Uvodeći u homiliju, don Mihil Gojani spomenuo se sv. Marka, jednoga od svetih evanđelista. “Danas slavimo svetoga Marka, evanđelista. O samome Marku ne znamo puno. Znamo da je pratio Pavla i Barnabu na prvom Pavlovom misijskom putovanju. Prema predaji, nakon što je napustio Pavla, otputovao je sa svetim Petrom u Rim kao njegov svojevrsni tajnik. Prema Petrovu kazivanju ondje je napisao svoje evanđelje. Njegovo evanđelje je prema mišljenju stručnjaka prvo zapisano od sva četiri evanđelja. Jedna legenda tvrdi da mu je lađu, dok je propovijedao evanđelje duž obala Jadrana, zahvatila snažna oluja. Oluja ga je nasukala medu otočiće i sprudove, gdje mu se javio anđeo i rekao mu da će na tom mjestu nastati veliki grad njemu na čast. Nakon četiri stoljeća izbjeglice s kopna na tome su mjestu utemeljili Veneciju. Nakon misijske djelatnosti na Jadranu, Marko je prema predaji pošao u Libiju, gdje je dvanaest godina propovijedao evanđelje. Zatim se uputio u Aleksandriju, gdje je ustanovio tamošnju crkvu. Spominje ga se u Novom Zavjetu 10 puta, ali površno”, rekao je propovjednik.

“Najvjerojatnije da je sv. Marko rođen oko 10. godine i da je pripadao među 72 Isusovih učenika koji su ga pratili na poslanjima, slušajući i gledajući Isusove riječi i dijela. O njemu nemamo previše podataka, ali najvjerojatnije je bio Židov koji je slijedio Isusa čije je propovijedanje prihvatio te s vjerom u Njega podnio mučeništvo u Aleksandriji (Egipat). Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru, neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Markovo evanđelje je ujedno najstarije od svih Evanđelja. Ono što Sv. Marko posebno ističe jest Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Njegovo je evanđelje nastalo najvjerojatnije između 60, i 65. godine jer nije poznato razaranje jeruzalemskog hrama koje se dogodilo 70. godine. Sv. Marko nas polako uvodi u kršćanstvo koje je ispunjenje židovskih mesijanskih tajni koje se otkivaju u Isusu iz Nazareta koji je pravi Bog i čovjek, koji je radi nas i našega spasenja nas umro i uskrsnuo”, naglasio je don Mihil.

“Nakon nekoliko stoljeća mletački trgovci su ukrali njegovo tijelo iz Aleksandrije, te ga sakrivenog u tovaru ribe, prenijeli u Veneciju. Marko je tako postao zaštitnikom Venecije, gdje mu je u čast podignuta velebna crkva, a Mlečani su uzeli njegov simbol, krilatog lava, za svoj grb. Ovaj se simbol, krilati lav koji u ruci drži knjigu na kojoj piše: ,,Mir tebi, Marko, moj evanđelistu!”, postao čest prikaz u mletačkoj umjetnosti. Šetajući našim dalmatinskim gradovima, koji su u srednjem vijeku bili pod vlašću Venecije, često na gradskim vratima, zidinama ili javnim građevinama možemo vidjeti upravo ovaj simbol. Ukoliko mu se u šapama nalazi otvorena knjiga s natpisom, Venecija je u vrijeme podizanja spomenika bila u miru, ukoliko u šapama drži zatvorenu knjigu, znači da je Venecija u to vrijeme bila u ratu. Krilati lav jedan je od simbola četvorice evanđelista. Marku je pripisan jer on u svome evanđelju naglašava Isusovo porijeklo iz Davidove loze koji je kraljevski potomak”, rekao je don Mihil Gojani.

Nadalje, propovjednik je u svojem završnom dijelu homilije progovorio i o svetom Antunu Padovanskome. Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, više kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće. Imao je jasan i snažan glas, upečatljivo držanje tijela, golemo pamćenje i veliko znanje, dar prorokovanja i poseban dar činjenja čuda. Bio je svjedok pojave Djeteta Isusa kojeg je držao u rukama, a Crkva ga upravo tako prikazuje na slikama i kipovima”.

“U Padovi je mladić imena Leonard u navali bijesa udario nogom vlastitu majku. Žalostan, priznao je svoj grijeh svetom Antunu koji mu je rekao: „Noga onoga koji udara svoju vlastitu majku, zaslužuje biti odsječena.” Leonard je otrčao do kuće i odsjekao si nogu. Kada je saznao za to, sveti Antun je uzeo odsječenu nogu od mladića i čudesno ju spojio s tijelom. “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Budi poslužitelj pomirenja, budi apostol mira i dobrote, bori se protiv prevlasti ovozemaljskih čežnji, osobito za materijalnim, budi zaštitnik potlačenih. Ako ćeš istinski Štovati ovoga sveca i budeš činio što i on i ti ćeš gledati Kristovu slavu i doživjeti susret s Gospodinom”, poručio je okupljenim vjernicima don Gojani.

Foto: Mato Fofić // don Mihil Gojani