Svetkovini je prethodila trodnevna duhovna priprava (pobožnost krunice, mise s tematskim propovijedima) i koncert župnih zborova koji su biranim repertoarom, uz ravnanje Marijane Matijević, Ivane Ševerdija i Ivana Bošnjaka, slavili Boga te naposljetku zajedno otpjevali skladbu Kraljice neba. Župljane je razveselio dolazak gostujućih svećenika, a na poseban način vlč. dr. sc. Tomislava Ćurića i vlč. Nine Perice, župnih sinova koji su propovijedali predvodeći svečana večernja misna slavlja – uočnicu i večernju pjevanu misu.

Blagdanska proslava otvorena je slavljem jutarnje mise koju je predvodio ovogodišnji mladomisnik župni vikar Florijan Zagorščak. Misu u 11 sati, u kojoj su sudjelovali i školarci OŠ Ivana Filipovića te OŠ Retfala, predslavio je župnik Ivan Jurić sa suslaviteljima vlč. Ivanom Petričevićem (nekadašnjim retfalačkim župnim vikarom), župnikom Župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Komletincima, i vlč. Željkom Šimićem, dekanom Drenovačkog dekanata i župnikom Župe sv. Mihaela arkanđela u Drenovcima. Svečano večernje pjevano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Perica, upravitelj sarvaške Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja, a uz župnika Jurića suslavili su vlč. dr. sc. Ivan Benaković, profesor KBF-a u Đakovu, pastoralni suradnik u Župi sv. Luke, ev., u Josipovcu te nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, i vikar Zagorščak. Na slavlju su pjevali župni zborovi uz ravnanje Ivana Bošnjaka i klavijaturnu pratnju Antuna Ivankovića.

Uvodeći u večernje svetkovanje, predvoditelj vlč. Perica je naglasio da blagdan Uzvišenja Svetoga Križa daje drukčiji pogled na sveti Križ i u njemu je odgovor na pitanje kako prolaziti vlastitom bolju i patnjom. Promišljajući u homiliji o uzvišenosti patnje ukazivanjem na sveti Križ, vlč. Perica razložio je smisao uzvišene poniznosti i uzvišene patnje u hodu s Gospodinom koja osobnu patnju preobražava u čvršću vjeru i nadu. „Današnji nam blagdan Uzvišenja Svetoga Križa ne želi odgovoriti na pitanje zašto patnja postoji, nego kako kroz patnju prolaziti. Onda kada samo ljudskim naporima želimo smanjiti patnju i bol, onda kada istjerujući vlastitu pravdu želimo smiriti dušu, onda kada posegnemo za osvetom, padamo. Svaka mržnja, svaka želja za osvetom uništava jedino nas same. Bog, naprotiv, uzvisuje svoj križ. Mjesto muke i smrti on stavlja pred nas kao znak pobjede nad patnjom, nad mukom, nad smrću. Moli za one koji ga mrze, moli za one koji su mu priuštili muku i smrt. I baš zbog toga smijemo govoriti o pojmu uzvišene patnje. Uzvišena je moja patnja, onda kada ju znam i odlučujem uvijek iznova nositi zajedno s Gospodinom, zagledan(a) u njegov Križ na kojeg mi Crkva danas posebno ukazuje“, kazao je propovjednik.

Na kraju slavlja crkvenog goda župnik Ivan Jurić je srdačno pozdravio sabrane i zahvalio svima za slavljeničko dioništvo koje je znakovito obilježio duhovni program od 11. do 13. rujna, posebice uočnica koju je predvodio i propovijedao vlč. dr. sc. Tomislav Ćurić, župnik aljmaške Župe Pohođenja Blažene Djevice Marije i rektor nadbiskupijskog Svetišta Gospe od Utočišta, u zajedništvu sa župnikom Jurićem i vlč. Benakovićem.

Vlč. Ćurić, uvodeći u svetu liturgiju uoči crkvenoga goda, pozvao je mnoštvo župljana i vjernika osječkih župa na slavljeničku radost priprave te u homiliji razmatrao o Kristovu križu, ističući: „Ova naša Župa posvećena je i blagoslovljena – a rekao bih i privilegirana – što se sabire i što slavi Boga u svetom znaku Uzvišenja Svetoga Križa. U središtu ove župe, u srcu ove crkve je Kristov križ! Slaviti i častiti sveti Kristov Križ velika je milost za svakoga vjernika, posebno za vas koji u sjeni Kristova Križa, okupljajući se ovdje u crkvi, rastete u vjeri, nadi i ljubavi. Slaviti crkveni god u ovoj našoj Župi, konkretno znači slaviti Križ, slaviti Krista, proslaviti Boga. Ima li za vjernike uzvišenijega poziva i dara? Križ je u središtu naše župne zajednice! A križ je ono što je svakomu kršćaninu – znak prepoznavanja, ono što sve nas ujedinjuje i čini ispovjednicima istoga Boga, Gospodina i Spasitelja… Križ je za nas postao znak pred kojim se prigibaju koljena i pred kojim se uči kako ljubiti i Boga i bližnjega – potpuno i do kraja. Zato, kad’ god pogledamo na Križ, nikada nemojmo zaboraviti: Krist je nepravedno osuđen da bismo mi bili oslobođeni; Krist je strašno mučen da bi svaka naša muka imala smisla; Krist je podnio neizdržive boli, da bi olakšao i otkupio svaku našu bol; Krist je razapet na križu da svojim raširenim probodenim rukama zagrli svakoga od nas; Krist je umro na križu da bismo mi ljudi, grješni i slabi, otkupljeni njegovom ljubavlju u nebu vječno živjeli!“ Govoreći o povlaštenosti i počašćenosti slavljenja svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, vlč. Ćurić podsjetio je kako „križ u crkvi skriva u sebi mnoge naše životne situacije koje smo Kristu darivali i preporučivali i onda kada smo bili sretni i onda kada smo plakali“, posvjedočivši: „Upravo pred ovim križem rođeno je i moje svećeničko zvanje. Sjećam se svojeg 18. rođendana kada mi je s. Marijana, koju mnogi po dobru pamte, darovala pjesmu koja ovako započinje: Podno oltara, u sjeni križa, kleči mladić. Oči mu sjaje k’o zvijezde u noći, a on moli – Gospodine put mi pokaži kojim ću poći. Ponosan sam i sretan što mi je Gospodin, doista, pokazao put, pratio me na tom putu, doveo me do svoga oltara te i danas, nakon 17. godina svećeništva, osjećam njegovu posebnu naklonost i ljubav… U Kristovu križu naše je spasenje. Zato kad god ulazite u ovu crkvu, kad padnete na koljena pred Kristovim uzvišenim i svetim Križem, povjerujte i pohranite u svoje srce istinu: da vas Kristove raširene ruke žele zagrliti u svakoj vašoj potrebi i životnoj situaciji; da Kristova naklonjena glava i njegov pogled s križa gleda upravo na vas, na vaš život i na živote vaših najmilijih; da u Kristovim svetim ranama možete pronaći smisao svoje žrtve i svojega trpljenja; da u Kristovu probodenu srcu ima dovoljno mjesta za sve i da u njega možete staviti sve lijepe i sve teške životne trenutke!“

Zaključujući homiliju vlč. Ćurić je potaknuo vjernike na „život s Kristom, jedne s drugima i jedne za druge u vjeri, nadi i ljubavi“ te iskrenu zahvalnost za pripadnost Bogu, posebice pozivajući na molitvu pred svetim Križem za: osobne, obiteljske i župne potrebe, za potrebe Crkve, i molitvu za svećenike „da budu sveti i ljubljeni izabranici Božji“ te za nova duhovna zvanja.