Sveta vrata dok podsjećaju na Krista po kojemu je čovječanstvo otkupljeno, također potiču da se uđe u kuću koja prihvaća, ali i da se smanjimo prolazeći kroz mali ulaz. Sveta vrata, karakterističan element jubilarne godine, dočaravaju upravo to. Otvarajući vrata u vatikanskoj Bazilici, Rimski biskup poziva crkvenu zajednicu da uđe u Božju kuću.

Isus je Vrata

Osobito je značajna činjenica da se na Sveta vrata može samo ući, a ne i izaći. Prijeći kroz ta vrata zapravo znači izraziti želju da se uđe u Kristovo srce, da se s njime suosjeća, da se primi Očev milosrdni zagrljaj. Sam Isus je taj koji kaže u Evanđelja po Ivanu: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se” (10,9).

Izvanredno putovanje

Obred otvaranja Svetih vrata Bazilike svetog Petra označava početak Jubileja koji vjernicima nudi “izvanredan put” za njihovu dušu. Sveta vrata prisutna su i u drugim većim rimskim bazilikama i u raznim crkvama, koje su po tradiciji odredište hodočašća i nude, uz papinsko dopuštenje, mogućnost dobivanja oprosta.

Prva Sveta vrata

Vjerojatno je 1423. godine, po prvi put u povijesti jubileja, papa Martin V. otvorio Sveta vrata u Rimu. Bila su to vrata Bazilike svetoga Ivana Lateranskog. Sveta vrata, najstarija, postojala su već prije prvog jubileja u povijesti, kojeg je 1300. godine najavio papa Bonifacije VIII.: to su ona koja se nalaze na lijevom zidu bazilike Collemaggio u L’Aquili. Datiraju s kraja 14. stoljeća i povezuju se s Perdonanzom koju je 1294. godine utemeljio Celestin V.: danas se još uvijek otvaraju samo jedan dan, uvečer između 28. kolovoza i 29. kolovoza.

Podrijetlo Svetih vrata Bazilike svetoga Petra

Teško je točno utvrditi podrijetlo Svetih vrata u bazilici sv. Petra. “Postoje već nekoliko stoljeća”, objašnjava Pietro Zander, voditelj odjela za nekropole i umjetničku baštinu Radionice svetoga Petra u Vatikanu. “Njihova prisutnost već je potvrđena u drevnoj Konstantinovoj i srednjovjekovnoj bazilici. Po svoj prilici sagradio ih je papa Siksto IV. della Rovere za jubilej 1475. godine i nalazila su se točno na istom mjestu gdje se nalaze i sadašnja vrata: bila su i jesu manja vrata od ostalih i vodila su u desnu bočnu lađu drevne bazilike u blizini mjesta gdje je bio oratorij Ivana VII. To mjesto bilo je ukrašeno vrlo starim mozaicima i vrlo posjećeno jer su se u antičko doba tamo čuvale relikvije Svetog Lica”.

Grbovi papa

Otvaranje Svetih vrata svetog Petra odvija se isključivo u vremenu slavlja Jubileja, u početku svakih 50 godina, a kasnije od 1475. nadalje, svakih 25 godina. Do sada je slavljeno ukupno 30 svetih godina, uključujući 6 izvanrednih, od kojih je posljednja bila Godina milosrđa 2015./16., a na njih podsjećaju grbovi papa koji se izmjenjuju s povijesnim prizorima na vratima sadašnjih Svetih vrata. Potonji, visok 3,60 metara i širok 2,15 metara, relativno je novi brončani rad toskanskog kipara Vica Consortija. Izveden je pod vodstvom teologa Manlia Savellija, u ljevaonici Marinelli u Firenci, za Jubilej 1950. godine. Nakon dvjesto godina zamijenila su ih drevna vrata koja je 24. prosinca 1749. otvorio papa Benedikt XV.

Vrata izrađena za samo devet mjeseci

“Narudžba datira iz 1949. godine”, prisjeća se Zander. Consorti (1902.-1949.), Sienac, izradio je vrata u samo devet mjeseci, vrijeme jedne trudnoće, u istom proteku vremena koliko je Michelangelu trebalo da napravi Pietà u Bazilici sv. Petra. Bio je raspisan međunarodni natječaj za izradu troja vrata Bazilike koja su trebala zamijeniti dotadašnja vrata skromne izrade. Ova inicijativa pokrenuta je temeljem oporuke bavarskog princa Georgea, svećenika i začasnog kanonika Svetog Petra, koji je umro 1943. godine.

Consorti je sudjelovao i prošao prvu razinu provjere, stigavši ​​među 12 finalista u drugom krugu natječaja koji se održao 31. svibnja 1948. “Dvanaestorica su nagrađena zlatnom medaljom, ali pobjednik još nije odabran. Među dobitnicima je bio i Giacomo Manzù, kojeg su mons. Arthur Wynen i drugi prelati, također članovi komisije, smatrali “previše modernim za crkvu sv. Petra”, naglasio je Zander.

“Sljedećih godina i između ove dvije faze natječaja za vrata sv. Petra odvijala se vannatječajna izgradnja Svetih vrata. Naručio ju je Ludovic Kaas: on je bio ekonomski tajnik Radionice svetoga Petra, a bio je i tajnik Komisije. Izvan konkurencije, Kaas je odabrao Vica Consortija”, koji je ušao u povijest kao “Vico dell’uscio” jer je izradio pet brončanih portala, “te mu je povjerena izrada Svetih vrata u Vatikanu. Ugovor datira od 1. ožujka 1949., a dvoja su vrata trebala biti dovršena do 15. prosinca”, objasnio je Zander.

Dekoracije pločica

Kaas je bio taj koji je predložio teme pločica koje bi se izradile u bronci i koje bi se preuzele iz Biblije: one prikazuju, prema estetskim kanonima koji proizlaze iz umjetnosti toskanske umjetnosti 14. i 15. stoljeća, povijest čovječanstva kojem je potreban božanski oprost. Na posljednjoj pločici, jedinoj koja se može odvojiti jer je prema prvotnoj namjeri trebala biti zamijenjena na svakom jubileju, predstavljen je prelat sa svijećom u ruci dok nazoči otvaranju Svete godine od pape Pija XII. 24. prosinca 1949. godine.

Godina velikog oprosta i velikog povratka

Nadahnuće za cijeli ikonografski projekt bila je Pacellijeva molitva objavljena u “L’Osservatore Romano” od 1. siječnja 1949.: “Neka Sveta godina svima bude godina pročišćenja i posvećenja, unutarnjeg života i oporavka, godina velikog povratka i velikog oprosta”.

Biblijske scene

U šesnaest ploča na dvojim brončanim vratima, Consorti kroz slike i natpise pripovijeda biblijske događaje koje se bave temama ljudskog grijeha i božanskog oprosta. Od nesređenog bijega predaka i životinja iz zemaljskog Raja do unutarnje tišine Navještenja u kojem nas Marija svojim “Da” podsjeća da Bog nije suparnik, već pravi i jedini čovjekov prijatelj.

Od Kristova krštenja koji uranja u našu povijest da je podigne, do dramatične geste pastira koji pruža ruku da izvuče izgubljenu ovcu koja je pala u klanac. Od blagoslovnog zagrljaja Oca koji vraća dostojanstvo izgubljenom sinu koji se vratio kući, do ozdravljenja uzetoga po tijelu, ali još prije toga u duši. Oprost je uvijek moguć ako je čovjek spreman prepoznati da je krenuo krivim putem, kao što je to bilo sa ženom koja je svojim suzama i kosom kvasila i sušila Kristove noge. Bezgranični oprost koji zahtijeva obraćenje i pokajanje: napuštanje ljudskog načina razmišljanja i prihvaćanje Božjeg načina razmišljanja. To je ono iskustvo koje su doživjeli Petar nakon trostrukog zatajenja u dramatičnim trenucima Kristove muke ili pak Dobri razbojnik kojemu se na samrti najavljuje spasenje: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Poruka je to u isto vrijeme lijepa koliko i nevjerojatna: Isus se susreće s našom nesposobnošću da ga dočekamo i dopušta nam da dodirnemo živo tijelo njegova uskrslog tijela, kao što je to učinio s apostolom Tomom. Zatim izlijeva Duha Svetoga na apostole kako bi oni u njegovo ime mogli opraštati grijehe. “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”, piše sveti Pavao Galaćanima, u trenutku obraćenja na putu za Damask.

Nikad izrađene scene

Izvorni projekt uključivao je neke scene koje nikada nisu realizirane. Na primjer,  na šestoj i sedmoj pločici prvi jubilej iz 1300. i jubilej iz 1950. godine. Te su pločice bile zamijenjene evanđeoskim parabolama o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu.

Obred rušenja zida

“Kada su ova vrata izgrađena” – prisjeća se Zander – “bila su korištena samo za vrijeme Jubileja, s ciljem da se bazilika zatvori tijekom noći”. Zapravo, obred početka Jubileja nije uključivao otvaranje Svetih vrata, već je u potpunosti bio usredotočen na simbol rušenja zida. Papa je tri puta udario čekićem po zidu, a zatim bi se zid “spustio na pod i bio bi odvezen od strane Sanpietrinija, odnosno radnika Radionice sv. Petra“. Zid bi se ponovno podignuo na kraju Jubileja, a Papa bi s fino ukrašenom žlicom i vapnom simbolično zapečatio prve tri cigle, jednu zlatnu i dvije srebrne.

Reforma Pavla VI.

Slika koja je ostala u povijesti ona je iz božićne noći 1974. kada je nakon tri udarca čekića Pavla VI. Sanpietrini aktivirao napravu i neki ulomci zida pali su na Papu. Možda je to također dovelo do promjene rituala. Od 1975., na kraju Svete godine, Montini je želio poboljšati dvoja brončana vrata Vico Consorti tako da ih trajno postavi na šarke Vatikanske bazilike.

Učinite se malim

Otada Papa inaugurira Jubilej otvarajući dvoja brončana vrata i prvi prolazi kroz Sveta vrata. “Svi mi čuvamo u sjećanju sliku svetog Ivana Pavla II. koji je širom otvorio vrata u Jubileju 2000. godine, uvodeći tako Crkvu u novo tisućljeće”, primjećuje dalje Zander. “Preći Sveta vrata znači učiniti se malim, to znači staviti se u poziciju da se povjeriš Božjem milosrđu da ti bude oprošteno i ući u Crkvu s novim duhom. Vrata se doista otvaraju Urbi et Orbi, Gradu i svijetu. To je vrlo lijep koncept, namijenjen svima, vjernicima i nevjernicima, koji dođu na Trg svetog Petra, dočekani velikim zagrljajem Majke Crkve koju simboliziraju Berninijeve kolonade s polukruzima, a zatim stignu u predvorje kako bi ušli na Sveta vrata”.

Na kraju Svete godine, potonji ostaje jasno vidljiv u vanjskom atriju Sv. Petra. Međutim, unutar bazilike još uvijek postoji zid ispod mozaika svetoga Petra kojeg je izradio Ciro Ferri, učenik Pietra da Cortone, u 17. stoljeću: sastavljen je od opeka s grbom Radionice svetoga Petra, a karakterizira ga bijeli zid na kojem je zlatni križ. Taj zid bi se srušio je, bez posebnih slavlja, nekoliko dana prije svečanog otvaranja Jubileja. Tom prigodom odvija se recognitio, odnosno vadi se škrinja iz zida u kojoj se nalazi isprava o prethodnom zatvaranju Vrata, ključevi, novčići i pontifikalne medalje.

Stoljećima milijuni hodočasnika odlaze u Rim svake Svete godine. Oni sa sobom nose muku života, radosti, žalosti i molitve Bogu, Gospodaru povijesti: značajno svjedočanstvo ovog protoka vjernika koji su napustili udobnost svojih domova potaknuti željom za novim i otkupljenim životom u uskrslom Gospodinu. A upravo o tome i svjedoče mnogi natpisi urezani u mramorni okvir Svetih vrata Vatikanske bazilike.