Koncelebrirali su župnik fra Roko Bedalov i župni vikar fra Ivan Marija Lotar.

Uvodeći u propovijed vlč. Lulić podsjetio je na riječi sv. Antuna: „Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa“.

Potičući na zajedničko razmatranje Riječi Božje, vlč. Lulić je pojasnio: „Da bi čovjek mogao ispravno razumjeti Božju Riječ, da bi u njoj mogao pronaći pravi i istinski izvor snage za svoj život, potrebno je zastati; odmaknuti se na trenutak od silne buke koja želi provaliti u našu nutrinu, provaliti i zauzeti svaku poru našega bića. Buka je to naših strahova, tjeskoba, nesnosnih životnih okolnosti, brige, neizvjesnosti s kojima  svakodnevno ustajemo i liježemo. Kada se zagledamo u svoje probleme, tada oni kao da postaju još veći, nesnošljiviji. Tada buka u nama postaje zaglušujuća, te nam se čini kao da više izlaza nema, sve kao da postaje još mračnije, beznadnije. Nerijetko znademo reći kako ne pronalazimo više ni riječi kojima bismo opisali to stanje koje nas sve više podsjeća na olujno more, a u kojem se osjećamo poput Petra koji tone, a pri tome pouzdaje se u vlastite snage. Često upadamo u napast da tu buku i žamor počnemo suzbijati još većom bukom, mnoštvom riječi i misli u kojima tražimo uporište, a u stvarnosti je potrebno samo jedno – slušati. Zaustaviti svoju misao, zaustaviti sebe, prestati biti žrtva vlastite samoinicijative i u tišini poslušati Glas Onoga kojemu često znademo prigovoriti odsutnost iz naših životnih gibanja, a to je Bog; Onaj koji jedini može utišati taj žamor, buku; Onaj koji nam silno želi pružiti svoju ruku koja nudi sigurnost da kroz život ne prolazimo kao stranci, već kao oni koje je urezao u dlan svoje ruke, za koje se nije sustezao niti sam podnijeti teškoću i zahtjevnost življenja prolazeći svijetom čineći dobro“.

Prema riječima vlč. Lulića, do smisla i mira jedini put je križ u kojem se zrcali naše dostojanstvo i mir, na njemu tek možemo pronaći lijek protiv svake buke, jer on ostaje znak poslušnosti, slušanja Očeva glasa, bezuvjetne otvorenosti za Očev plan spasenja.

Osvrnuvši se na čitanja, vlč. Lulić istaknuo je da se u njihovu središtu nalaze kamenje i kruh. Poveznica ovih stvarnosti pronalazi se u trenutku kušnje (Reci ovom kamenju da postane kruhom). Kušnja nestaje tek kada se čuje Kristov glas (Ne živi čovjek samo o kruhu). Kamenje je u ruci onih koji su spremni presuditi ženi s kojom su i sami možda sudjelovali u grijehu. Ono ispada iz njihovih ruku tek u trenutku kada nastaje šutnja i čuje se Kristov glas (Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen). Logika zla je uvijek ista, stvoriti buku i nered, pokušati spajati nespojivo, istresti more argumenata koji bi nam silno pogodovali samo da se ne stvori taj trenutak u kojem se čuje Božji glas, glas Istine koja nam osvjetljava stvarnost. Možda se i bojimo tog osvjetljavanja stvarnosti jer u njoj tek prepoznajemo istinski sebe u svim onim trenucima u kojima smo naivno pomislili da kamenje nužno treba postati kruhom, te da nam buka mase jamči da nikada nećemo i sami završiti ispred iste te mase koja neće htjeti čuti naš glas. Krist naprotiv svojim učenicima govori što ih u stvarnosti očekuje, nema uljepšavanja i marketinga da se poboljša statistika i kvantiteta ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!’ Iako se i tada znalo dogoditi da su učenici bili opterećeni sjedištima u Kraljevstvu nebeskom. No, u križu su shvatili kako je put do sjedišta uistinu mučan i nimalo privlačan, ali jedini koji im jamči život. Gledajući Stjepana kao i čitav niz mučenika, svjedoka kroz povijest, pa sve do današnjih dana, vidimo kako sa zlom razgovora nema, niti ne može biti. Jer i zlo ne razgovara kada ne pristajemo na njegove kompromise. Kada ne pristajemo kamenje nazivati kruhom, kada ne pristajemo rješavati probleme različitim kamenjem u odnosu prema drugima. Ono tada stvara buku i galamu u kojoj će se silno potruditi da se zagluši naša nutrina, da se ne čuje Božji glas, glas Istine: ‘Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi!’ Znademo kako se sa Zlom sami ne možemo boriti, kako nam ono olako zadaje smrtonosne rane kojima želi uništiti naše dostojanstvo i vrijednost. Jedini put ostaje zagledanost u Krista, u Njegov križ, u kojem pronalazimo snagu za traženje oprosta koji nam donosi mir, koji nam pokazuje kako oni koji se dadu zavesti zlu stvarno ne znaju što čine. I tu ljubav opet čini korak dalje. Dok bi za neznanje tražili olakotnu okolnost, ljubav ne dvoji nego daje oprost, jer zna da se u njemu krije izvor pravoga mira i jedinog smisla. Mi se u bilo kojem trenutku možemo pronaći na obje strane, no dok u svojoj nutrini njegujemo šutnju koja dopušta Božjem glasu da nam progovara, dok odbijamo bilo kakvo stvaranje kompromisa s bukom grijeha, možemo biti sigurni da je i naš duh predan u Božje ruke, te da nas Bog u svojoj dobroti spašava, protumačio je vlč. Lulić.

Zagledanost u Boga nužno u nama rađa želju da uvijek ostvarimo potpuno zajedništvo koje nam jamči da nas ništa tada ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Zajedništvo pak podrazumijeva uzajamnost koja se ostvaruje u istini jer nam jedino ona otkriva našu slabost i nedostatnost, ali i daje lijek našoj slabosti. Koliko god nam izgledalo suprotno i koliko god nam životne okolnosti to željele predočiti, Bog nas nikada ne ostavlja same da se borimo u nemilosrdnoj buci svijeta. Bog nam ne uskraćuje svoju blizinu nikada, ni večeras kada smo okupljeni oko njegova stola, kada i nama ostavlja primjer svoje ljubavi, primjer ustrajnosti, požrtvovnosti. Potrebno je samo hrabro i odvažno zakoračiti u dubinu Njegove istine, koja je jedina Istina o nama samima, da uvijek ostajemo Njegova ljubljena djeca, rekao je vlč. Lulić.

Zato je, prema riječima vlč. Lulića, i želio ostati s nama, tako malen i tih, a opet toliko velik i važan. Ostao je malen, skriven u skromnom kruhu kako bi i mi mogli ostati maleni, djetinji, puni povjerenja, zagledani u Njega u jednostavnosti svoga života. Upravo ovdje i sada nestaje tmina tjeskoba, strahova, neizvjesnosti, briga koje silno žele ovladati našom svakodnevicom. Ovdje smo sigurni da nas nikada ne napušta neovisno koliko god puta pomislili da smo ostali sami, na vjetrometinama buke i galame, obasuti kamenjem osuda, laži, protivljenja i površnih prosudbi. U Kruhu živom Bog pokazuje kako nikada nije izgubio interes za čovjeka, kako još uvijek ima dovoljno prostora za ovim stolom da za njega svi sjednemo, da nahranimo svoju nutrinu i da u Njemu pronađemo lijek svojim nemirima i tjeskobama. I dok će zlo uvijek krenuti kamenjem, Bog nam pruža kruh, pruža nam sebe i ostavlja nam primjer. Nemojmo dopustiti da nas zlo zavara nudeći nam kamenje, jer ono nam ni u tim trenucima ne pruža sebe, već nas same da se nahranimo sobom, da postanemo sami sebi dostatni, da upadnemo ponovno u onu prvu zamku: ‘Bit ćete kao bogovi’, trajni zarobljenici samih sebe, ispunjeni vlastitom samodostatnošću. To je trenutak kojim nas zlo želi rastaviti od Boga, ali nas i oduzeti nama samima. Lažno nas stavljajući na pijedestale i pozornice ovoga svijeta čini nas robovima, mrtvima, želeći nas tako položiti u grob s kojega kamen nikada ne bi bio odvaljen, upozorio je vlč. Lulić.

Stoga, pojasnio je vlč. Lulić, Krist i kaže da je ‘On kruh života’, a ne neka prolazna zadovoljština koja će stvoriti samo privid života. On ostaje s nama da nas oslobađa od osjećaja beznađa, od očaja, od straha, kako bi nahranjeni njime i sami mogli davati hranu onima kojima nas šalje. ‘Dajte im vi jesti’, rekao je učenicima, a govori i nama večeras. Govori nam da tu snagu i radost ne zadržimo samo sebično za sebe, već da ju donosimo svima onima kojima nas šalje. Ne zaboravimo da se i sam sažalio nad narodom i da nije ostao pasivno promatrati izmučenost naroda. Isto tako ne promatra pasivno niti nas; nas koji tražimo smisao i mir, nas koji silno želimo zadržati jedini i najispravniji smjer na životnoj stazi. Zato je dobro u sebi, kao odjek riječi, čuti pitanje: Kojim se to kruhom hranimo? Čini li me taj kruh novim bićem, Božjim djetetom koje je uvijek spremno slušati Očev glas i po njemu živjeti.

A, prema riječima vlč. Lulića, upravo su svetci primjer Božjih slušatelja, zato su često, poput Krista, znali pronaći tišinu i otkriti njezinu snagu i važnost kao povlašteni prostor susreta s Bogom. Tu povlaštenost osobito su osjećali u susretu s Kristom, Kruhom živim, u Presvetoj Euharistiji, jer ona je za njih uvijek bila pristanište njihovih puteva prema Emausu. Nisu oni bili ljudi bez razočaranja, bez strahova ili tjeskoba, ali su znali koje je mjesto i vrijeme potrebno da bi u njima srce uvijek gorjelo dok im je Gospodin otkrivao Pisma.

„Takav nas primjer okuplja u večeras, primjer sv. Antuna Padovanskog, velikog Božjeg slušatelja, koji je kako kaže papa Benedikt XVI. ‘podsjećao da je za molitvu potrebno ozračje tišine koja nije isto što i izlazak iz vanjske buke, već je nutarnje iskustvo, koje ima za cilj ukloniti sve one rastresenosti zbog briga’“, zaključio je vlč. Lulić.