U molitvi su, uz đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, sudjelovali članovi Prvostolnog kaptola, svećenici središnjih biskupijskih ustanova, četvorica đakona, bogoslovi, Milosrdne sestre Svetoga Križa, predstavnici grada Đakova i drugi vjernici.

Započinjući homiliju, biskup Ćurić naznačio je dugu baštinu svečanoga slavlja svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla u gradu Đakovu te je nazočnima govorio o značenju bogoslužja u predvečerje. „Večerašnje liturgijsko slavlje je osobito. Pripada bogoslužju bdjenja te nam srca ispunja nekim ‘posebnim’ nabojem iščekivanja, ali s kršćanskim sadržajem i porukom. Ulazimo u noć, ali kao baštinici uskrsnuća, osjećajući i navješćujući pobjedu dana nad noću, svjetla nad tamom, (…) po plodovima one najsvjetlije i najsvetije uskrsne noći, u kojoj ‘noć sjaji kao dan’, noć u kojoj se ‘poništavaju grijesi, peru krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima’ (usp. Vazmeni hvalospjev)“, rekao je biskup Ćurić.

Posebno je istaknuo i vrijednost liturgijskoga slavlja Časoslova rekavši: „Ovaj posebni liturgijski oblik doziva nam u pamet snagu molitve, koja u našem gradu Đakovu odjekuje već stoljećima, baš u ovome obliku u kojem, kako nas poučava kršćanski nauk: ‘Krist moli i pjeva u svojoj Crkvi’.“

Zatim je spomenuo  preporuku Crkve da se nedjeljom i u svečanije blagdane zajednički slave glavni časovi, naročito Večernja, dodajući i vrijednu pedagošku ulogu toga bogoslužja časova koje traži ne samo da se glas složi s dušom koja moli, nego također da se stekne „obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama“ (usp. KKC, 1175-1176).

„I nas je večeras ova katedrala sabirala na dubok i snažan doživljaj vjere, koja je zasađena na vjeri apostola, na čijem svjedočanstvu počiva svjetlo njezine objave, ali je u njoj naznačen i put njezine ‘utjelovljenosti’, uključujući i njezinu krhkost, jer upravo primjer apostola tako blisko ‘trasira’ dinamiku iskustva vjere svakog Kristova vjernika. ‘Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo’ (usp. Heb 11, 1). Njezina snaga je vječna i besmrtna, jer nas prožima nadom koja nadilazi sve naše granice. Tko će dosegnuti to otajstvo? Ljudima je nemoguće, upravo onako kako Isus pojašnjava apostolu Petru nakon njegove ispovijedi vjere u Cezareji Filipovoj: ‘To ti ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima’“, poručio je đakovačko-osječki pomoćni biskup naznačivši da je pristajanje uz Krista, tj. kršćanska vjera uvijek Božji dar u koji se uključuje naš odgovor Kristu, prihvaćanje zajedništva s Njim.

„To sasvim zorno pokazuje evanđeoski ulomak koji smo slušali u ovoj liturgiji bdjenja. ‘Petre, ljubiš li me?’ Tim pitanjem Isus, zapravo, upućuje na ono najbitnije. Nije mu bilo potrebno dalje upoznavati Petra. Ne kori ga, ne spočitava mu izdaju koja se dogodila u jednom tako važnom trenutku. Kakvo Isusovo povjerenje! Samo pitanje: ‘Ljubiš li me?’ A Petar u odgovoru kreće upravo od tog Isusova povjerenja: ‘Gospodine, ti znaš!’ Eto prvoga polazišta, i to onog najintimnijega, na kojem se gradi naš osobni hod u vjeri, u svakom pozivu i službi u krilu zajednice Crkve“, kazao je mons. Ćurić.

U završnom dijelu homilije posebno se obratio četvorici đakona podsjećajući ih da svećeničkim ređenjem neće postati udaljeni i odvojeni od zajednice, jer „i pastiri pripadaju stadu“ (sv. Augustin). „To ne znači slabljenje identiteta i uloge svećeničke službe, već sadržava neizostavan zahtjev naravi svećeništva: dok drugima naviještam, ne prestajem biti ‘učenik’, dok druge napajam i hranim, ne prestajem se hraniti osobnim zajedništvom s Kristom, darom njegove blizine. Zato u zajednici Crkve od sutra, dragi ređenici, nećete stajati na nekoj drugoj ‘strani’, niti ćete vi biti postavljeni u središte, nego ćete u zajednici biti pomazani za predvoditelje, koji i sami čeznu za spasenjem, a kada navješćuju i okupljaju zajednicu, znaju da se svi sabiru samo oko jednoga središta – Krista“, poručio je biskup Ćurić pozivajući sve nazočne na molitvu za blagoslov njihova poslanja koje će primiti u zajednici Crkve.

Sveti Petar nebeski je zaštitnik katedrale, zaštitnik je i Prvostolnoga kaptola, zbora kanonika. Nadbiskup Hranić pozdravio je pomoćnog biskupa te generalnog vikara, velikog prepošta Prvostolnoga kaptola mons. Ivana Ćurića, njemu i Prvostolnom kaptolu čestitao je 250. obljetnicu utemeljenja te je biskupu Ćuriću zahvalio za upućenu pastirsku riječ. Pozdravio je Milosrdne sestre Svetoga Križa i sve vjernike.

U grbu grada nalazi se lik sv. Petra i Pavla  i grad Đakovo ih slavi kao svoje nebeske zaštitnike te je mons. Hranić pozdravio i predstavnike grada Antuna Galića, zamjenika gradonačelnika, Miroslava Klepu, pročelnika ureda gradonačelnika i Sanju Rogoz Šola, pročelnicu ureda za gospodarstvo i financije. Predstavnicima grada, svim suradnicima, građanima grada Đakova čestitao je svetkovinu nebeskih zaštitnika.

„Po zagovoru sv. Petra i Pavla, želimo vam i molimo svima, i nositeljima odgovornih službi u gradu te svim građanima, svjedočku ustrajnost u promicanju općega dobra i općeljudskih vrednota u našem gradu i u prigradskim naseljima“, rekao je nadbiskup Hranić.

„U svome je srcu, unatoč svojih slabosti i padova, Petar trajno nosio snažno povjerenje, odanost i ljubav prema Isusu. Ulazeći u slavlje svetkovine sv. Petra, zaštitnika naše katedrale, obnovimo svoje zajedništvo i pripadnost Isusu Kristu te mu očitujmo svoju odanost i ljubav: ‘Gospodine ti sve naš, ti znaš da te volim’“, zaključio je.

Molitvi Prve večernje prethodila je pjevana pobožnost zavjetnih zaziva sv. Petru i Pavlu, s molitvom za pokoj svim prethodnim naraštajima stanovnika Đakova, koju je predvodio biskup Ćurić.