Fra Khukaz, franjevci su ostali u selima uz rijeku Orontes tijekom cijelog rata. Tko su vaši župljani?

Tijekom ovih 14 godina rata, ne samo da smo ostali prisutni uz naših 200 katoličkih obitelji – zahvaljujući misionarskom žaru franjevačkog biskupa Hanna Jalloufa i brata Louaya Bsharata – nego smo također brinuli i o svim ostalim kršćanima nakon odlaska pravoslavnog svećenstva s toga područja. Tako su kršćani naših sela tijekom vremena rata, bez obzira na crkvenu pripadnost, svake nedjelje i svakoga blagdana zajedno molili i time se ostvario Isusov poticaj: „Da svi jedno budu kao ti, Oče, u meni i ja u tebi“ (Iv 17,21). Formirali smo jedno jato.

Kako biste opisali svoju misiju?

Naša uloga pastira proširila se daleko izvan bogoslužja i sakramenata: pomažemo u popravljanju domova nakon potresa, djelujemo kao hitna pomoć i odvozimo bolesne u bolnicu ili prevozimo školskim autobusom desetero kršćanske djece kako ne bi morala pohađati islamske škole već one koju su sagradili franjevci u samom samostanu; obnavljamo i preraspodjeljujemo poljoprivredna zemljišta uz mnoge postupke i sporove, obnavljamo razne pravoslavne crkve koje su bile zatvorene ili vandalizirane, predstavljamo i branimo kršćane u odnosima s lokalnim političkim vlastima za sve svakodnevne potrebe…

Posljednjih godina vaša su sela izolirana od svijeta jer su u slobodnim područjima, odnosno područjima koja nisu pod kontrolom režima. Što se promijenilo od pada Assada?

Od pada režima Bashara al-Assada, 8. prosinca, slavili smo povratak brojnih rođaka i prijatelja, koji konačno mogu doći u svoja sela, i dočekali razna službena izaslanstva poput naše braće Kustodije Svete zemlje, koji su došli moliti sa svim sirijskim narodom za mir 1. siječnja. Svi ovi trenuci ponovnog susreta su dirljivi. Mladi koji trenutačno žive u okolnim velikim gradovima izrazili su želju da se vrate u svoja sela. Ohrabruju nas, ali izazovi će biti veliki, pogotovo što se tiče posla.

Franjevci su dugo bili jedini svećenici prisutni u vašim selima. Vraćaju li se pravoslavci?

Prošlog tjedna primili smo vijest da je arhimandrit Levon Yegiyan, iz Armenske pravoslavne Crkve, iz grada Hassaké [na granici s Irakom], želio doći i moliti se u Yacubiyeh, odakle je porijeklom. Crkva Svete Ane u Yacubiyehu je jedno od najstarijih i najvažnijih kršćanskih mjesta u Siriji. Tako smo započeli pripreme, a poseban naglasak stavljen je na sigurnost u suradnji s lokalnim vlastima, kao i čišćenjem i pripremom crkve. Arhimandrit Yegiyan obećao je da će, ako se ikad vrati u svetište, ući u njega bos. Dana 2. veljače 2025. je i doista hodao bos pored fra Louaya. Također, na ovu svečanosti pristigli su i mnogi vjernicima autobusima iz Latakije, Kessaba i Alepa.

Kakav odnos imate s njihovim svećenstvom?

Po dolasku armenski arhimandrit nas je srdačno zagrlio. Svi zajedno smo uz pjesmu i radost započeli procesiju prema svetištu koje se nalazi na obližnjem brežuljku. Ušli smo u crkvu, obukli svaki svoje liturgijsko ruho i zajedno se pomolili tijekom Božanske liturgije na armenskom (katoličku smo misu slavili nekoliko sati prije). Arhimandrit nam je održao lijepu propovijed ističući vjeru naroda, milost i zaštitu Božju. Gospodinove riječi i danas odjekuju u crkvi svete Ane: „Tko ustraje do kraja, bit će spašen“ (Mt 24,13). Potom je poimenično zahvalio franjevcima za njihovu predanost armenskoj zajednici. Njihova se crkva srušila tijekom rata i ponovno je izgrađena na poticaj fra Louaya i nekih obitelji armenske dijaspore. Na kraju mise darovao nam je armenski križ. Što se tiče mog armenskog podrijetla, posebno ga ističem. Križ Isusa Krista sve nas ujedinjuje. Zajednica je bila u suzama na ovaj nezaboravni dan prvog hodočašća svetoj Ani od 2011. Nezaboravna uspomena za sve nas.

Nije li kler koji se vratio nakon 14 godina izgubio dodir sa stvarnošću?

Mislim da nije, ali čak i da je tako, brzo će ga dobiti natrag. Sljedećeg smo dana, na primjer, dočekali mitropolita Athanasiusa Faheda iz Latakije iz Grčke pravoslavne crkvu s izaslanstvom u Qunayehu. Svaki put je isto: dočekujemo ih, vodimo ih do mjesnih vlasti i potom ih vodimo do sela. Mitropolit je pred vlastima zahvalio na brizi koju pružaju svojim vjernicima, a nama zahvalio na svemu što smo učinili. Potom je pitao o administrativnim procedurama za dobivanje zemljišta i kuća (kršćanima je godinama oduzimana imovina pod islamskom okupacijom), na što su vlasti odgovorile da se s franjevcima već razgovara o stvarima koje se tiču ​​kršćana, da postoje kanali komunikacije, da se radi i da će biti obaviješteni na vrijeme. Mitropolit je potom došao u Qunayeh, gdje smo ga svečanije dočekali. U susret su mu došla djeca iz škole sa svojim učiteljicama. Potpuno novi svijet za njega. Zahvalio sam svom prethodniku, fra Hannu Jalloufu, rekavši da je ovaj samostan bio i pravoslavna kuća, jer je primao sve one koji su se našli sami i svima je postao duhovni otac. Također sam ponovio kako fra Louay, tijekom potresa u veljači 2023., nije prestao posjećivati ​​obitelji te je tako svima očitovao svoju blizinu.

Koja je bila svrha njihova posjeta?

Za vrijeme posjete mitropolita Atanasija Faheda, krenuli smo u Jdayde gdje smo mogli predati ključeve pravoslavne crkve svetog Ilije, blagosloviti kruh i zajedno ga podijeliti. Onda smo otišli do nove crkve svetoga Ivana, koju smo prije tri mjeseca preuzeli od lokalnih vlasti i očistili s kršćanima triju sela. Nakon malo pjevanja, izaslanstvo Grčke pravoslavne Crkve nastavilo je put prema drugim selima i župama. Ova simbolična predaja ključeva također očituje novi život za svaku vjeroispovijest. Kao franjevci jednako smo prihvaćali svakog muškarca i ženu, bez razlika. U ime Katoličke Crkve nastojali smo im služiti i vjerski i ljudski.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.