Snaga Kristove milosti jača je od svakoga zla

Predragi vjernici!

1. Liturgija nas danas poziva na euharistijsko slavlje ovim riječima: “Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega” (Ulazna pjesma).
Prvo misno čitanje iz knjige Otkrivenja govori o velikom mnoštvu “što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika” (Otk 7,9). Nebo je prostor u kojem prebiva ovo veliko mnoštvo spašenih.
No, tko su ti što tvore veliki narod? Sveci, svi spašeni koji su postigli trajno, konačno i savršeno zajedništvo s Bogom. Među njima posebno mjesto zauzimaju mučenici. Sveti Ivan ih opisuje kao one koji “dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj” (r. 14).
Razmatrajući ovu sliku, danas na svetkovinu Svih svetih, spontano pomislimo kako ovom velikom narodu zasigurno pripadaju svi kanonizirani sveci, koje je Crkva proglasila i čija su imena zabilježena u kalendaru. Ali još je mnogo više drugih koji su – da tako kažem – doživjeli drugačiju “kanonizaciju”, ništa manje značajnu, koja je zajednička svim svetima, onu koju dodjeljuje sam Bog, jedini tvorac i darivatelj svetosti. Nitko od njih nije anoniman jer svaki je obilježen “pečatom” što ga je Bog utisnuo na čela slugu svojih (usp. r. 3). Među njima su i ljudi s kojima smo živjeli, naši susjedi, ili oni koje smo samo susretali, osobe čiju smo svetost zapazili i one čija je svetost prošla nezapaženom.
To veliko mnoštvo svetaca upućuje nam danas poruku radosti i poziv na odgovornost. Poruka radosti rađa se iz dubokog i istinitog pogleda na svijet i vrijeme u kojem živimo. Moramo priznati, svijet nas vrlo često zbunjuje opsegom zla koje se širi u različitim oblicima te daje dojam da u mnogim slučajevima zlo vlada. Zbunjuju nas strahote izazvane velikim prirodnim nepogodama, a još više, ljudskom zloćom koja truje srce i sije mržnju, nepravdu, nasilje, ratove, strah, smrt. Zabrinuti smo zbog moralnog i vjerskog stanja u društvu, ali – ponekad – i zbog duhovne površnosti i osrednjosti naših crkvenih zajednica.

Zlo postoji, svakodnevno se s njime susrećemo i ne možemo ga zanijekati. Ali ono nema glavnu riječ. I danas postoje sveci, mnogi sveci, ne samo na nebu već i na zemlji. Ljudskim životima ne upravljaju sile zla. Snaga Kristove milosti jača je od svakoga zla. Jer to je snaga Onoga koji je rekao: “Ja sam pobijedio svijet” (Iv 16, 33), snaga je to koja se razotkriva u velikom mnoštvu ljudi dobroga srca i dobrih djela, najčešće poniznih i samozatajnih pojedinaca, o kojima se malo govori, ali su uvijek nazočni, djelotvorni i utječu na povijest poput kvasca koji kvasa tijesto.
Uz navještaj radosti danas smo pozvani i na odgovornost. Veliko mnoštvo svetih u nebu uvijek je otvoreno, očekuje da narod spašenih obuhvati sve prostore, ili bolje, da stigne do svih ljudi, jer Bog u svom vječnom naumu ljubavi želi da svi budu sveti.

Stoga možemo reći da postoji unaprijed određeno mjesto za svakoga od nas, jedinstveno, neponovljivo i izuzetno. To veliko mnoštvo i nas očekuje. No, je li u nama uvijek živo i budno to iščekivanje? Ono se tiče našeg krajnjeg cilja, našeg konačnog ostvarenja i savršene radosti. Sveti opat Bernard, gotovo nas provocira, dok poručuje: “Očekuje nas ona prvotna Crkva i to zanemarujemo; žele nas sveti, a mi malo do toga držimo; čekaju nas pravednici, a mi ne hajemo” (Govor 2).

2. Predragi vjernici, što znači biti svet, i što svetost sa sobom povlači? Još uvijek vlada pogrešno ili iskrivljeno mišljenje o svetosti. Ima onih koji misle da je svetost pridržana samo malom broju izabranih, ili da je ona u izvanrednim djelima i čudesima, da traži posebne oblike života, da se postiže samo nakon smrti… Knjiga Otkrivenja naprotiv govori o velikome mnoštvu koje dolazi “iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika” (Otk 7,9) želeći time pokazati da svi mogu postati sveti, bez obzira na socijalne, ekonomske i kulturne razlike.

Sveti Ivan u drugom nam čitanju današnje mise govori: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo”(1Iv 3,1). To je duboka tajna i temeljni smisao svetosti: sveci su djeca Božja, a djeca Božja, to su sveci!
Dopustimo da nas zadivi i gane taj Božji dar! Vrlo je važno imati svijest da smo Božji, djeca Božja. Bog nas želi, Bog nas ljubi. Svetost je Božji dar koji nije daleko, nije izvan nas, on je blizu, u nama, u stvarnosti djece Božje. Svetost je u svojoj biti, uvijek i samo svetost sinova i kćeri Božjih.
Međutim, taj Božji dar izazov je našoj slobodi i odgovornosti: traži da dosljedno i odgovorno živimo primljeno sinovstvo. Oznaka pak sinovske svetosti jest jednostavnost koja neizmjerno privlači, ona je zapravo čudo ljubavi. To čudo ljubavi – koliko god malo ili veliko bilo – može se razviti i rascvjetati u svakom čovjeku: učenom ili jednostavnom, bolesnom ili zdravom, zapaženom ili neznatnom – u svim okolnostima: u miru, kušnji i patnji – u svakom činu, najjednostavnijem ili prividno najvažnijem.
Riječ je o jednostavnosti koja je svojstvena “malenima” u evanđeoskom smislu te riječi, jednostavnosti koja rađa radost u Kristovu srcu, kako nam je sam povjerio: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11, 25). Sinovska svetost živi u evanđeoskoj jednostavnosti koja je usko povezana s velikodušnom ljubavlju. Maleni osjećaju da upravo njome moraju odgovoriti na Božji dar: velikodušnošću koja se ne boji napora, žrtava, odricanja i toliko je hrabra da ima snagu potpuno se darovati sve do mučeništva.

3. I na kraju, evanđeoski odlomak o blaženstvima (usp. Mt 5, 1-12) otkriva nam još jednu osobinu svetosti. Sveci su u Crkvi i u svijetu svjedoci nade. Pozivaju nas da vedra lica i odvažna srca s nadom gledamo u budućnost koja nas čeka, sigurni da posljednju riječ ima dobro a ne zlo, svjetlo a ne tama, život a ne smrt, radost a ne očaj.
Često se žalimo zbog negativnih pojava i problema današnjega svijeta: pojedinaca, obitelji, skupina, zajednica, gradova, država, naroda i čitavoga čovječanstva. Mi želimo drugačiji svijet. Ne svjedoči li to da smo u iščekivanju novog neba i nove zemlje? No, je li doista moguće nadati se promjeni našega društva, pa čak i – rekao bih – naših kršćanskih zajednica, kao i nas samih?

Evanđeoska blaženstva su iznenađujuća novost koju je na svijet donio Krist Gospodin! U govoru na gori, svojim je sljedbenicima, tadašnjim i onima koji će doći, predložio nov način života. Proglasio je Ustav kršćanstva za život po vrednotama kraljevstva Božjega. Evanđeoska blaženstva su u suprotnosti s parametrima uspješnog i sretnog života, nametnutima dominantnom kulturom i slijepim pokoravanjem uvriježenim običajima gdje vrijedi samo nekontrolirana moć, posjedovanje materijalnih dobara, nezasitno traganje za užicima, odbacivanje odricanja i patnje.
Ali u stvarnosti svakodnevnoga života nastavlja odzvanjati Isusov poziv na življenje blaženstava donoseći plodove u srcima ljudi. To su ljudi jednostavni, ponizni koji žive evanđelje. I među nama ima krotkih, gladnih i žednih pravednosti, milosrdnih, čistih srcem, mirotvoraca, progonjenih zbog pravednosti… Oni uprisutnjuju drugačiji život i time mijenjaju svijet Kristovom novošću.

Prisjetimo se riječi pape Benedikta XVI. izrečenih mladima u Koelnu: “U povijesnim zbivanjima sveci su bili pravi reformatori koji su toliko puta iz mračnih dolina izdizali povijest, koja je uvijek u pogibelji da se u njih iznova strovali…sveci su pravi reformatori. Izrazio bih to još radikalnije – samo od svetaca, samo od Boga dolazi prava revolucija, odlučujuća preobrazba svijeta… Svijet ne spašavaju ideologije, nego samo okretanje živome Bogu koji je naš Stvoritelj, jamac naše slobode, jamac onoga što je uistinu dobro i istinito. Prava se revolucija sastoji samo u posvemašnjem okretanju Bogu koji je mjera onoga što je pravedno i istodobno je vječna ljubav. A što bi nas moglo spasiti osim ljubavi?”, pita se Papa.
Jednom riječju, sveci su nositelji i svjedoci nade u svijetu. Takva je nada našem svijetu neizmjerno potrebna. Upravo zato su nam potrebni i sveci.

Draga braćo i sestre, danas smo se po lijepoj i plemenitoj zagrebačkoj tradiciji uspeli na Mirogoj da pohodimo grobove svojih pokojnika i pomolimo se za njih. Na ovom svetom tlu između križeva i spomenika na kojima su ispisana mnoga imena molimo za naše drage pokojne i za nas koji smo na putu. Preporučimo njih i sebe zagovoru svih svetih, a posebno zagovoru Presvete Bogorodice Marije. Amen.