Pjevao je Nadbiskupijski zbor pod vodstvom bračnog para Geraci.

Na kraju liturgije nadbiskup je uručio sedam Medalja zahvalnosti sv. Vida vjernicima izabranim iz župa iz 7 dekanata Riječke nadbiskupije, a Katolički skauti Riječke nadbiskupije dali su svoja skautska obećanja.

„Neka medalja svetog Vida bude poticaj i svima drugima da se aktivno uključe, kako u život svojih župnih zajednica tako i u život naše riječke Crkve. Jer Crkva nisu zidovi, Crkva smo mi, svatko od nas na svom mjestu i u svojoj ulozi. Ta će Crkva biti lijepa, Kristova, onoliko koliko mi budemo Kristovi.“

Podsjetio je na Kristov poziv na svetost svih vjernika te objasnio da sveci nisu oni koji su bezgrešni nego oni koji su dozvolili da ih dotakne i zahvati Božja bezuvjetna ljubav. „Mnogi su kreposno živjeli, a nisu sveti. Ima onih koji nisu tako živjeli, a postali su sveti. Svetost je dar odozgor, ona je ponajprije Božji dar. Tek onda dolazi i naš odgovor na taj dar koji uključuje i trud oko kreposnog života.“

Kako bi objasnio da je ponekad tanka linija između dobra i zla poslužio se legendom koja se vezuje uz sliku Posljednje večere Leonarda da Vincia. Navodno mu je za lik Isusa i lik Jude, personifikaciju dobra i zla, poslužio isti čovjek. Pronašao je uzorna mladića koji je pjevao u crkvenom zboru i po njemu naslikao Isusa. Judin lik i dalje je tražio i pronašao ga 3 godine kasnije, u čovjeku koji opijen leži u nekom jarku. Bio je to, navodno, isti onaj mladić po kojemu je nacrtao Isusa. „Lako možemo biti oni koji od dobrih postaju zli, ako ne radimo na sebi, ako se prepustimo strastima, ako se ne trudimo. No isto tako se može dogoditi i obrnuto. Mi vjerujemo da se može dogoditi obrnuto. Dokaz su tome sveci.“ Kao primjer obraćenja naveo je sv. Pavla, autora jednog od liturgijskog čitanja. „Svetost dakle nije naše djelo. To je djelo Božje u nama. Bog je u nama učinio prvi i Bog će učiniti i posljednji korak na našem putu svetosti. Između toga i mi nešto trebamo i možemo napraviti. A od svega što mi možemo je najvažnije dozvoliti Bogu da On u nama čini. Da bi nas ponovno učinio sebi sličnima.“

S tim pozivom na svetost podsjetio je na pripreme za proslavu riječkog jubileja, 100. obljetnice da je Rijeka postala biskupijsko središte, koji će se slaviti iduće godine. Uz pokajanje za sve grijehe i propuste koje su članovi riječke Crkve učinili kada nisu nasljedovali Krista, podsjetio je i na mnoge autentične svjedoke Kristove u stoljetnoj povijesti Rijeke kao grada u kojem je sjedište mjesne Crkve.

„Želimo se sa zahvalnošću i molitvom sjetiti svih onih koji svoj život ugradili u ovu riječku Crkvu i njezino poslanje i omogućili joj da unatoč svim izazovima, kojih nije nedostajalo, može biti živa Isusova prisutnost za ljude na ovom prostoru. Zahvaljujemo danas Gospodinu za brojne vjernike laike koji su autentično živjeli i žive, za posvećene osobe, redovnike i redovnice, osobito za dvoje od njih za koje su pokrenute kauze za njihovo proglašenje svetima, za svećenike, biskupe i nadbiskupe. Želimo donijeti odluku da ćemo nastaviti gdje su oni stali. Da bismo to doista i mogli moramo se dati sami oblikovati od Isusa Krista.“

Kao primjer takvog življenja i svjedočenja vjere nadbiskup je opet istaknuo dobitnike medalje sv. Vida. Odgovor kako dopustiti Kristu da vodi i oblikuje vjernike, pronašao je u poticajima pape Franje. „Papa Franjo nas potiče da to činimo molitvom. Vratimo u svoje živote, u živote svojih obitelji i župnih zajednica molitvu. Bez molitve nije moguće otkriti put svetosti i nije ga moguće živjeti. Molitva je nužna za svetost, jer svetost nije nešto što mi možemo zaslužiti. Ona je dar. Neka nam u tome pomogne naš sv. Vid koji je znao primiti taj dar i u skladu s njime živjeti vjeru, darujući se do kraja za Krista. On je ne samo naš zagovornik nego i model služenja prema kojem trebamo oblikovati sebe i Crkvu. Da bi ona nastavila biti znak ljubavi Isusa Krista prema nama i prema svakome čovjeku, osobito onome u potrebi“, zaključio je nadbiskup Uzinić.