVI. i vjerojatno posljednji Hrvat koji ga je posjetio prije smrti u rujnu 2022. godine u samostanu Mater Ecclesiae apostolski je nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović. Dugogodišnji diplomat u službi Svete Stolice bio je od 2004. do 2013. godine i generalni tajnik Biskupske sinode u Vatikanu i u tom je razdoblju najintenzivnije surađivao s papom Benediktom XVI. Dan nakon smrti pape emeritusa nadbiskup Eterović iz Berlina je na Novu godinu rado odgovorio na pitanja Glasu Koncila prisjećajući se osobnih susreta s papom Benediktom XVI., kao i važnosti njegova osmogodišnjega pontifikata.

Zanimao se posebno za stanje Katoličke Crkve u rodnoj Njemačkoj

Posljednji ste se put s papom u miru Benediktom XVI. susreli u rujnu 2022. godine, a i redovito ste za dolazaka u Vatikan navraćali u njegovu rezidenciju – samostan Mater Ecclesiae. Možete li podijeliti dio sjećanja s Vašega posljednjega susreta s njime? Kako je protekao, o čemu je papa u miru govorio, u kakvom je bio fizičkom i duhovnom stanju?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Tijekom radnih boravaka u Rimu, redovito sam posjećivao i umirovljenoga papu Benedikta XVI. Budući da se radilo redovito o susretima jedanput na godinu, svaki put sam zapažao znakove njegovoga fizičkoga slabljenja, kao posljedicu starenja. Duh, je pak uvijek bio svjež, otvoren svim važnijim pitanjima Crkve i društva. Tijekom posljednjih susreta, Benedikt XVI. bi me čekao sjedeći na stolcu, očito se kretao s poteškoćama. Posljednji susret s pokojnikom sam imao 10. rujna 2022. godine. Benedikt XVI. je teško govorio. Na početku susreta još sam ga mogao razumijevati iako je govorio veoma tiho. Kasnije mi je pomagao njegov tajnik nadbiskup Georg Gänswein, koji stalno živi s njima pa razumije njegove geste i jedva čujne riječi. Susret je trajao oko sat vremena. Benedikt XVI. se zanimao posebno za stanje Katoličke Crkve u rodnoj Njemačkoj, naročito za tijek takozvanog Sinodalnoga puta koji je unio dosta živosti, ali i podjela u crkvene zajednice, a koji je izazvao pozornost cijele Crkve. Na kraju je rado prihvatio moju molbu te mi je udijelio posebni blagoslov. Za mene je to bilo važno jer sam slutio da je to naš posljednji ovozemaljski susret.

Odlazi jedan od posljednjih sudionika Drugoga vatikanskoga sabora

Mnogi su Benedikta XVI. još za života, a posebice ovih dana nazivali crkvenim učiteljem. Budući da ste bili bliski suradnik Benedikta XVI. na mjestu glavnoga tajnika Biskupske sinode kako ste ga doživljavali u radnim susretima i zadatcima?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. jedan je od većih teologa našega doba. U Njemačkoj su objavljene već 22 knjige njegovih sabranih djela, koja je napisao tijekom gotovo 70 godina aktivnoga djelovanja. Prvo, svjetski poznato djelo jest Uvod u kršćanstvo iz 1968. godine, a posljednje Isus iz Nazareta koje je objavio u tri sveska, dva su tiskana 2007., a treće o Isusovu djetinjstvu 2012. godine, dakle za vrijeme njegovoga pontifikata. Sama ta činjenica pokazuje na veoma široku, opću i teološku kulturu. U osobnim razgovorima, pak, bio je jednostavan i blizak, te nije imao namjeru docirati, to jest poučavati sugovornika. Tijekom cijeloga pontifikata dobro smo surađivali na vođenju Biskupske sinode. Po statutima Papa je Predsjednik, a Glavni tajnik koordinira i organizira sinodske radove. Na početku svoga pontifikata iznio mi je svoje prijedloge za razvoj Biskupske sinode koji su bili uspješno provedeni. Posebno mu je bilo stalo da se omogući javna diskusija posljednji sat radova, od 18 do 19 sati, u velikoj dvorani sinodskih zasjedanja. To nije bilo lako organizirati zbog velikoga broja sudionika, oko 300 s pravom glasa, ali su na tom polju napravljeni odlučni i pozitivni koraci. Iz te činjenice se zorno vidi kako je Benedikt XVI. promicao i unutarcrkveni dijalog. Tijekom njegovoga pontifikata održano je pet Sinoda, tri opće redovne: o Euharistiji (2005.), o Riječi Božjoj (2010.), o Novoj evangelizaciji (2012.), a dvije specijalne o Katoličkoj Crkvi u Africi (2009.) i na Bliskom istoku (2012.). Moram priznati da nije imao primjedbe na moje djelovanje ni na sinodske tekstove, koji su bili objavljeni.

Smrću pape Benedikta XVI., odlazi jedan od posljednjih sudionika Drugoga vatikanskoga sabora (1961. – 1965.), o kojemu je često govorio i pisao, tumačeći njegove dokumente u svjetlu hermeneutike kontinuiteta.

Bio je otvoren i za promjene

Imali ste prilike biti i u neformalnijim, osobnim susretima s papom Benediktom XVI. Spominje se da je imao smisla za humor, da je ostavljao drukčiji dojam od onoga kada se pojavljivao u javnosti…

NADBISKUP ETEROVIĆ: Da, bilo je dosta prigoda za osobne razgovore, ponekad i za vrijeme ručka u Apostolskoj palači. Tijekom zasjedanja Biskupskih sinoda trebalo je često donijeti odluke brzo, na licu mjesta. Papa Benedikt je imao za to razumijevanja i nikada nije stvarao poteškoće. Ja sam pak bio upoznat s njegovim stavovima, teološkim i sinodalnim, te sam nastojao djelovati u tom smislu. Ali je Benedikt XVI. bio otvoren i za promjene, koje bi bile u skladu s katoličkim pokladom vjere i stege. U razgovorima sam nastojao biti što prirodniji. Ponekad sam mu govorio i o hrvatskim crkvenim iskustvima. Na primjer, tijekom Biskupske sinode o Riječi Božjoj, spomenuo sam mu jednom prigodom bogatu hrvatsku staroslavensku baštinu, primijetivši da sam kao mali ministrant znao na pamet više psalama koje je u crkvi, tijekom jutarnje i večernje, pjevao Božji narod na hrvatskom jeziku. Benedikt XVI. je u osobnim susretima bio veoma jednostavan, ljubazan, susretljiv, spreman čak na smijeh, s razvijenim smislom za humor.

Postoji li određena slika, događaj, susret, riječ koja će Vam posebno ostati u sjećanju u spomen na Benedikta XVI.? O čemu je riječ?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Prije prve Opće redovite skupštine Biskupske sinode o Euharistiji, koju sam organizirao, zamolio sam Benedikta XVI. da održi uvodnu meditaciju, što je tada bila inovacija sinodskoga protokola. On je na to odmah pristao. Kada je došao za predsjednički stol u Sinodskoj dvorani, nije sa sobom donio nikakav tekst. Zabrinuo sam se misleći da je možda zaboravio na naš dogovor. Ali na moje ugodno iznenađenje, kada sam ga obznanio da je došlo vrijeme za njegov nastup, započeo je govoriti na pamet, bez teksta, održavši sadržajno izvanredan nastup. Očito se bio dobro pripremio, imajući u glavi jasnu shemu svoga nastupa, ali i način obrade teme. Tekst je kasnije bio prepisan i mogao se odmah tiskati, jer je stilski bio dotjeran, dostojan jednoga izvrsnoga njemačkog profesora teologije. Ipak, Benedikt XVI. ga je htio osobno pročitati te je unio neke manje izmjene, koje su tekst još više poboljšale.

Otkad seže Vaša povezanost s Josephom Ratzingerom? Kada ste se prvi put s njime susreli?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Upoznao sam prvo kardinala Josepha Ratzingera pismeno, od kada je postao prefektom Kongregacije na nauk vjere 1982. godine. Kao djelatnik Apostolskih nuncijatura ponekad sam trebao pisati o pojedinim temama kardinalu prefektu spomenute Kongregacije. To je učestalo bilo kada sam bio u Nikaragvi, od 1987. do 1990., kada sam tijekom pohoda Rimu, posjećivao i spomenutu Kongregaciju i njezinoga prefekta. Tema razgovora je bila tzv. teologija oslobođenja. Kasnije su naši susreti bivali češći za vrijeme moga boravka u Državnome tajništvu Svete Stolice (1990.). Postali su redoviti od kada me sv. Ivan Pavao II. imenovao za Glavnoga tajnika Biskupske sinode godine 2004., te posebno od izbora kardinala Josepha Ratzingera za papu Benedikta XVI.

Poznavao je i cijenio Katoličku Crkvu kod Hrvata

Papa Benedikt 2011. bio je u apostolskom pohodu Hrvatskoj, a ranije je kao nasljednik kardinala Franje Šepera na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere bio dvaput u Zagrebu – 1982. i 2001. godine. Poznato je da je spomenuo Ivana Merza u apostolskoj pobudnici o euharistiji. Koliko je kao papa Benedikt XVI. bio povezan s Hrvatskom i kako je gledao na Crkvu u našem narodu? Je li se i nakon završetka pontifikata Benedikta XVI., u posljednjih deset godina, interesirao za Hrvatsku?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Osim blaženoga Ivana Merza u Apostolskoj postsinodskoj pobudnici Sacramentum Caritatis (2007.), Benedikt XVI. je spomenuo i blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u drugoj Apostolskoj postsinodskoj pobudnici Verbum Domini (2010.) kao primjer žrtve komunizma, osobe svetoga života koje je živjele po Riječi Božjoj. Treba imati na umu da se Kongregacija za nauk vjere mora očitovati o pojedinim kandidatima za proglašenje blaženim odnosno svetim, ispitujući posebno doktrinarne aspekte njihovih spisa i uopće djelovanja. Prema tome, kao pročelnik spomenute Kongregacije kardinal Joseph Ratzinger bio je dobro upoznat i s dva spomenuta blaženika. Činjenica da ih je htio uvrstiti u dva važna dokumenta Katoličke Crkve, znak je da je Benedikt XVI. poznavao i cijenio Katoličku Crkvu kod Hrvata. On je već u Njemačkoj bio upoznao hrvatske katoličke misije, te je upoznao živu vjeru hrvatskih katolika. Vjera je temeljna vrijednost kršćana, posebno u ova naša izazovna vremena. To je Benedikt XVI. naglasio i u svojoj oporuci u kojoj poziva sve vjernike da ostanu postojani u vjeri. Umirovljeni Benedikt XVI. se zanimao za stanje Katoličke Crkve u cijelom svijetu. Sa mnom je više razgovarao o Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, ali ponekad smo govorili i o Katoličkoj Crkvi među Hrvatima, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te u dijaspori, posebno u Njemačkoj. Bilo mu je žao, na primjer, što kardinal Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. Jednom mi je izrekao svoj stav pitanjem: ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet? Imao je povjerenje u hrvatske katolike jer je poznavao u glavnim crtama njihovu burnu i zahtjevnu povijest, te njihovu opstojnost u dobrom dijelu zahvaljujući vjeri i Katoličkoj Crkvi. Smatrao je da Hrvatska može dati dragocjeni doprinos kršćanskoj naravi Europske unije i uopće Europe.

Postoje i kritički pogledi

Papa Benedikt XVI. jedan je od rijetkih Nijemaca na stolici Petrova nasljednika. Trenutačno djelujete kao papinski predstavnik u njegovoj rodnoj zemlji. U kakvome je ozračju dočekana vijest o smrti njihova sunarodnjaka u Njemačkoj – među hijerarhijskom Crkvom, ali i kod vjernika? Doživljavaju li ga Nijemci kao „svojega“?

NADBISKUP ETEROVIĆ: Vijesti o pogoršanju zdravstvenoga stanja Benedikta XVI. te o njegovoj smrti, brzo su se proširile Njemačkom. Većina papinskih zemljaka je s bolju i tugom primila tu vijest. Mnogi su pratili zadnje dane umirovljenoga pape molitvom. Nakon smrti stižu brojni izrazi sućuti od političara, kao na primjer od predsjednika Savezne Republike Njemačke dr. Franza-Hansa Steinmeira, do običnih stanovnika ove zemlje. Organiziraju se brojne emisije na radiju i na televiziji u kojima se govori o preminulom papi s raznih točki gledišta. Mnogi su svjesni da je Benedikt XVI. bio vrhunski intelektualac, jedan od boljih njemačkih teologa koji je uz to postao i Papa. Postoje i kritički pogledi, ponekad uzrokovani raznim ideološkim pogledima. Ali oni će sve više slabiti, uvjeren sam, pred objektivnim spoznavanjem cjelokupnoga djelovanja Benedikta XVI, ne samo na intelektualnom i teološkom polju, nego također i na crkvenom polju, uključujući i zahtjevno vrijeme njegovoga pontifikata od 2005. do 2013. godine. Uzimajući u vidu osobu i djela Benedikta XVI., posebno teološku, duhovnu i kulturnu vrijednost njegovih knjiga, propovijedi i nastupa, ne čudi da ga već mnogi smatraju kao suvremenim crkvenim naučiteljem. To znači da će njegova jasno izražena misao i dalje pomagati kršćanima i ljudima dobre volje da otkriju dragocjenost vjere, te da među inim upoznaju sklad između vjere i razuma, kao dva izvora koja vode k Bogu, tvorcu svega vidljivoga i nevidljivoga. Papa Benedikt XVI. ostat će zapamćen i po uvjerenju da je kršćanstvo susret ne s jednom idejom nego s jednom osobom i to s Isusom Kristom koji je „jedini put, istina i život“ (Iv 14, 6).