Fra Grgo je umro u Zagrebu, u bolnici na Rebru, u petak 24. ožujka u 99. godini života, 76. godini redovništva i 71. godini svećeništva.

„Fra Grgo je umro uoči svetkovine Navještenja Gospodnjega, a sprovodimo ga uoči Velikog tjedna. Bogu zahvaljujemo za sve milosti koje je Gospodin učinio kroz njegov život. Dugi redovnički i svećenički život fra Grge bio je kao putokaz koji nam je pokazivao ono što je rekao sv. Ivan u poslanici: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac. Djeca Božja se zovemo i jesmo“, rekao je mons. Zgrablić, zahvalivši Bogu za fra Grgino svjedočenje Evanđelja, naviještanje Božje riječi, dijeljenje otajstva vjere i sakramenata.

Po djelovanju fra Grge mogli smo promatrati Boga koji nas toliko ljubi, a kroz sve to ljudi su mogli dodirnuti i doživjeti neizmjernu Božju ljubav od koje nema veće, istaknuo je zadarski nadbiskup.

„Sâm Sin Božji sišao je na ovaj svijet i pokazao koliko nas ljubi. Prihvatio je muku, trpljenje, poniženje, tešku smrt na križu, da nam pokaže koliko nas ljubi. Taj putokaz je bio i život fra Grge.

Zahvaljujemo Gospodinu za milosti i darove koje je po njemu dijelio. Zahvaljujemo i fra Grgi što je bio vjeran Gospodinu kroz cijelo vrijeme svoga dugog života i služenja“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da fra Grgo „uđe u vječnu radost čije je tajne dijelio i čiji je putokaz bio. Neka u susretu s njim Gospodin radosno primi njegovu dušu, udijeli mu mir i vječni spokoj“, poželio je nadbiskup, izražavajući sućut redovnicima te rodbini fra Grge.

Dinamizam, pastoralni žar, brojni susreti s ljudima kojima je pomagao na razne načine, požrtvovna aktivnost fra Grge pokazuje i fra Grgin stav kojega je izrekao: „Želio bih biti župnik cijele Hrvatske. Mene su ljudi odgajali“.

Bio je lucidan u razmišljanju, britak u govoru, oštrouman i poduzetan u konkretnom djelovanju. Osobine njegove ljudskosti i revnosti u govoru na sprovodu opisao je Zlatko Sikirić, fra Grgin nećak. Rekao je da je fra Grgo bio hrabar čovjek i svećenik. Živio je ljubav prema čovjeku i branio istinu bez obzira na posljedice.

To potvrđuje i činjenica da je fra Grgo bio u zatvoru u Staroj Gradišci 1970., optužen za protudržavno djelovanje zbog letka kojega je nekomu dao. Bio je osuđen na godinu dana, no pustili su ga nakon mjesec jer se promijenila politička situacija. „U zatvor ste ušli sa smiješkom. Mi u suzama, a Vi veseli“, prisjetio se nećak Zlatko. Fra Grgo je zatvorenicima bio dušobrižnik i boravak tamo živio je kao još jednu mogućnost gdje ljudima može naviještati Krista.

Bio je praćen od strane komunista i jer je gradio crkvu. Crkva Svete obitelji koju je izgradio bila je prva crkva u Splitu izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Gvardijan i župnik te splitske župe bio je od 1966. do 1972. godine. Njegovo uspješno ishođenje dozvole za gradnju te crkve bilo je neobično za komunističko vrijeme.

Iznimno zalaganje i zauzimanje fra Grge predstavljalo je njegovo podjeljivanje sakramenta ženidbe stotinama civilno vjenčanih parova u komunizmu, što je uspijevao ustrajnošću i blagim, strpljivim, osobnim pristupom tim ljudima.

Jednom prigodom mu je i zadarski nadbiskup Mate Garković koji ga je zaredio u Zadru kao prvog svećenika u svom biskupstvu, 29. lipnja 1952., rekao da se „ne smije“ vjenčati civilno vjenčane u crkvi. Pojedinci su zbog toga mogli izgubiti posao. Fra Grgo je nadbiskupu na to rekao: „Nije li bolje da ja idem šest mjeseci u zatvor, nego da oni žive u grijehu?“.

„Svoju kršćansku vjeru i svećenički poziv živjeli ste vjerno i hrabro. Vaše hrabre i odlučne propovijedi hrabrile su nas i ulijevale nadu u bolje sutra. Nikada kod Vas nismo primijetili umor, malaksalost ili manjak ideja i planova kada je trebalo pomoći čovjeku da ga se izvuče iz moralnog pada i materijalne oskudice. Kao misionar, prošli ste gotovo sve hrvatske krajeve propovijedajući istinu o čovjeku u ime Boga“, rekao je nećak Zlatko.

U Lici je fra Grgo djelovao skoro 50 godina. Prva župa fra Grge bila je Tounj (1955. – 1963.). Komunistička partija pratila je i kažnjavala fra Grgu gdje god je djelovao, u Ogulinu, Zadru i Splitu. I u Tounju je bio optužen da je nagovarao jednu ženu da se vjenča u crkvi.

„Odlazili ste ljudima koji su se udaljili od Boga da im ga približite. Išli ste ožalošćenima da ih utješite. Bili ste zabrinuti zbog materijalizma jer su mnogi, pa i vjernici, izabrali imati, a ne biti, jer je mnogima novac postao jedini cilj u životu. Rekli ste, ‚Mnogi su vjeru sveli na obred, ritual, a gdje su djela‘“, podsjetio je nećak Zlatko.

Shodno svojim mogućnostima mnogima je materijalno pomagao, prema kriteriju je li čovjek u nevolji, a ne je li mu rođak ili prijatelj. U tom kontekstu, nećak Zlatko citirao je svoga strica fra Grgu koji je svojevremeno rekao: „Znamo iz povijesti da je Crkva bila jaka i pastoralno najuspješnija kad je bila siromašna, gola na križu, a ne kad je imala materijalnu sigurnost. To govorim iz vlastitog iskustva kao svećenik redovnik. Kad smo bili siromašni, nitko nije bio zabrinut za budućnost. Nitko nije živio u strahu kako ćemo preživjeti. Gospodin je providio sve što nam je trebalo. I kao župnik nikada nisam govorio s propovjedaonice o novcu, a učinio sam puno toga i u materijalnom smislu“.

„Početkom 1990.-ih godina za vrijeme Domovinskog rata, znajući da mnogi oskudijevaju u osnovnim živežnim namirnicama, predložili ste da organiziramo pomoć tim ljudima. Vi ste to financirali, a mi razvozili. U ime tih siromašnih ljudi iz Novog Zagreba, zahvaljujem Vam. Hvala vam na darovanim knjigama. Kad bi Vam se netko potužio da od nečega boluje, trudili ste se pronaći lijek. Niste se zatvarali u svoj ured i čekali da Vam netko dođe. Sami ste odlazili među župljane i dijelili s njima dobro i manje dobro, imajući uvijek na umu da treba zaštititi ugroženog čovjeka, od djeteta u utrobi majke do starca na samrtnoj postelji. Na prvo mjesto stavljali ste djela, a ne riječi, prema Isusovoj, po djelima ćete ih prepoznati“, rekao je nećak Zlatko.

Fra Grgo je bio veliki domoljub, što je karakteristično za bibinjsku sredinu iz koje potječe.

„U Kamenici nadomak Slunja, u svibnju 1995., poslije mise ispred crkve na nišanu neprijateljskih topova, smireno tješite i hrabrite ljude. U rujnu 1998. u Vukovaru, nakon što ste vidjeli razvaline na uzvisini, zanijemili ste. Na putu od Vukovara do vašeg samostana u Belišću, niste progovorili. Sjećamo se Vaše borbe za crkvu sv. Nikole, najstarije crkve Hrvata u Pittsburghu u Americi gdje ste 25 godina bili župnik. Koliko truda i muke ste uložili kad ste čuli da se taj simbol hrvatske katoličke zajednice hoće rušiti, kako biste zaustavili taj, za Vas, neshvatljivi čin“, podsjetio je Zlatko Sikirić. God. 1985. fra Grgo je magistrirao duhovnost na Katoličkom sveučilištu u Pittsburghu.

Fra Grgo je svakom problemu pristupao s nadom da ga se može u miru riješiti. U razgovorima sa svojom obitelji i rodbinom učvršćivao ih je u vjeri, tražio načine kako doći do rješenja, povezivao ih, krštavao i vjenčavao njihovu djecu.

Fra Grgo je rođen 13. veljače 1925. u Bibinjama u obitelji Roka i Ane, rođ. Šimunić koji su imali sedmero djece: petoricu sinova i dvije kćeri. Kad je fra Grgo imao dvije godine, umro mu je otac Roko. Kupljeni mladi konji bili su se poplašili i u toj jurnjavi stradao je fra Grgin otac, a brat Šime preživio je ozljede. Najstarijem fra Grginom bratu Vladi bilo je 15 godina, a najmlađem bratu Križu, koji je otac nećaka Zlatka koji je u ime obitelji govorio na sprovodu, nekoliko mjeseci.

Fra Grgo je nastavio živjeti u obitelji s 13 djece: s majkom Anom koja je ostala udovica u 35. godini života, kad je najmlađe dijete imalo pet mjeseci, a najstarije 15 godina; s djedom Ivom, stricem Šimom i strinom Šimicom.

Majka Ana molila je za fra Grgino zvanje. Zavjetovala se i postila, subotom bila o kruhu i vodi i svake je godine pješice išla iz Bibinja u Turanj na blagdan Gospe Karmelske. Zvanje mu se rodilo u sedmoj godini i cijeli život molio je za ustrajnost u zvanju, za čije se ostvarenje molio i sv. Alojziju Gonzagi.

Nakon oporavka od loma kostiju u Zadru, gdje je bio župnik Župe sv. Ivana Krstitelja od 1963. do 1966., fra Grgo se vratio u Zagreb u ljeto 2021., u samostan u Odri, gdje je živio do smrti. U Zagrebu je umro i njegov rođak, značajni bibinjski svećenik, preporoditelj don Marko Sikirić (1858.-1919.).

Fra Grgo je djelovao u zadarskom samostanu na Relji po povratku iz Amerike u Hrvatsku od 2000. do 2019. godine gdje je pomogao u pastoralu. Svakog dana služio je misu i u samostanu sv. Vinka Paulskog u Zadru i pratio je vjernike Neokatekumenskog puta u njihovim službama.

Fra Grgo je govorio da bi volio umrijeti za oltarom. „Slaviti misu meni je život. Kad sam za oltarom, ja sam zdrav“, rekao je svojevremeno fra Grgo.

Svoju 70. obljetnicu misništva proslavio je 27. lipnja 2022. u Odri. „70 godina rada za čovjeka u ime Boga, nikada ne pokazujući sumnju u vlastiti poziv i poslanje, uvijek obogaćujući svoj rad novim i suvremenijim pristupom čovjeku. Do zadnjeg dana bili ste mentalno potpuno zdravi, nije bilo zaboravljanja, demencije. Za Vama je ostao stol pun knjiga“, rekao je nećak Zlatko. Zahvalio je stricu Grgi za primjer svećenika koji brani ugrožene i slabe, za njegovu duhovnu i materijalnu pomoć koju je dijelio svakome tko mu se obratio, poželjevši da ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.

Fra Grgin životopis na Gradskom groblju predstavio je fra Zvonimir Brusač, tajnik Franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša.

Prve redovničke zavjete položio je 28. kolovoza 1947. na Školjiću, a doživotne zavjete 8. prosinca 1951. u Splitu. Pohađao je filozofsko-teološki studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Povodom 50. godišnjice fra Grginog svećeništva, samostan sv. Ivana u Zadru objavio je knjigu „Svjedok istine evanđelja“.

Oproštajni govor provincijala Martinovića od fra Grge

Od fra Grge na sprovodu oprostio se i fra Ivo Martinović, provincijal Franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša.

„U svom dugogodišnjem pastoralnom radu u Hrvatskoj i Americi imao je poseban osjećaj i ljubav za bolesnike, za stare i nemoćne osobe, a nadasve za siromahe. Kao župnik i dušobrižnik želio je što bolje upoznati svoje župljane i za njih se duhovno brinuti.

Nastojao je biti povezan sa svim vjernicima koji redovito dolaze u crkvu, ali i s onima koji su na periferiji. U pastoralnom radu bio je temeljit jer je želio biti pravi Kristov svećenik, da župljani žive sakramentalnim i vjerskim životom.

Imao je otvoreno srce za svakoga tko mu se obratio za bilo kakvu pomoć ili savjet. Stoga je razumljivo da su ga vjernici voljeli i poštivali“ rekao je provincijal Martinović.

Fra Grgo je dugo godina djelovao i kao pučki misionar u Zagrebačkoj, Vrhbosanskoj i Splitsko-makarskoj nadbiskupiji te u Šibenskoj, Banjalučkoj i Subotičkoj biskupiji.

„Rado se odazivao župnicima za pomoć ispovijedanja, propovijedanja, predvođenje trodnevnica i blagdanskih slavlja i zajednicama redovnica franjevki, milosrdnica i drugih te neokatekumenskim zajednicama za predvođenje euharistijskih slavlja i ispovijed. Vodio je duhovne vježbe sjemeništarcima, novacima, časnim sestrama i svećenicima.

Hrvatskim vjernicima u Americi tumačio je evanđelje i duhovne vrijednosti, ali im je govorio i o važnosti ljubavi prema hrvatskoj povijesti, kulturi i ljubavi prema Domovini. Obnovio je i uredio crkvu sv. Nikole u Pittsburghu. U vrijeme Domovinskog rata, u Hrvatsku je slao humanitarnu pomoć u hrani, lijekovima, obući, odjeći i novcu.

Vodio je duhovnu i pastoralnu brigu o Crkvi kao zajednici vjernika, a gdje god je bio brinuo je o crkvama kao i o građevinama, njihovom materijalnom uređenju i obnovi. Za vrijeme župnikovanja u Splitu izgradio je crkvu sv. Josipa. Svećenički poziv i službu vršio je s velikim žarom i ljubavlju prema Bogu, čovjeku i Hrvatskoj. Fra Grgo je u svom pristupu ljudima bio jednostavan, neposredan i iskren, a u svećeništvu i redovništvu savjestan i odgovoran“, rekao je provincijal Martinović, istaknuvši da su fra Grgin svećenički i fratarski idealizam i žar vjere bili duboko ukorijenjeni u liku Krista Spasitelja i sv. Franje, asiškog siromaha.

„Uvijek je i u svemu bio oslonjen na Boga i vjerovao u Božju providnost, a posebno da Bog u njegovom životu sve vodi i usmjerava. Svakodnevno je i dugo molio razne molitve, najčešće krunicu i po nekoliko puta na dan. Gajio je posebnu pobožnost prema Mariji“, rekao je provincijal, zahvalivši Bogu za dar njegovog plodonosnog služenja Bogu, Crkvi, Provinciji i narodu, što je svojim životom i darovima proslavio Boga neumorno radeći na njegovoj njivi.

Poželjevši da kod Boga počiva u vječnom miru i radosti, provincijal je podsjetio na fra Grgine riječi: „Razmišljajući o budućem životu, ovaj život dobiva snagu i pronicljivost. Prožeti tom mudrošću, sve što radimo ima smisao i svaki trenutak našeg života je dragocjen. Ne smeta koliko smo stari, sve dok smo svjesni života kojeg je Krist pripravio onima koji ga ljube“.

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru, gdje je jezgra nastanka Provincije glagoljaša prije šest stoljeća, predvodio je provincijal Martinović.

Istaknuvši fra Grginu ljubav prema Bogu, Crkvi, Domovini, rodnim Bibinjama i čovjeku, fra Ivo je u propovijedi rekao da je fra Grgo s velikim žarom i ponosom živio svećenički poziv i propovijedao Isusovo evanđelje.

„Za njega vjera u Boga nije bila filozofija, filozofiranje o Bogu, nego predanje svoga života Bogu i žrtvovanje za Boga koji se utjelovio, koji je bio slobodan od svih i svima bio put, istina i život.

Samo onaj tko ostaje u Gospodinu može sazrijevati u vjeri. Taj ima i unutarnju slobodu, slobodu duha da se potpuno preda i služi Bogu. Taj je poput Isusa svjestan svoje ovisnosti o Ocu. Isus govori o mogućnosti ostanka, ali i odlaska. Oni koji ostaju upoznaju istinu i postaju slobodni snagom Kristovom“, rekao je fra Ivo, istaknuvši da biti u istini daje slobodu, jer istina je sam Bog koji nas čini slobodnima.

„Bog je više od filozofije, od vjerskih formula i propisa. Židovima je pripadnost Abrahamu i Zakonu bila sloboda. Za Isusa je istina objava Oca, a za učenike treba biti hrana kojom će hraniti duše vjernika na putu spasenja i posvećenja.

Pravo sinovstvo je u zajedništvu s Bogom ocem. Isus naglašava svoju vjernost Ocu i prenosi samo što je Očevo. Laž i mržnja prema Isusu i njegovim učenicima bila je kroz cijelu povijest Katoličke Crkve i do naših dana.

Fra Grgo je to osobno iskusio kao svjedok istine evanđelja. Unutarnja istina je snaga djelovanja i životna sloboda koja svakom vjerniku i svećeniku daje radost življenja vjere i života po evanđelju“, rekao je provincijal Martinović, poručivši: fra Grgo je živio sinovstvo prema Ocu nebeskom a bio je duhovni otac i vođa vjernicima kojima je bio poslan, koji su ga tražili i koje je on tražio.

„Treba tražiti ljude izvan Crkve, ne samo voditi brigu o onima koji dolaze u crkvu. Meni je uvijek bio čovjek pred očima. Ja ću se za čovjeka žrtvovati. A meni što bude“, rekao je fra Grgo koji je u vrijeme komunizma hrabro izlagao svoj život za ljude privodeći ih Crkvi, podjeljujući sakramente, dijeleći katolički tisak, što je sve značilo „neprijateljske radnje“ za tadašnji režim.

Zbog svega toga bio je spreman osobno plaćati cijenu i podnositi žrtve koje su njemu predstavljale radost u služenju i blago progona zbog imena Isusa Krista, znajući da je to u vječnosti slava vjernosti, svjedočeći stih iz Psalma 18: „S Bogom svojim preskačem zidine“.

Praćen Božjom milošću i otvoren vodstvu Providnosti, fra Grgo je neustrašivo premošćivao brojne prepreke i bio svjetiljka, donoseći ljudima istinsko Svjetlo, na prosvjetljenje i spas duša.