Suvremeni znakovi nade

Uvodno biblijsko čitanje: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je, uistinu, podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer, i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,19-23).
1. Dublje promišljanje o djelovanju Duha Svetoga u Crkvi i u svijetu potiče nas usmjeriti pozornost na “znakove nade prisutne u ovom posljednjem dijelu stojeća, nasuprot sjenama koje ih često prekrivaju pred našim očima” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 46). Istina je, doista, da je naše stoljeće označeno vrlo teškim zločinima protiv čovjeka i zamračeno ideologijama koje nisu pogodovale oslobađajućem susretu s istinom Isusa Krista u cjelovitom čovjekovu unapređivanju. I stoga je također istina da Duh Božji koji “ispunja svemir” (Mudr 1,7; usp. Gaudium et spes, 11), nije prestao bacati pregršte sjemenja istine, ljubavi i života u srca muškaraca i žena našega vremena. To je sjemenje proizvelo plodove napretka, humanizacije i uljudbe, koji su istinski znakovi nade za čovječanstvo u hodu.
2. U apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća među takvim znakovima posebno sam spomenuo “napretke što ih je postigla znanost, tehnika i nadasve medicina u službi ljudskoga života” (br. 46). Nesumnjivo je doista da je ljudski život na našem planetu, na osobnoj i društvenoj razini, upoznao i nastavlja ostvarivati značajno poboljšanje, zahvaljujući izvanrednom znanstvenom razvoju.
Također napredak tehnike, kad poštuje izvorno i cjelovito promicanje čovjeka treba prihvaćati s priznanjem, premda se – kao što je očito – najdublje čovjekove težnje ne mogu ispuniti samo znanošću i tehnikom. Među dostignućima suvremene tehnike koja su posebno bogata obećanjima za budućnost čovječanstva, htio bih spomenuti ona koja se bilježe na području medicine. Ti, naime, dosezi kad dopuštenim sredstvima poboljšavaju sveukupno ljudsko življenje, rječito odrazuju spasotvorni Božji naum da čovjek u Kristu ima puninu života. Ne smijemo zanemariti ni golemi napredak na području obavijesnih sredstava. Kad bi javna glasila bila tako vođena da im bude zajamčen puni demokratski nadzor, i da prenose izvorne vrijednosti, čovječanstvo bi moglo uživati velike blagodati i osjećati se kao jedna velika obitelj.
3. Drugi znak nade predstavlja “življa svijest odgovornosti za okoliš” (ondje). Danas čovječanstvo otkriva, također uslijed bezobzirnog iskorištavanja prirodnih bogatstava, koje je često pratilo industrijski razvoj, značenje i vrijednost okoliša kao gostoljubiva prebivališta, u kome je ono pozvano razvijati svoje življenje. Prijetnje koje opterećuju budućnost čovječanstva zbog nedovoljnog poštivanja ravnoteže eko-sustava (usklađenosti okoliša), potiču uljudbene i znanstvene djelatnike, kao i nadležne vlasti, proučavati i ostvarivati različite mjere i naume. Oni su usmjereni ne samo ograničavanju i liječenju dosad počinjenih šteta, nego nadasve zacrtavanju društvenoga razvoja usklađenoga s poštovanjem i vrednovanjem naravnoga okoliša.
Ta živa svijest odgovornosti glede okoliša treba i kršćane poticati na otkrivanje dubokog značenja Božjega nauma koji je objavljen u Svetom pismu. Bog je htio muškarcu i ženi povjeriti zadatak da ispune zemlju te da joj u njegovo ime budu gospodari, kao njegovi namjesnici (usp. Post 1,28), nastavljajući i u određenom smislu dovodeći do punoga ostvarenja njegovo stvaralačko djelo.
4. Među znakovima nade našega doba moramo također spomenuti “napore za uspostavu mira i pravde gdje god su ugroženi, želju za pomirenjem i solidarnošću među različitim narodima, posebno u složenim odnosima između Sjevera i Juga” (Nadolaskom trećeg sisućljeća, 46). Stoljeće koje je upravo na izmaku pružilo nam je iskustvo strašnih tragedija dva svjetska rata te i danas zna za ratove i napetosti iz kojih proizlazi silna patnja za narode i države na cijelom planetu. Osim toga, nikad kao u ovom stoljeću, silna su ljudska mnoštva – također uslijed izopaćenih sustava iskorištavanja – iskusila te i dalje iskušavaju uvjete života koji nisu čovjeka dostojni. Također zbog toga, ljudska je svijest, potaknuta otajstvenim djelovanjem Duha, sazorila u odlučnom ostvarivanju mira i pravde kao povlaštenih i neodrecivih ciljeva. Savjest danas prepoznaje kao nepodnosivi zločin ustrajnost nepravednih uvjeta življenja, zaostalosti, gaženja ljudskih prava. Osim toga, rat se s pravom odbacuje kao sredstvo za rješavanje sukoba. Sve se više spoznaje da samo putovi dijaloga i pomirenja mogu liječiti rane što ih je povijest prouzročila u životu narodâ. Samo oni pridonose pozitivnom rješavanju poteškoća koje su još uvijek prisutne u međunarodnim odnosima.
Suvremeni se svijet odlučno izgrađuje prema sustavu međuzavisnosti na razini gospodarstva, uljudbe i politike. Ne može se više prosuđivati samo u službi makar i zakonitih probitaka pojedinih naroda i država: treba postići svijest doista sveopće otvorenosti.
5. Stoga je moj časni prethodnik papa Pavao VI. htio na obzorju čovječanstva proročki pokazati na civilizaciju ljubavi kao na cilj u kome se može ostvariti zamisao jedinstvene obitelji čovječanstva u poštivanju istobitnosti svake sastojnice i uzajamnom darivanju.
U hodu prema civilizaciji ljubavi vjernici su, poučljivi djelovanju Duha Svetoga, pozvani pružiti svoj nenadomjestivi doprinos, zračeći u povijest svjetlo Kristovo, svjetlo Riječi Božje koja ja je tijelom postala. Krist nam, kao što upozorava Koncil “objavljuje da je #!Bog ljubav#! (1 Iv 4,8) te nas istodobno uči da je temeljni zakon ljudskoga savršenstva, i stoga zakon preobrazbe svijeta, novi zakon ljubavi. Onima, naime, koji vjeruju u božansku ljubav on pruža sigurnost da je svim ljudima otvoren put ljubavi te da napori za ostvarivanje sveopćega bratstva nisu uzaludni” (Gaudium et spes, 30).