Svjedočiti Boga Oca: kršćanski odgovor ateizmu

1. Čovjekovo religiozno usmjerenje proizlazi iz same njegove stvorenosti koja ga potiče čeznuti za Bogom koji ga je stvorio na svoju sliku i priliku (Post 2,17). Drugi vatikanski koncil naučava da “posebno bitna crta ljudskoga dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može živjeti punim životom po istini ako tu ljubav slobodno ne prizna i svome se Stvoritelju ne povjeri” (Gaudium et spes, 19).
Put koji vodi ljudska bića poznavanju Boga Oca je Isus Krist, utjelovljena Riječ koja dolazi k nama snagom Duha Svetoga. Kako sam istaknuo u prethodnim katehezama, to je poznavanje istinsko i potpuno ako se ne svede samo na tekovine razuma, nego nužno zahvaća cijelu ljudsku osobu. Ova mora pružiti Ocu odgovor vjere i ljubavi, u svijesti da smo, prije spoznanja već i sami spoznati i ljubljeni od Njega (usp. Gal 4,9; 1 Kor 13,12; 1 Iv 4,19).
Nažalost, ovu tijesnu i životnu vezu s Bogom, kojoj je praroditeljski grijeh nanio štetu već od početka povijesti, čovjek je živio slabo i proturječno, ugroženu sumnjom i često odsječenu grijehom. Suvremeno je doba potom upoznalo posebno pustošeće oblike “teoretskog” i “praktičnog” bezboštva (usp. encikliku Vjera i razum, 46-47). Nadasve se otkriva poguban sekularizam sa svojom ravnodušnošću glede posljednjih pitanja i vjere: on zapravo izražava uzor čovjeka potpuno otkačenog u odnosu na Transcendentno. “Praktički” je ateizam tako gorka i konkretna stvarnost. Ako je istina da se on očituje nadasve u ekonomski i tehnički najrazvijenijim civilizacijama, njegovi se učinci proširuju također na one prilike i uljudbe koje su krenule putem razvoja.
2. Treba se prepustiti vodstvu Riječi Božje da bi se čitala ova situacija u suvremenom svijetu i odgovoriti na teška pitanja koja ona postavlja.
Počevši od Svetoga pisma, odmah će se opaziti da ono ne nagoviješta “teoretski” ateizam, dok nastoji odbaciti “praktički” ateizam. Psalmist naziva bezumnikom onoga koji misli: “Nema Boga” (Ps 14,1), i prema tome se ponaša: “Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (ondje). U drugom psalmu kori se “bezbožnik koji prezire Gospodina”, govoreći: “Ne, istrage nema! Ta ni Boga nema!” (Ps 10,4).
Umjesto o ateizmu, Biblija govori o bezbožnosti i idolopoklonstvu. Bezbožnik i idolopoklonik je onaj koji pravome Bog pretpostavlja niz ljudskih proizvoda, lažno smatranih božanskima, živima i djelujućima. Nemoći idola, i usporedno onih koji ih stvaraju, namijenjeni su dugi proročki prijekori. Dijalektičkom žestinom oni ispraznosti i nesposobnosti idola koje je čovjek načinio suprotstavljaju moć Boga Stvoritelja koji čini čuda (usp. Iz 44,9-20; Jer 10,1-16).
Taj nauk dostiže svoj najširi razvoj u Knjizi Mudrosti (usp. Mudr 13-15), gdje se predstavlja put na koji će poslije podsjetiti sv. Pavao (usp. Rim 1,18-23), o poznavanju Boga počevši od stvorenih stvari. Biti “bezbošci” znači onda ne poznavati pravu narav stvorene stvarnosti, nego je apsolutizirati i tako od nje načiniti idola umjesto da je se smatra Svoriteljevim znakom i putem koji vodi k njemu.
3. Ateizam može čak postati oblik nesnošljive ideologije, kako povijest pokazuje. Posljednja su dva stoljeća upoznala tijekove teoretskog ateizma koji su nijekali Boga uime zahtjeva bezuvjetne samostalnosti bilo čovjeka bilo prirode bilo znanosti. Upravo kako ističe Katekizam Katoličke Crkve: “Često se ateizam temelji na krivom poimanju ljudske samostalnosti koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu” (br. 2126).
Taj se ateizam sustavno nametao desetljećima obmanjujući da će, uklonivši Boga, čovjek biti slobodniji kako psihički tako i društveno. Glavni prigovori nadasve glede Boga Oca, skupljaju se oko pojma da bi religija bila za ljude vrijednost u smislu nadomjestka. Uklonivši sliku zemaljskoga oca, odrastao čovjek bi u Boga projicirao potrebu za uvećanim ocem od kojega bi se onda trebao osloboditi kao od zapreke dozrijevanja ljudskih bića.
Koji je stav Crkve pred oblicima ateizma i njihovih ideoloških obrazloženja? Crkva ne prezire ozbiljno proučavanje psiholoških i socioloških sastojnica pojave religioznosti ali čvrsto odbija tumačenje religioznosti kao projekciju ljudske psihe ili učinak socioloških prilika. Istinsko religiozno iskustvo doista nije izražaj infantilizma, nego zreli i plemeniti stav prihvaćanja Boga, koji odgovara zahtjevu globalnog značenja života i odgovorno se zauzima za bolje društvo.
4. Koncil je priznao da su nastanku ateizma mogli pridonijeti sami vjernici jer nisu uvijek očitovali pravo lice Boga (usp. GS, 19; KKK, 2155). U tom pogledu je upravo u svjedočanstvu pravoga lica Boga Oca najuvjerljiviji odgovor ateizmu. To očito ne isključuje nego zahtijeva također ispravno prikazivanje razlogâ razumnoga reda koji vode priznavanju Boga. Nažalost, ti su razlozi često potamnjeli uvjetima prouzrokovanima grijehom i mnogostrukim kulturalnim prilikama. Stoga je upravo navještaj Evanđelja, potkrijepljen svjedočanstvom razumne djelatne ljubavi (usp. GS, 21), najučinkovitiji put da bi ljudi mogli nazreti Božju dobrotu i postupno prepoznavati njegovo milosrdno lice.