Iako je svaki petak u korizmi žalostan zbog pobožnosti križnoga puta kojega s Isusom prolazimo, petak uoči Cvjetnice naziva se Žalosnim petkom, jer je poseban, pred Nedjelju Muke Gospodnje. Ali od godine Velikog jubileja 2000. ima posebnu dimenziju kod nas, podsjeća mons. Puljić, i to je tako “zbog samog obreda čišćenja pamćenja i memorije, te slavlja naših mučenika, koje je u Požeškoj biskupiji požeški biskup Škvorčević uveo upravo uz ovaj petak. Tako je Žalosni petak’ postao prisutniji u medijima.”

Na pitanje što smo pozvani čistiti i obnoviti, mons. Puljić se vraća u pontifikat sv. Ivana Pavla II. koji je napravio čin priprave za Veliki jubilej, a 1994. godine izdao je posebnu pobudnicu (Tertio millennio adveniente) u kojoj je naznačio što se treba učiniti i što se očekuje od Jubileja? “Jedna od važnih stvari u tom Jubileju, uz oprost i pokoru, bilo je čišćenje pamćenja. Ivanu Pavlu II. dugujemo tu temu, jer je i sam tijekom svojega pontifikata dugog gotovo 27 godina, u više navrata govorio o toj temi, i u Rimu i u svijetu. U pojedinim prigodama osjetio je potrebu reći ‘ispričavam se’, ‘žao nam je’, ‘u ime Katoličke Crkve – mea culpa!’ Jedan talijanski pisac zbrojio je sve te njegove ‘mea culpa‘, i primijetio da je 94 puta tražio da očistimo naše pamćenje od loših sjećanja i iskustava. I među njima je tražio neka nam Jubilej bude prigoda da se očistimo – od loših primisli, stvari, djela, ne samo individualno, već i kolektivno kao Crkva i narod. I kad je došao kod nas 1994., kada je izdao spomenutu pobudnicu ususret velikom jubileju, rekao je jednu rečenicu. Nas koji smo u to vrijeme proživljavali strašnu kalvariju pripravljao je za ovo što će u Jubileju posebno doći do izražaja – oprostiti i tražiti oproštenje. I na neki način je rekao: ‘Očekujem da Jubilej bude sveti događaj u kojem ćemo biti kadri i oprostiti i tražiti oproštenje. Bit ovoga čišćenja memorije je osloboditi se svih loših primisli i negativnih iskustava koje nosimo sa sobom. Čišćenje pamćenja je u tome – biti kadar oprostiti i biti kadar tražiti oproštenje.” Vezano uz spomen mjesta stradanja, mise i molitve, predsjednik HBK je nastavio: “Ono što je nakana bilo kojeg mjesta stradanja bilo kojeg naroda, bilo koje žrtve, važna nam je objektivna istina, ali nam je neobično važna svaka žrtva. Svaka je vrijedna poštovanja.

Ne želimo da se spomen žrtava politizira, da se ideološki pristupa tome činu, jer žrtva je žrtva. I stradalima treba pristupati s osjećajima strahopoštovanja, i s preporukom Gospodinu da ih primi u svoje Kraljevstvo.”

Kao posebno mjesto stradanja, osobito svećenika u vrijeme druge polovice XX. stoljeća spomenuta je Stara Gradiška gdje su komunističke vlasti zatvorenim svećenicima naredile 1948. godine srušiti župnu crkvu sv. Mihaela. Zato je obnova te crkve postala važan projekt i hrvatski biskupi su je odlučili obnoviti kao sjećanje na Jubilej i tamošnje žrtve. Jednako tako važna je i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. Tako su crkva u Staroj Gradišci i ova na Udbini dva spomenika plod Velikog jubileja i našeg nastojanja da svim žrtvama odamo pijetet, poštovanje.

Tema razgovora bila je i napetost nastala u odnosima Biskupije Gurk-Klagenfurt i Crkve u Hrvatskoj nakon što je tamošnji dijecezanski upravitelj odbio dati dopuštenje HBK za slavljenje mise u sklopu komemoracije na Bleiburškom polju ove godine.

Mons. Želimir Puljić bio je prvi predvoditelj mise kada su njezino vođenje preuzeli hrvatski biskupi (2003.), te je predvodio misu i prošle godine (2018.). Podsjeća: “Ovi su ljudi stradali bez osude i presude. Ne ulazimo u ničiju krivnju, ali njima ni procesa nije bilo. Činjenica jest da smo mi, dolaskom demokracije, tome posvetili veću pozornost. Jako puno obitelji bilo je ranjeno tim zločinom bez presedana nakon Drugoga svjetskog rata. Sve više se otkriva kako su i gdje stradale te žrtve.

Dovoljno je spomenuti kako je do sada otkriveno oko tisuću 700 grobnica. I to je strašan podatak. Bleiburške žrtve bile su osuđene na ‘osudu zaborava – damnatio memoriae’. Zahvaljujući Bleiburškom vodu koji je u Austriji postojao kao svjetovna organizacija koja je to stradanje obilježavala svake godine, to stradanje nije otišlo u zaborav, posebice dolaskom demokracije otkrivaju se sva moguća stratišta.”

Prisjetio se prošlogodišnjeg strožeg režima austrijske policije, a ono najvažnije bilo je na visokoj razini. “I zato mi je žao da je uprava u Klagenfurtu podlegla tom pritisku određenih medija i ideoloških skupina da to proglase kao da to više šteti Crkvi nego što koristi.” Mons. Puljić je ponovio da će ove godine biti Komemoracija, procesija, molitva odrješenja na groblju i misa za žrtve, kao i do sada. I dodaje: “Žao nam je da je to medijski jako loše odjeknulo, a nije trebalo. Jer Crkva se ne miješa u politiku niti podržava nikakav sustav, pogotovo ne totalitarne sustave. Zato smo odmah reagirali čim je došla zabrana. Oni su rekli: ‘Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe…’ Mi smo odmah odgovorili da to ne prihvaćamo, ovo je politički govor i ne želimo ići u polemiku s potpisnikom ove izjave.”

Razgovor za Laudato.tv bio je prilika i za osvrt na posljedice nakon skupa održanog u veljači u Vatikanu na temu “Zaštita maloljetnika u Crkvi” na kojem je mons. Želimir Puljić sudjelovao kao predsjednik HBK. Rekao je kako su zločini nad maloljetnicima “takva mrlja da je to bilo strašno slušati”. Zato pozitivnim smatra Papinu gestu okupljanja nadležnih na ovu temu. “Pravila su jasna, sve biskupske konferencije ih imaju, ali sada smo bili zajedno i čuli smo muku jedni drugih. I najpotresnije je bilo to što smo imali priliku čuti i same žrtve.” A za Hrvatsku kaže: “Mislim da se ovo uzima jako ozbiljno, pogotovo nakon ovoga susreta i medijskih napisa. To je obveza broj jedan. Najprije se tom činu slušanja treba pristupiti jako ozbiljno. I dobro je da je Kongregacija sebi zadržala prosudbu, traži izvješće, pa sama vodi ili nekoga delegira da proces dovede do kraja. Dobro je da se ovaj susret dogodio, jer smo osjetili da to nije samo europska ili američka stvar, niti afrička ili azijska. U pojedinim mentalitetima je lakše ili teže, ali svugdje bi se trebala provesti ista metodologija – slušanje i brzo reagiranje.”

Na pitanje ima li Crkva snage za svoje poslanje kad o njoj izlazi toliko slabosti i sablažnjivih djela, mons. Puljić je podsjetio da su se i na skupu u Vatikanu suočili sa stvarnošću problema zlostavljanja, ali i s otajstvom koje je Bog povjerio nama slabima: “Mi smo slabi, ali Bog nam nudi veliko otajstvo. I to nije samo za nas u Crkvi, nego za svijet. Ako se ovo dogodilo u Crkvi, a dogodilo se jest, kajemo se, žao nam je, poniženi smo time. Benedikt XVI. svećenike u Irskoj koji su činili takva djela nazvao je izdajicama. Ali Crkva nisu samo izdajice. I Papa je zahvalio većini svećenika koji se trude u ovom svijetu donijeti Radosnu vijest. Zahvalio je na vjernosti i službi koju obavljaju. Crkva nije u izrabljivačima, ona je nešto veće, ona je otajstvo Božje povjereno nama ljudima. Susret je imao nakanu pomoći svijetu da se oslobodi ove ljage.”

U emisiji “Jeste li znali” Laudato.tv mons. Želimir Puljić govorio je i o hodočašćima u Međugorje, osobito otkako je ta hercegovačka župa pod upravom Papinog posebnog izaslanika mons. Henryka Hosera.

“Međugorje ima svoje vrlo pozitivne stvari i to ne treba zanijekati. Ima i nekih problematičnih stvari zbog čega je mjesni biskup svojevremeno sugerirao, a mi smo to kao biskupska konferencija držali do sada, da nije preporučljivo da se ide na hodočašće u Međugorje. Međutim, sada nakon što je Papa poslao svoga delegata i ‘odriješio’ zabranu hodočašća, dapače Papa preporuča a mons. Hoser poziva, time ne ulazimo u pitanje viđenja. To je mjesto gdje se ljudi okupljaju, rado dolaze i mole se. Prema tome, zašto bismo ljudima priječili Bogu se moliti ako žele ići ondje?”

A vezano na odluku biskupa (tadašnje Jugoslavije) iz 10. travnja 1991. potpisanu u Zadru mons. Puljić kaže: “Do sada nismo povukli tu izjavu, ali samim time da je papa to učinio, ona je otišla ‘ad acta’.”

Na kraju emisije prisjetio se “Branimirove godine 1979.” i važnih događaja koji su pratili jubileje kršćanstva u kršćanskom narodu. No, ukazao je i na novu situaciju Crkve danas: “Svako vrijeme ima svoje breme. I svako vrijeme ima svoje izazove, nade i pozitivne strane. Nisam pesimist što se tiče našega vremena.” Kao primjer je spomenuo hodočašće stotinjak mladića pod vodstvom jednog franjevca u Zagrebu koji su hodočastili sv. Krševanu i to što su bili oduševljeni njime kao vitezom, muškarcem koji vjeruje: “Bilo mi je drago u njima vidjeti pravu mušku pobožnost. Nije im poniženje moliti krunicu, brevijar, moliti, klanjati se i ići na misu. Nije sve negativno. Možda nije kao u vrijeme kada smo bili pod pritiskom i iz prkosa išli na hodočašća, ali nisam pesimist što se tiče našeg čovjeka i naše vjere.”