Kad piše propovijed o zazivu “Strahu zlih duhova, moli za nas!”, blaženi Alojzije Stepinac ističe kako nam je dragi Bog iskazao veliko dobročinstvo “kad nam je u sv. Josipu dao pravi strah i trepet zlih duhova” (Batelja, 2009: 163).

“Ljudi bez vjere, ljudi pokvarenjaci, koji su u vlasti zlog duha, rugaju se kršćani koji vjeruju u opstojnost zlih duhova. Ali jedan pogled u povijest roda ljudskoga dokazuje da đavao od početka nastoji čovjeku ugrabiti sve, što ima dobra: vjeru u Boga, mir, slobodu, pravu kulturu, pravo blagostanje” (Batelja, 2009: 164), govori nam dalje naš Blaženik i podsjeća kako “već na prvim stranicama Svetoga pisma nailazimo na kobno djelovanje đavla. Kaže sv. Toma Akvinski da zavist što čovjek, biće načinjeno od zemlje, ima zauzeti njegovo izgubljeno mjesto u nebu, boli đavla više nego li sam pakleni oganj. Zato je upeo sve sile da uništi čovjeka odmah u početku, i mi doista vidimo da je uspio zavesti na grijeh Evu i preko nje Adama i tako ih izbaciti iz raja zemaljskoga i uvaliti u neizmjernu nesreću da se tako osveti barem stvorenju, kad ne može ništa poduzeti protiv Stvoritelja svoga, protiv Boga” (Batelja, 2009: 164).Stepinac potom nabraja brojne primjere iz Svetoga pisma u kojima vidimo kako sotona pokušava navesti ljude na grijeh te spominje kako je “čak i samoga Sina Božjega Isusa Krista kušao zavesti na grijeh kad je Isus četrdeset dana postio u pustinji. Mi vidimo iz riječi Kristovih da se đavao svim silama trudi napose kako bi upropastio vrhovnu glavu i pastira Crkve Božje. Na posljednjoj večeri upozorio je Isus Petra, koji se odviše pouzdao u svoje sile: “Simone, Simone! Evo, sotona traži da vas smije rešetati kao pšenicu” (Lk 22, 31). Mi imamo bezbrojne dokaze iz povijesti Crkve kako je po Božjem dopuštenju đavao zadavao ljute jade mnogim svetim pojedincima, da se tako ljudima bolje otvore oči kako strašnog protivnika imaju u đavlu” (Batelja, 2009: 165). Kao primjere svetaca koje je đavao dugo kušao navodi sv. Antuna Pustinjaka, sv. Francisku Rimsku, sv. Ivana Bosca i druge.

Naš Blaženik naglašava kako dragom Bogu dugujemo zahvalnost “što nam je u svetome Josipu dao snažnu branu protiv zlobe paklenih duhova, učinivši od njega strah i trepet tih prokletih bića” (Batelja, 2009: 166). Nadalje, kaže kako se ta vjera Crkve temelji “na činjenici da je neko biće to jače protiv zla, što je bliže Bogu, izvoru svakog dobra, izvoru sve snage. Nitko pak od svih stvorova, izuzev Blažene Djevice Marije, nitko nije bio tako blizu Isusu Bogu kao što je sv. Josip” (Batelja, 2009: 166). Sveti Josip brinuo se i hranio Isusa, bio je određen za hranitelja Sina Božjega, spasio mu je život pred krvavim Herodom te bježao s njim u Egipat. Također, boravio je uz Isusa u tihom nazaretskom domu, zarađujući svojim rukama što je trebalo Svetoj Obitelji” (Batelja, 2009: 167).

“Sve nam govori da se možemo u životnoj borbi obraćati s punim pouzdanjem sv. Josipu kad nas đavao želi upropastiti, koji, prema riječima sv. Petra, “obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždre” (1 Pt 5, 8). Tko se pak smatra mudrijim od Crkve, vođene Duhom Svetim, pa umjesto da se moli sv. Josipu, ide radije na spiritističke sjednice, tomu dakako ne će pomoći ni sv. Josip. A koliko ima takvih luđaka danas, koji s prijezirom prelaze preko nauka Crkve, a vjeruju đavolskim prevarama i sljeparijama po raznim tamnim spiritističkim sjednicama, dakako na propast svoje duše!” (Batelja, 2009: 167).

Na kraju ove homilije bl. Alojzije Stepinac poručuje: “Neka se drugi u životnim sumnjama i borbama obraćaju kamo im je drago. Mi ćemo slijediti glas svete Crkve, od Boga postavljene učiteljice života, koja nas upućuje na sv. Josipa u borbi s vlašću tmine, u borbi sa sotonom koji ide za propašću naše duše. Strahu zlih duhova, sv. Josipe, moli za nas! Moli za nas, da nikada ne nasjednemo prišaptavanjima đavolskim protiv svete vjere katoličke! Moli za nas, da nikada ne nasjednemo prišaptavanjima đavolskim i ne prestanemo ljubiti Boga, naše najveće dobro! Pomozi nam da prijeđemo sretno preko svih đavolskih prijevara, da uzmognemo jednom s tobom zajedno slaviti Boga u nebu zauvijek!” (Batelja, 2009: 167).