Uvodeći u homiliju, fra Goran Rukavina osvrnuo se na tek pročitani evanđeoski odlomak Ivanova evanđelja o susretu Marije Magdalene i Uskrsloga. “Braćo i sestre, čuli smo prekrasni izvještaj Ivanovoga evanđelja. Marija Magdalena kada je došla na grob prvo što ju je zateklo bila je spoznaja da tijela nema. Bila je vrlo pogođena jer je mislila da je tijelo ukradeno. Nakon toga, dvojica učenika su vidjela da je grob doista prazan i vratila se nazad, a sada se ovdje prikazuje njezin susret s Uskrslim. Imamo dva elementa koja su stalno prisutna u svim izvješćima o uskrsnuću. To je da se Uskrsloga susreće, ali ga se ne prepoznaje. To je način kako Novi zavjet kaže da Uskrsli više nije isti. Više ga ne prepoznaješ, nešto se tu dogodilo. Druga stvar je da je od neprepoznavanja do prepoznavanja došlo po određenom elementu i tu su izvješća vrlo različita. Jedni će Isusa prepoznati po lomljenju kruha, što je vrlo jasni znak euharistije gdje se Isusa susreće. Drugi će ga prepoznati po govoru, neki po njegovim ranama, ali kod Marije Magdalene postoji detalj koji je jedinstven i ustvari vrlo važan”, naglasio je fra Goran.

“Ivan najprije opisuje kako je Marija Magdalena uplakana. Znamo da je to jedini način na koji može reagirati. Tijelo je nestalo i sve što joj je ostalo bile su samo suze. Suze stvaraju vrstu koprene na našim očima. Kada plačemo ne možemo dobro vidjeti ono što gledamo. Ono što ona nalazi jest da grob ipak nije prazan. Doduše, nema Učitelja, ali ona se susreće s nekim likovima od svjetla. Pita ona tu dvojicu gdje je Gospodin i gdje su ga sakrili. U tom trenutku, ona misli da je to vrtlar. Isus joj postavlja pitanje: “Zašto plačeš?”. To je pitanje koje hoće dotaknuti njezin temeljni stav u životu. Je li nakon ubojstva Učitelja, tuga jedini način života? Ima li šanse da ti živiš, a da ne tuguješ? Drugo pitanje je vrlo važno i jednostavno, a glasi: “Koga tražiš?”. Mi znamo da kada god u Novom zavjetu Isus postavlja pitanje, onda nudi i rješenje. Koga Marija Magdalena ustvari traži? Ona ne traži Učitelja nego njegovo mrtvo tijelo. Tražeći dalje to mrtvo tijelo ona vrtlaru govori da joj kaže gdje je njegovo tijelo. U tom trenutku Isus je poziva: “Mirjam!” i ona kaže sa svoje strane: “Rabuni, Učitelju” – i ništa više. Sve je jasno! Ovo je nešto vrlo duboko i ljudsko, a vi žene ćete to  bolje razumjeti nego što to mi muškarci razumijemo”, rekao je fra Goran Rukavina i objasnio da se mi kao ljudi međusobno na razne načine možemo prepoznavati.

“Glas je jedan od načina na koji se prepoznajemo. Glas nam je ‘zvučna’ iskaznica i po glasu mnogo toga o sebi odajemo. Znamo da ima ljudi koji imaju vrlo specifičan glas, to su pjevači i drugi popularni ljudi. Ima ljudi koji naše ime izgovaraju kao nitko drugi. Mama će uvijek na poseban način izgovarati imena vlastite djece. Zato ljudi koji naša imena izgovaraju na specifičan način, to su ljudi koji nas vole, prijatelji, roditelji nama bliski ljudi i u njihovom glasu naše ime zvuči drukčije. Ima ljudi koji nas toliko vole da kada izgovore naše ime, u nama se stvori milina. To se upravo dogodilo kada je Isus izgovorio Marijino ime: ‘Mirjam’. Kada je čula to svoje ime i prepoznala po glasu da je to Isus i da je živ, u njoj se sve pokrenulo i to ime nitko nije tako izgovarao kao On. Ona je potpuno uvjerena – On je živ! Nitko njegovim glasom ne može izreći njezino ime. U glasu je znala da je Učitelj živ, iako nije odmah prepoznala Isusa. To je značilo kako se pobijeđene tuđe sile više neće vraćati u njezin život. To je značilo da svijet, koliko god bio brutalan, nema zadnju riječ. To je značilo da Onaj koji je meni vratio život, a znamo tko je bila Marija Magdalena, za nju znači kako smrt nema zadnju riječ. U tom je trenutku vrlo zanimljivo da joj Isus kaže da se ne zadržava uz njega, uz grob, uza svoju ideju i predodžbu već pusti neka život ide!”, naglasio je fra Goran i poručio okupljenim štovateljima sv. Antuna Padovanskoga da “nakon prepoznavanja Isus Mariji daje zadatak koji Gospodin daje i nama danas. Susret s Uskrslim uvijek je zadatak. Što je to što mi moramo činiti u ovom svijetu? Njezin je zadatak bio da ode i kaže učenicima što se dogodilo, a naš? Prva je susrela Uskrsloga i bila sigurna da je Uskrsli tu. Mi smo sada na svetoj misi, slavili smo ovih dana svečano Uskrs. Jesmo li mi svjesni i sigurni da je Uskrsli ovdje s nama? Vidi li se to na nama, našim licima, gestama, aktivnom sudjelovanju i ono najvažnije, hoće li se to vidjeti kada izađemo iz crkve nakon mise, pa i s onima koji nam idu na živce, koji nas mrze. Puštam to sebi i vama na razmišljanje. Neka nas Uskrsli Gospodin prati na našem životnom putu i zagovara sv. Antun Padovanski!”