U dokumentu su sabrani plodovi ekumenskih dijaloga o papinskoj službi kao odgovor na poziv da se papinsku službu shvati kao „službu milosrđa“ za sve Crkve koji je prije gotovo trideset godina uputio sv. Ivan Pavao II. tragom koraka poduzetih od Drugog vatikanskog sabora nadalje.

Cilj je iznaći oblik obnašanja službe prvenstva koji dijele Crkve koje su u prvim stoljećima živjele u punom zajedništvu. Iako nisu svi teološki dijalozi „temu obradili na istoj razini ili s istom dubinom“, moguće je istaknuti neke „nove pristupe“ najprjepornijim teološkim pitanjima.

Ponovno čitanje petrovskih tekstova

Jedan od plodova teoloških dijaloga je obnovljeno čitanje „petrovskih tekstova“, koji su povijesno postali prepreka jedinstvu među kršćanima. „Izazov za sudionike u dijalogu bio je da izbjegnu zastarjele pretpostavke kasnijih doktrinarnih razvoja i preispitaju Petrovu ulogu među apostolima.“ Na primjer, „ponovno je otkrivena raznolikost slika, tumačenja i modela u Novom zavjetu, dok su biblijski pojmovi kao što su episkopé (nadglednik), diakonia i pojam „petrovske službe“ pridonijeli razvoju potpunijeg razumijevanja „petrovskih tekstova“.

Ishodište papinog prvenstva

Još jedno prijeporno pitanje je katoličko shvaćanje primata rimskog biskupa kao ustanove de iure divino (božanskog zakona), dok ga većina drugih kršćana shvaća samo kao ustanovu de iure humano (ljudskog zakona). „Hermeneutička pojašnjenja – piše u dokumentu – pridonijela su stavljanju ove tradicionalne opreke u novu perspektivu“, uzimajući u obzir prvenstvo u odnosu i na božanski i na ljudski zakon, to jest „kao dio Božje volje za Crkvu i posredovan kroz ljudsku povijest.“

Prvi vatikanski sabor

Značajnu prepreku predstavljaju dogmatske definicije Prvoga vatikanskog sabora. Neki su ekumenski dijalozi zabilježili „obećavajući napredak u poduzimanju ‚ponovnog čitanja‘ ili ‚ponovne recepcije‘ ovog koncila, otvarajući nove putove za točnije razumijevanje njegovog učenja“, također u svjetlu povijesnih konteksta i učenja Drugoga vatikanskog sabora.

Stoga je dogmatskoj definiciji papine sveopće nadležnosti dano drugačije tumačenje, „utvrđujući njezin opseg i granice“. Na isti je način bilo moguće razjasniti „formulaciju dogme o nepogrešivosti i čak se složiti oko nekih vidika njezine svrhe, prepoznajući potrebu, u nekim okolnostima, za osobnim vršenjem službe naučavanja, s obzirom na to da je jedinstvo kršćana jedinstvo u istini i ljubavi“.

Unatoč tim pojašnjenjima, priznaje se u dokumentu, „dijalozi još uvijek izražavaju zabrinutost zbog odnosa nezabludivosti s prvenstvom Evanđelja, nezabludivošću čitave Crkve, vršenjem biskupske kolegijalnosti i potrebom primanja“.

Služba za pomirenu Crkvu

Mnogi teološki dijalozi prepoznali su „potrebu za prvenstvom na sveopćoj razini. Pozivajući se na apostolsku tradiciju, neki dijalozi tvrde da je kršćanstvo od postanka Crkve bilo utemeljeno na glavnim apostolskim stolicama prema određenom redu, u kojem je rimska stolica bila prva.“

Neki su dijalozi istaknuli da postoji uzajamna ovisnost prvenstva i sinodalnosti na svim razinama života Crkve: mjesnoj, krajevnoj, pa i općoj. Drugi argument u prilog tomu, koji je pragmatičnije naravi, odnosi se na suvremeni kontekst globalizacije i misijskih potreba.

Teološki dijalozi prepoznali su neke kriterije prvoga tisućljeća „kao uporišta i izvore nadahnuća za vršenje službe jedinstva prihvatljivo na univerzalnoj razini, kao što su: neformalni – a ne prvenstveno jurisdikcijski – karakter izraza zajedništvo među Crkvama, ‚primat časti‘ rimskog biskupa te međuovisnost sinodalne i dimenzije prvenstva“.

Prvenstvo i sinodalnost

Zaključak mnogih razgovora je da prvo tisućljeće povijesti kršćanstva ipak ne treba „idealizirati niti jednostavno rekonstruirati“, također zato što opće prvenstvo treba odgovoriti na suvremene izazove. Stoga su utvrđena neka načela za vršenje službe prvenstva u 21. stoljeću: „Prvi opći dogovor je uzajamna međuovisnost prvenstva i sinodalnosti na svim razinama Crkve i posljedična potreba za sinodalnim vršenjem službe prvenstva.“

Daljnji dogovor tiče se uzglobljivanja „‚zajedničarske‘ dimenzije koja se temelji na sensus fidei svih krštenika ‚kolegijalne‘ dimenzije, izražene prije svega u biskupskoj kolegijalnosti i ‚osobne‘ dimenzije izražene službom prvenstva“.

Ključno pitanje je odnos između mjesne Crkve i sveopće Crkve, što ima važne posljedice za vršenje službe prvenstva. Ekumenski dijalozi pridonijeli su usuglašavanju „o istodobnosti ovih dimenzija, ustrajavajući na činjenici da nije moguće razdvojiti dijalektički odnos između mjesne Crkve i sveopće Crkve“.

Uloga biskupskih konferencija

U mnogim je dijalozima „naglašena potreba za ravnotežom između vršenja službe prvenstva na krajevnoj i općoj razini, napominjući da je u većini kršćanskih zajednica krajevna razina najvažnija za vršenje službe prvenstva, te, isto tako, za njihovo misionarsko djelovanje.

Neki teološki dijalozi sa zapadnim kršćanskim zajednicama, uočavajući „nesrazmjer“ između tih zajednica i Katoličke Crkve, te pozivaju na jačanje katoličkih biskupskih konferencija, čak i na kontinentalnoj razini“, kao i na decentralizaciju nadahnutu modelom drevnih patrijarhatskih Crkvi.

Tradicije i supsidijarnost

Dokument zatim naglašava važnost načela supsidijarnosti: „nijedno pitanje koje se može adekvatno riješiti na nižoj razini ne smije se prenijeti na višu“.

Neki razgovori primjenjuju ovo načelo za definiranje prihvatljivog modela ‚jedinstva u različitosti‘ s Katoličkom Crkvom, tvrdeći da ‚ovlast rimskog biskupa ne bi trebala premašiti onu potrebnu za vršenje njegove službe jedinstva na općoj razini i predlažu dobrovoljno ograničenje u vršenju njegove ovlasti – shvaćajući da će mu trebati dostatan stupanj ovlasti da bi odgovorio na mnoge izazove i složene obveze povezane s njegovom službom“.

Praktični savjeti za rad

Dokument na kraju donosi i prijedlog dikasterija koji utvrđuje najznačajnije prijedloge za obnovljeni oblik službe jedinstva rimskog biskupa „priznat od jednih i od drugih“, tj. od Katoličke i drugih Crkvi.

Prvi prijedlog je novo tumačenje učenja Prvog vatikanskog sabora sa strane Katoličke Crkve s „novim izrazima i riječima vjernim izvornoj nakani, ali integriranim u ekleziologiju zajedništva i prilagođenim trenutnom kulturnom i ekumenskom kontekstu“. Isto tako se predlaže jasnije razlikovanje različitih dužnosti rimskog biskupa, posebice između njegove službe patrijarha u zapadnoj Crkvi i njegove primatske službe jedinstva u zajedništvu Crkvi“.

Također je potrebno razlikovati papine službe patrijarha i primasa od njegove političke funkcije poglavara države i više naglasiti vršenje njegove službe u njegovoj partikularnoj Crkvi, Rimskoj biskupiji.

Treća preporuka odnosi se na razvoj sinodalnosti u Katoličkoj Crkvi. Osobito je „predloženo daljnje promišljanje o autoritetu nacionalnih i krajevnih katoličkih biskupskih konferencija, o njihovom odnosu s Biskupskom sinodom i s Rimskom kurijom. Na sveopćoj razini naglašava se potreba veće uključenosti cijelog Božjeg naroda u sinodske procese.“

Konačno, završni prijedlog odnosi se na „promicanje ‚koncilskog zajedništva‘ kroz redovite susrete poglavara Crkvi na globalnoj razini“, te promicanje sinodalnosti među Crkvama uz redovita savjetovanja i djelovanja i zajednička svjedočanstva između biskupa i primasa, objavio je Vatican News.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.