Sveto Vazmeno trodnevlje - Veliki četvrtak

Datum Uskrsa

U teškom vremenu u kojem živimo zbog pandemije virusa Covid-19, a s obzirom na spriječenost zajedničkog slavljenja bogoslužja u crkvi sukladno uputama biskupâ za područja pod njihovom nadležnošću, Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata pristigli su brojni upiti vezanih uz nadolazeće uskrsne blagdane, a među glavnim pitanjima bilo je i ono hoće li se svetkovina Uskrsa proslaviti na dan kako je predviđeno kalendarom.

Ovo nije prvi puta u povijesti Crkve da se raspravlja o datumu Uskrsa, no već je Nicejski sabor (održan 325.), odredio da se svetkovina Uskrsa slavi uvijek na nedjelju i to na prvu nedjelju poslije punog mjeseca koji slijedi nakon proljetnog ekvinocija. U tom smjeru upute nam jasno daje i Konstitucija o svetoj liturgiji u broju 102: „Dobrohotna Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane tijekom godine svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika. Svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma“. Budući da Uskrs na taj način zauzima središnje mjesto u liturgijskoj godini i daje joj puls, nije bilo moguće premjestiti slavlje svetkovine Uskrsa ne neki drugi dan ili datum.

Sa svetkovinom Uskrsa, sa svetkovinom kojom je stavljena „točka na i“ u planu povijesti spasenja, vezano je i sveto vazmeno trodnevlje tijekom kojega se spominjemo tri važne „postaje“ u Isusovom životu: njegove večere s apostolima (Veliki četvrtak), muke (Veliki petak) i smrti (Velika subota).

Veliki četvrtak

Veliki četvrtak, mogli bismo slobodno reći, specifičan je dan u liturgijskoj godini. Njegov prijepodnevni dio pripada korizmenom vremenu koje pak završava Misom večere Gospodnje i tada započinje ciklus uskrsnog vremena.

Što se tiče Velikoga četvrtka prije podne, u rimskom obredu bile su predviđene dvije Mise: Misa pomirenja pokornika i Misa posvete ulja. Tijekom povijesti zadržala se samo potonja i nju je u povijesti, ali i danas, uvijek slavio biskup u zajedništvu sa prezbiterijem (svećenicima), koji su i njegovi prvi suradnici u vršenju pastirske službe.

U Misi posvete ulja blagoslivlja se bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje krizma. Tako će se tijekom predstojećeg razdoblja tim uljem pomazivati svi oni koji će pristupiti sakramentima krštenja, potvrde, svetoga reda te bolesničkog pomazanja. Koptski obred poznaje i blagoslov ženidbenog ulja, no to ulje nije se nikada blagoslivljalo na Veliki četvrtak nego unutar obreda kada bi se slavio sakrament ženidbe.

Puno puta se među svećenicima i vjernicima javlja pitanje zašto se krizma posvećje, a ulje blagoslivlja. Odgovor možemo ponuditi u dva smjera: jedan je praktične naravi, a drugi teološke. Bolesničko ulje, ukoliko je prijeka i hitna potreba, može uvijek blagosloviti svaki prezbiter, dok je slavlje sakramenata svete potvrde i svetoga reda „rezervirano“ za biskupa. No, i nakon mazanja svetom krizmom, Duh Božji počinje na poseban način djelovati u životu vjernika i time započinje hod „u novosti života“, kako krizmanika, tako i onoga koji prima sakrament svetoga reda. Samim time od vjernika se onda očekuje da i odgovorno vrši i svjedoči svoju vjeru.

Kako bi ta činjenica u srcima i misli prezbiterima trajno ostalo prisutna, osim po posveti ulja, Misa posvete ulja jedinstvena je i po tome što prezbiteri (svećenici) nakon biskupove homilije obnavljaju svoja svećenička obećanja koja su dali prilikom prezbiterskog ređenja. Ona se obnavljaju na Veliki četvrtak jer toga dana „slavimo godišnjicu spomen-dana kada je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima i nama“ (usp. Rimski misal, 179), to jest, uz to što se danas spominjemo ustanove euharistije, naloga bratske ljubavi, Isusove večere s apostolima, spominjemo se i ustanovljenja sakramenta svetoga reda.

Polaganjem ruku na dan prezbiterskog ređenja prezbiteri „postaju dionici njegove (Gospodinove, op. a.) svećeničke službe. „Oni obnavljaju žrtvu spasenja u njegovo ime, tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih tvojom riječju i svetim otajstvima; posvećuju život tebi i spasu braće, nastoje postati slika samoga Krista i postojano svjedočiti ljubav i vjernost tebi“ (usp. Rimski misal, 180).

Obnovu svećeničkih obećanja rimski obred, do reforme liturgije nakon Drugog vatikanskog sabora, nije poznavao. Taj čin obnove obećanja rimski obred preuzima iz milanskoga. No, što svećenici toga dana ponovno obećavaju biskupu? Nakon što su biskupi izrazili svoj pristanak za obnovu „obećanja što su ih nekoć dali“, biskup svećenike pita:

„Hoćete li se tješnje povezati s Gospodinom Isusom i njemu suobličiti odricanjem samih sebe, potvrditi obećanja svete službe što ste ih, potaknuti Kristovom ljubavi, na dan svoga svećeničkog ređenja s radošću dali njegovoj Crkvi?“ te

„Hoćete li biti vjerni djelitelji Božjih otajstava po svetoj Euharistiji i drugim liturgijskim činima; hoćete li vjerno vršiti svetu službu naučavanja slijedeći Krista, Glavu i Pastira, bez želje za dobitkom, vođeni jedino revnošću za duše?“

Nakon što su prezbiteri obnovili svoja obećanja, biskup, okrenut prema narodu, proslijedi: „Vi pak, predragi sinovi i kćeri, molite za svoje prezbitere: da Bog obilato izlije na njih svoja dobra da bi, kao vjerni službenici Krista – Vrhovnoga svećenika, doveli vas k njemu, izvoru spasenja“. Time se vidi da su prezbiteri, snagom službe koja im je povjerena na ređenju, potrebni molitve svojih vjernika i to samo zato kako bi duše, koje su im povjerene doveli „k izvoru spasenja“, odnosno samome Gospodinu. Tako se molitvom i „zatvara“ molitveni krug u kojem svećenici danomice mole za povjereno im stado, a stado pak moli za svoje pastire. A ako su pastiri i stado povezani u molitvi, onda vrijedi i činjenica da se onda i sve više povezuju u ljubavi. I to ne bilo kakvoj već onoj koja se daje to kraja i čije značenje jedino možemo pročitati na drvu križa“.

Obnova obećanja završava biskupovom molbom: „Molite i za mene: da ostanem vjeran apostolskoj službi što je povjerena meni nevrijednomu te danomice budem među vama sve življa i savršenija slika Krista Svećenika, Dobroga Pastira, Učitelja i sluge sviju“ te zaključkom: „Sačuvao nas Bog sve u svojoj ljubavi i sve nas, pastire i ovce, doveo u vječni život“.

S obzirom na Dekret Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (od 19. i 25. ožujka 2020.), Kongregacija preporuča se s obzirom na ograničanja crkvenih i civilnih vlasti ova Misa može slaviti u neko drugo vrijeme. Tamo gdje se pak može slaviti, a postoji opasnost od prijenosa virusa, preporuča se izbjegavanje koncelebracije te ispuštanje znaka mira.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr.sc. Tomislav Hačko