Povijest odnosa Svete Stolice s Hrvatima jako je duga i seže u sedmo stoljeće, ali posebna bliskost s Hrvatima mogla se osjetiti početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Možete li se za naše čitatelje prisjetiti mjeseci koji su prethodili 13. siječnja 1992. i kako biste opisali ulogu sv. Ivana Pavla II. u tome?

Bila su to teška vremena, kad je započeo proces raspada jugoslavenske državne tvorevine, a istovremeno su se događali slobodni demokratski izbori, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji. Tražio se novi odnos među tadašnjim republikama, ali je ideja Velike Srbije bila glavni uzročnik ratnih zbivanja. To se nije dogodilo odjedanput, nego kao duži proces. Sveta Stolica, koja se uvijek zanima za mir u cijelom svijetu budno je pratila što se događa u Jugoslaviji, ali i u drugim dijelovima Europe, ponajprije u bivšem Sovjetskom Savezu.

Sveta Stolica imala je dovoljno objektivnih informacija od strane katoličkih biskupa, predvođenih blagopokojnim kardinalom Franjom Kuharićem, ali i iz drugih diplomatskih izvora, tako da je, na čelu sa sv. Ivanom Pavlom II. bila dobro informirana i nastavila sve činiti da se spriječi rat među bivšim republikama.

Jedan od instrumenata sprječavanja rata bilo je međunarodno priznavanje republika. Time se mijenja situacija i više se ne može govoriti o sukobu unutar državnih granica ili o građanskom ratu, nego o sukobu između dvije, odnosno više, međunarodno priznatih zemalja.

Presedan Svete Stolice

Osim hrvatskih biskupa koji su obavještavali Svetu Stolicu, mislim da treba spomenuti i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana koji je 1991. godine dva puta pohodio papu, prvi put u svibnju, a potom i u listopadu. Sudjelovao sam u tim susretima i bio svjedok zabrinutosti Svete Stolice za situaciju u Hrvatskoj. Već je tada prevladavalo uvjerenje da je Jugoslavija u procesu raspada i da je ideja oko federacije među republikama nerealna te da treba u međunarodnoj zajednici stvarati konsenzus o nužnosti priznavanja Hrvatske i Slovenije.

Sveta Stolica je u svim tim događajima bila aktivna, osobito pod vodstvom pape Ivana Pavla II. te je napravila i presedan kad je prije većine država priznala Republiku Hrvatsku, upravo s ciljem zaustavljanja krvoprolića. Naime, Sveta Stolica po dugoj tradiciji priznaje države ne usred rata nego kasnije, kad se stvore mirovni uvjeti i kad su potpisani međunarodni ugovori o granicama. Da je Sveta Stolica dobro učinila, pokazuje i činjenica da je nešto više od mjesec dana nakon priznanja, 22. veljače 1992. Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo poslati mirovne snage u Jugoslaviju. Iako to nije riješilo problem okupacije, barem je zaustavilo krvoproliće i moglo se na neki mirniji način tražiti rješenje svih tih problema.

To što je Sveta Stolica Republiku Hrvatsku priznala dva dana prije Europske unije, u kojoj su neke članice imali neke sumnje etičke i moralne naravi, pa je Sveta Stolica, kao veliki moralni autoritet u cijelom svijetu, htjela izbiti te argumente i jasno reći da nema etičkih i moralnih razloga za nepriznavanje. Osim toga, Sveta Stolica nije članica Europske Unije i nije obavezna voditi se njihovim zaključcima, nego je subjekt državnog prava sui iuris. Papina odluka izazvala je svakako veliku radost u Hrvatskoj.

Tiha diplomacija Svete Stolice

U podsjećanju na proces priznavanja Hrvatske i Slovenije važno je znati da je državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano 26. studenoga 1991. veleposlanicima zemalja EU akreditiranima pri Svetoj Stolici uručio memorandum s razlozima zbog kojih treba priznati Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. Dakle, nije se radilo o nekoj hirovitoj odluci, nego vrlo razboritoj, promišljenoj i temeljenoj na međunarodnom pravu.

Sveta Stolica uvijek je znala tko je agresor, a tko žrtva, i to je jedno od načela kojim se Sveta Stolica ravna u cijelome svijetu. I danas Sveti Otac Franjo stalno govori o važnosti mira u svijetu, mira u pravednosti, poštivanju i, koliko je moguće, u ljubavi. To je poziv nas kršćana, ali vjerujem i ljudi dobre volje.

Za Svetu Stolicu vrlo je važno načelo da u međunarodnim odnosima treba važiti sila prava, a ne pravo sile – da jedna mala zemlja ima ista prava kao neka velesila, upravo zato što se temelji na ljudskom pravu.

A ljudska prava u konačnici se temelje na poštivanju ljudske osobe vjerske slobode poštivanje svakog čovjeka koji je stvorena sliku i priliku Božju.

Povijest i djelovanje crkvene diplomacije

Za vatikansku diplomaciju kažu da je utjecajna, a apostolski nuncij u većini zemalja je doajen diplomatskog zbora. Možete li nam približiti način djelovanja crkvene diplomacije?

Sveta Stolica ima možda jednu od najstarijih diplomacija u svijetu i puno iskustva, tako da je i središte Svete Stolice u Vatikanu važno i za diplomatske predstavnike pojedinih zemalja. Običaj je da se, osobito iz katoličkih zemalja, tamo šalju najbolji veleposlanici i to uglavnom pri kraju svoje karijere, kad imaju veliko iskustvo koje mogu razmjenjivati s drugima.

Sveta Stolica ima i diplomatsku dimenziju, koja se očituje u promicanju vrijednosti koje zanimaju Katoličku Crkvu. Uvijek se zalaže protiv rata i nasilja, a za uspostavu dijaloga i pravednog mira u cijelom svijetu. S nastojanjima za mir povezan je i ekumenski i međuvjerski dijalog. Zato je u Vatikanu, kao upravnom središtu cijele Katoličke Crkve, prije više od 320 godina osnovana Papinska crkvena akademija, u kojoj se mladi svećenici pripremaju za diplomatsku službu Svete Stolice.

Kad se govori o diplomaciji Svete Stolice treba, dakle, razlikovati dva područja njezinog djelovanja. To je, u prvom redu, crkveno djelovanje. Nuncij i njegovi suradnici u nuncijaturama imaju posebnu zadaću poboljšati odnose između Svete Stolice i mjesne Crkve. To se radi na različite načine, ali je glavna svrha biti most između Crkve u jednoj državi i Svete Stolice. Također imaju zadaću poboljšati diplomatske odnose između političara pojedine zemlje i Svete Stolice na čelu s papom, tako da nunciji imaju tu dvostruku ulogu.

Uloga nuncija

S kojim se izazovima nunciji i diplomati Svete Stolice susreću u zemljama u kojima su kršćani manjina, ali i gdje su većina?

Moglo bi se reći da se svagdje susrećemo s problemima poštivanja vjerske slobode i ljudskih prava. Vjerske slobode su drugačije u zemljama gdje su kršćani u većini, a drugačije gdje su u manjini. Osobito u zemljama gdje su muslimani u većini, oni ne vode računa o razlici između kršćana. Mi smo svi za njih kršćani, bilo katolici, protestanti ili pravoslavci.

Od problema poštivanja vjerskih sloboda u modernim bogatim zemljama Zapada izazov je sekularizacija i nova nastojanja, zapravo napasti, da se ne poštuje vjerska sloboda. Bili smo svjedoci da su iz Bruxellesa htjeli nametnuti smjernice da se izbjegava javno čestitati Božić i da se izbjegavaju neka kršćanska, odnosno židovska imena.

To je nov način nepoštivanja vjerske slobode i nunciji, ali i Katolička Crkva u tim zemljama, moraju djelovati protiv toga i objasniti vlastima da je to također kršenje vjerske slobode, jednoga od bitnih ljudskih prava.

Toliko je puta sv. Ivan Pavao II. govorio da je poštivanje vjerske slobode barometar slobode u zemljama u kojima se ne poštuju ni druge političke i ine slobode, kao i u zemljama u kojima su kršćani u manjini. Dakle, zajednički naziv je (ne)poštivanje vjerske slobode koje se u pojedinim zemljama iskazuje na različite načine.

Zanimljivo je da su svi ti svećenici pozvani. Ne postoji natječaj ili mogućnost da svećenici sami izražavaju želju za ulaskom u diplomatsku službu. Poglavari od biskupa traže nekoga tko je prikladan za tu službu, svećenike koji su dobro pripremljeni, ljudski i kršćanski odgojeni, koji završavaju akademske stupnjeve, koji su diskretni i znaju zadržati vijesti za sebe. Postoje posebni kriteriji za ovu službu koja je lijepa, ali i zahtjevna i izazovna.

Oče nadbiskupe, hvala Vam što ste nas, kao svjedok vremena i sudionik borbe za hrvatsku samostalnost, podsjetili na divne trenutke izravnog ohrabrenja Pape Hrvatima i njihovoj borbi za slobodu i neovisnost.

Dodajmo na kraju da su danas četvorica hrvatskih nadbiskupa nunciji, i to nadbiskup Nikola Eterović u Njemačkoj, nadbiskup Petar Rajič u Litvi, Latviji i Estoniji, nadbiskup Ante Jozić u Bjelarusu, a nadbiskup Martin Vidović trenutno je u Rimu. Devetorica hrvatskih svećenika iz više biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini služe u nuncijaturama diljem svijeta, od Španjolske, preko Meksika, Bangladeša, Nigerije, Južnoafričke Republike, Pakistana i Japana do Europske Unije, a jedan je trenutno na službi u Državnom tajništvu u Rimu.