Svetkovina Blagovijesti proslavljena u gospićkoj katedrali

Na početku je domaći biskup Zdenko Križić predstavio crkvene dostojanstvenike: apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgija Lingu, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, riječkog nadbiskupa i metropolitu Ivana Devčića, splitskog nadbiskupa koadjutora i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije Dražena Kutlešu, krčkog biskupa Ivicu Petanjka, šibenskog biskupa Tomislava Rogića i zaželio im dobrodošlicu. Pozdravio je posebno mons. Uzinića koji je predvodio misno slavlje. Izrazio je također dobrodošlicu preč. Željku Faltaku, rektoru Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, izaslaniku kardinala Josipa Bozanića, generalnom vikaru Riječke nadbiskupije mons. dr. Mariju Tomljanoviću, pozdravio je kanonike, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove, ministrante, pjevački zbor, mlade i gospođe u narodnim nošnjama, sve nazočne.

Potom je spomenuo da će papa Franjo ovaj dan na svetkovinu Blagovijesti posvetiti svijet, posebno Rusiju i Ukrajinu, Bezgrešnom Srcu Marijinu, kako bi ona, Kraljica mira, izmolila mir svijetu. Na poticaj pape Franje koji je preko apostolskih nuncijatura uputio svim biskupskim konferencijama svijeta poziv da se pridruže molitvi za mir, na kraju mise izmoljena je posvetna molitva koju je sastavio osobno Sv. Otac.

Nadbiskup Uzinić u homiliji je rekao da ljudski život počinje začećem i stoga Crkva ovaj dan, devet mjeseci prije svetkovine Božjeg rođenja Božića, slavi svetkovinu Blagovijesti ili Navještenja.

Budući da se nalazimo u Godini obitelji „Obitelj – Amoris laetitia“, odnosno „Obitelj – Radost ljubavi“, dobro je prisjetiti se pobudnice pape Franje Amoris laetitia koja govori o obitelji ne samo kao o mjestu rađanja, nego i o mjestu prihvaćanja života kao Božjeg dara. To prihvaćanje nam omogućuje otkriti veličinu najbesplatnije ljubavi, one Božje, koja nas nikad ne prestaje iznenađivati. Radost prihvaćanja života kao Božjega dara proizlazi iz činjenice da smo mi prvi ljubljeni. Djecu se voli i prije nego što se rode. Voli ih se i prije nego li su učinila bilo što čime bi zavrijedila ljubav. Nažalost, moramo primijetiti da mnoga djeca nisu prihvaćena nakon začeća, nego su mnoga pobačena, odbačena, napuštena, ukradeni su im djetinjstvo i budućnost. Kako nam se to ne bi događalo, trebamo postati svjesni dara života. Život, svaki život, poglavito svaki ljudski život, dar je koji „započinje prihvaćanjem, nastavlja se čuvanjem tijekom zemaljskog života i za konačni cilj ima radost vječnog života“. (AL, br. 166), rekao je mons. Uzinić.

Veličinu najbesplatnije Božje ljubavi otkriva nam svaki ljudski život i život uopće, ali osobito nam tu veličinu Božje ljubavi otkriva život Isusa iz Nazareta kojega mi kršćani ispovijedamo kao Krista i Gospodina. U njemu promatramo, a danas i slavimo, Boga koji se utjelovio u naš svijet. To Božje utjelovljenje naviješteno je po proroku Izaiji kralju Ahazu kao znak. Autor Poslanice Hebrejima protumačio ga je iz uskrsne perspektive kao dolazak Sina Božjega u ljudsku povijest, sa zadaćom da u toj povijesti izvrši Očevu volju spasenja. Možda se i ovdje možemo vratiti na onu misao o prihvaćanju, kao i etapama koje nakon toga slijede, odnosno čuvanju s konačnim ciljem radosti vječnog života. Nije nam dovoljan najviši besplatni Božji dar utjelovljenja u Isusu iz Nazareta i djelo spasenja koje je izveo među nama. Potrebno je i naše prihvaćanje i čuvanje tog dara. Što smo učinili s tim darom, odnosno jesmo li ga doista prihvatili i, ako smo ga prihvatili, čuvamo li ga kako bismo imali radost vječnog života? Nažalost, i na duhovnoj razini, odnosno u našem odnosu s Isusom i darom njegova života, mogu se dogoditi neprihvaćanja, pobačaji, odbacivanje, napuštanje kojim ne krademo ništa Isusu – u tome je jedina razlika u odnosu na život općenito – nego sami sebi uskraćujemo radost zajedništva s njime, sada i u vječnosti. Mi zapravo, kad bolje razmislim, to uskraćujemo i njemu jer stalo mu je do nas, ljubi nas i onda kad mu ne uzvraćamo ljubav.

Da nam se to ne bi dogodilo trebali bismo se, u razmišljanju o otajstvu utjelovljenja Boga u ljudsku povijest, posebno zaustaviti na evanđelju koje smo čuli i na Marijinom primjeru. Ona nam – na tragu primjera Jedinorođenoga Sina Božjega koji je progovorio riječima psalma i osobito pripjeva „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju“ – pokazuje kako, kao kršćani i Crkva, trebamo prihvaćati, čuvati i radosno živjeti svoje zajedništvo s Bogom koji se utjelovio i postao čovjek, pojasnio je mons. Uzinić.

Evanđelist Luka – kojeg s razlogom smatraju slikarom Blažene Djevice Marije – oslikava kako se to dogodilo u Mariji i s Marijom, a onda šalje poruku kako se to treba dogoditi i u nama – Crkvi, i s nama kršćanima, jer Marija je model, slika Crkve. Sv. Luka nije u prvom redu kroničar nego evanđelist. Kao evanđelist ne želi pisati povijest, nego prenijeti poruku spasenja, navijestiti evanđelje. Želi nam umjetnički dočarati kako je „Sin Božji“ postao „Sin Marijin“, kako je Bog postao čovjek. Da bismo razumjeli njegovu poruku i iz nje izvukli smjernice za vlastiti život i život Crkve u ovom vremenu kad smo pozvani razmišljati o sinodalnoj Crkvi koja svoju sinodalnost ostvaruje u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju, trebamo otkriti nekoliko razina te poruke.

Prva razina je objava Božjeg utjelovljenja u naš svijet. Svojom „slikom“ navještenja Luka nam jasno poručuje da je Sin Božji postao čovjekom, utjelovio se među nama silaskom Duha Svetoga „na Mariju“ i Marijinim pristankom na Božju ponudu da začne i rodi sina, kao djevica postane onaj Božji znak obećan Ahazu.

Druga razina je razina tehničkog opisa, na koji je način opisan taj događaj spasenja. Da bismo shvatili koliko je opis tog događaja autoru bio težak, moramo znati da je riječ o događaju koji nije bilo moguće vidjeti ljudskim očima, jer događao se u Marijinoj nutrini, u molitvi i kroz molitvu, događaju koji nadilazi naša osjetilna viđenja.

Treća razina je razina poziva, zvanja. Bog zove Mariju, kao što je, čuli smo u drugom čitanju iz Poslanice Hebrejima, zvao vlastitog Sina. Poziva je da se ne boji začeti i roditi sina koji će se zvati Sin Svevišnjega, nek’ se ne boji, makar i ne razumije, svoju volju podložiti njegovoj volji, njegovom pozivu i ponudi, riječima „neka mi bude“. Mi nismo, poput Marije, pozvani biti majka Boga koji se odlučio utjeloviti u našu povijest. Ali Bog sa svakim od nas, slično kao i s Isusom koji dolazeći u svijet, veli „Evo dolazim vršiti volju tvoju“, ima sasvim određeni plan. I po svakom od nas se, našim kršćanskim djelovanjem, na svoj način želi utjeloviti u ovaj naš svijet, biti prisutan u tom svijetu, pojasnio je nadbiskup Uzinić.

Da, Bog nas zove. I mi tom Božjem pozivu trebamo reći svoj da, svoj evo me, hoću, neka mi bude. To, zapravo, znači i prihvatiti Isusa. Da, prihvaćanje Božjeg poziva koji nam ne dolazi samo pozivom na izbor životnog zvanja i životnog statusa, nego svaki dan kroz bezbroj malih stvari, običnih susreta, znači prihvaćanje Isusa. I čuvanje zajedništva s njime sve dok se to zajedništvo ne pretvori u vječnost. I ne bojmo se! Svatko od nas ima dovoljno milosti da, usprkos vlastitim nedostacima, ispuni taj Božji plan. Nismo sami. S nama je, kao i s Marijom, Duh Sveti. „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“ – rekao je anđeo Mariji. Potrebno je samo svoju volju podložiti Božjoj volji, imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga i reći mu svoj iskreni „Evo dolazim“ i „Neka mi bude po tvojoj riječi“. To, i jedino to, zalog je bolje budućnosti za naš osobni život, jer samo tako se Bog u Mariji utjelovio na neponovljiv način – način koji ćemo za koji trenutak ispovjediti u Vjerovanju – može po nama nastaviti utjelovljivati u ovaj naš svijet, zaključio je nadbiskup Uzinić.

Poslije Popričesne molitve zahvalio je svima generalni vikar i župnik mons. Marinko Miličević. Župljanka Maja Serdar uručila je predvoditelju slavlja mons. Mati Uziniću sliku Navještenja, a župljanin Joso Vrkljan košaru ličkih specijaliteta.

Na kraju su se vjernici uključili molitvom u čin Posvete cijelog svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Na misi je pjevao katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Vjernici su se za svetkovinu pripremali trodnevnom duhovnom pripravom koju su predvodili dekan i udbinski župnik preč. Josip Šimatović, sužupnik župe Udbina pop Ante Luketić i korenički župnik mons. Mile Čančar. Nakon mise u četvrtak održano je molitveno bdjenje do 24 sata za mir u svijetu.