Blaženi Alojzije Stepinac ovu propovijed započinje napomenom kako ima puno ljudi na ovome svijetu koji bi sve “dali samo da sačuvaju ili natrag zadobiju tjelesno zdravlje, a za dušu, misle, ima vremena. Međutim, kako lijepo veli sv. Ambrozije, bolest tijela znači često puta ozdravljenje duše. Ali da pokaže da se ne protivi moljenju za zdravlje tijela, Crkva nam to ne samo ne brani, nego i preporučuje kada nas uči zazivati u litanijama sv. Josipa i pod ovim zazivom: “Ufanje bolesnih, moli za nas!” Tek se osjećaj Crkve ne može odijeliti od osjećaja Duha Svetoga, koji spominje u knjizi mudroga Siraha: “Sinko moj, u bolesti ne oklijevaj! Moli se Gospodu, i on će te ozdraviti! Odvrati se od zla i daj da ruke tvoje rade pošteno, očisti srce svoje od svakoga grijeha!” (Sir 38, 9-10). U tom duhu želi Crkva da se bolesni utječu sv. Josipu” (Batelja, 2009: 151), navodi bl. Stepinac.

Stepinac ističe kako je naš Spasitelj Isus Krist jedini pravi liječnik čovječanstva te navodi primjer Petrove punice koju ju izliječio, zatim slijepca od rođenja, satnikova slugu, gubavcu, ženu koja je bolovala od krvarenja te mnoge druge.

Nadalje, naš blaženik podsjeća kako je najteža bolest grijeh te piše: “Kad nas sveta Crkva uči moliti se svetom Josipu kao ufanju bolesnih, onda hoće da se kod toga držimo i nekoga reda. Prvo i najvažnije je čuvati se grijeha zbog kojih navlačimo na sebe bolesti, ili, ako smo ih već po nesreći počinili, da se za njih i od srca kajemo prema riječima Svetoga pisma:’ Odvrati se od zla i daj da ruke tvoje rade pošteno, očisti srce svoje od svakoga grijeha!'” (Batelja, 2009: 153).

Osim kajanja za grijehe, Stepinac napominje kako je važno ne zanemarivati “naravne uzroke ozdravljenja. Među takve pripada u prvom redu i iskusan liječnik. Htjeti mimoići liječnika, a prositi zdravlje od sv. Josipa, značilo bi prijeći preko reda koji je sam Bog postavio. Istina je da nas Duh Sveti opominje: “Sinko moj, u bolesti ne oklijevaj! Moli se Gospodu, i on će te ozdraviti!” Ali malo dalje nalazimo i ovu opomenu u Svetom pismu: “I liječniku daj pristupiti! On ne smije ostati daleko od tebe, jer ti je potrebit. U vrijeme stoji uspjeh u njegovoj ruci. Također on vapije Bogu neka mu dade da uspije olakšica i ozdravljenje za uzdržavanje života” (Sir 38, 12-14)” (Batelja, 2009: 154)

“Treće, kad nas Crkva uči preporučivati se sv. Josipu za zdravlje, uči nas da zdravlje ne tražimo po njegovom zagovoru bezuvjetno, nego ukoliko je to za spas našoj besmrtnoj duši. Nije sve zlato što sja. Tako ni tjelesno zdravlje nije uvijek najbolje za spas duše” (Batelja, 2009: 154), podsjeća nas blaženi Alojzije i navodi primjer svete Male Terezije: “Kad je sv. Terezija od malog Isusa teško oboljela, bila je zbog toga vrlo ožalošćena jedna njezina sestra redovnica pa joj je rekla: “Ah, život je tako žalostan!” Svetica ju je odmah ispravila rekavši: “Život nije žalostan, nego je naprotiv bogat radostima. Da ste rekli: progonstvo je žalosno, onda bih Vas dobro razumjela. Činimo zabludu, ako označujemo riječju život nešto što tako brzo prolazi (kao ovaj zemaljski život). Samo za nebesko, za ono što ne pozna smrti, samo za to bismo smjeli upotrebljavati lijepu riječ život. U tom smislu život ne samo da nije žalostan, nego je prebogat radošću.” To je red koga se po duhu Crkve moramo držati, kad se utječemo svetom Josipu, ufanju bolesnih. Nakon toga se možemo punim pouzdanjem obratiti na njega. Ne manjka mu ponajprije dobrote da se ne bismo mogli pouzdati u njega, nego je pun dobrote i samilosti prema bijednima kada stoji na izvoru dobrote, Boga. Ne manjka mu znanja jer stoji na izvoru znanja, Boga. Ne manjka mu ni moći jer stoji na izvoru moći, Bogu. A to su tri glavna uvjeta da nam može pomoći” (Batelja, 2009: 154-155).Stepinac zaključuje homiliju pišući: “Nitko, izuzev Bogorodice, nije bio Isusu tako bliz kao sv. Josip, nitko ga nije na svojim rukama tako nosio, brinuo se za njegovu hranu, stan, odijelo, za sve što mu je trebalo. Bilo bi protunaravno kada taj sv. Josip ne bi mogao kod Isusa isposlovati svojim štovateljima više nego ikoji drugi svetac, pa ako hoćete i u tjelesnim bolima. Zato nije prazan zaziv: “Ufanje bolesnih, moli za nas!” Tko ne vjeruje, neka se sam uvjeri, slijedeći red koji smo prije naznačili” (Batelja, 2009: 155).