Meditacija br. 5

„Autoritet“

Među nama ne može biti plodonosnog razgovora ako ne prepoznamo da svatko od nas govori s autoritetom. Svi smo mi kršteni u Kristu: svećeniku, proroku i kralju. Međunarodna teološka komisija o sensus fidei citira svetog Ivana: „A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate“, „pomazanje koje primiste od [Krista] u vama ostaje i ne treba da vas itko poučava. Nego njegovo vas Pomazanje uči o svemu“ (1 Iv 2,20.27).

Mnogi su laici bili zapanjeni tijekom pripreme ove Sinode kada su prvi put bili slušani. Sumnjali su u vlastiti autoritet i pitali: „Mogu li stvarno nešto ponuditi?“ (B.2.53). Ali nisu samo laici ti koji nemaju autoritet. Cijela Crkva je pogođena krizom autoriteta. Jedan azijski nadbiskup se žalio da nema autoritet. Rekao je: „Svi su svećenici neovisni baruni, koji se ne obaziru na mene.“ I mnogi svećenici kažu da su izgubili sav autoritet. Kriza seksualnog zlostavljanja nas je diskreditirala.

Cijeli naš svijet pati od krize autoriteta. Sve institucije su izgubile autoritet. Političari, zakon, tisak, svi su osjetili kako autoritet nestaje. Čini se uvijek da autoritet pripada drugim ljudima: ili diktatorima koji na mnogim mjestima dolaze na vlast, ili novim medijima, ili slavnim osobama i influencerima. Svijet je gladan za glasovima koji će s autoritetom govoriti o smislu naših života. Opasni glasovi prijete da će ispuniti vakuum. To je svijet koji ne pokreću autoriteti nego ugovori – čak i u obitelji, na sveučilištu i u Crkvi.

Dakle, kako Crkva može povratiti autoritet i govoriti našem svijetu koji je gladan za glasovima koji zvuče istinito? Luka nam kaže da kad je Isus poučavao,  da su „bili zapanjeni njegovim naukom, jer je govorio s autoritetom.“ (usp. Luka 4,32). On zapovijeda demonima i oni ga slušaju. Čak mu se i vjetar i more pokoravaju. On čak ima autoritet pozvati svog mrtvog prijatelja u život: „Lazare, izađi van.“ (Ivan 11,43). Gotovo posljednje riječi Matejeva evanđelja su: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“

Ali na pola puta kroz sinoptička evanđelja, u Cezareji Filipovoj, postoji golema kriza autoriteta, prema kojoj naša suvremena kriza izgleda kao ništa! Svojim najbližim prijateljima Isus govori da mora ići u Jeruzalem gdje će patiti, umrijeti i uskrsnuti. Oni ne prihvaćaju njegovu riječ. Stoga ih Isus vodi na goru gdje je pred njima preobražen.

Petar je ispunjen radošću: Dobro nam je ovdje biti. Kao što je Teilhard de Chardin rekao onu slavnu: „Radost je nepogrešiv znak Božje prisutnosti“. To je radost o kojoj je jutros govorila s. Maria Ignazia, Marijina radost. Bez radosti, nitko od nas nema nikakav autoritet. Nitko ne vjeruje ojađenom kršćaninu! U Preobraženju ta radost izvire iz tri izvora: ljepote, dobrote i istine. Mogli bismo spomenuti i druge oblike autoriteta. U Instrumentum Laboris naglašava se autoritet siromaha. Postoji autoritet predaje i hijerarhije sa svojom službom jedinstva.

Ono što bih jutros predložio je da je autoritet višestruk i da se međusobno unapređuje. Ne treba biti natjecanja, kao da laici mogu imati više autoriteta samo ako biskupi imaju manje, ili se takozvani konzervativci natječu za vlast s progresivcima. Mogli bismo biti u iskušenju da prizovemo vatru na one koje vidimo kao suprotnosti nama, poput učenika u današnjem evanđelju (Luka 9,51–56). Ali u Trojstvu nema rivalstva. Otac i Sin i Duh Sveti ne natječu se za moć, kao što nema natjecanja između naša četiri evanđelja.

Govorit ćemo s autoritetom našem izgubljenom svijetu ako u ovoj Sinodi nadiđemo natjecateljske načine postojanja. Tada će svijet prepoznati glas pastira koji ih priziva u život. Pogledajmo ovaj prizor na gori i uvidimo interakciju različitih oblika autoriteta.

Ljepota

Prvo, postoji ljepota ili slava. To dvoje su praktički sinonimi na hebrejskom. Biskup Robert Barron je negdje rekao – a oprostite mi, biskupe Bobe, ako Vas pogrešno citiram – da ljepota može doprijeti do ljudi koji odbacuju druge oblike autoriteta. Moralna se vizija može shvatiti kao moralistička: „Kako se usuđuješ govoriti mi kako da živim svoj život?“ Autoritet doktrine može se odbaciti kao tlačiteljski. „Kako se usuđuješ govoriti mi što da mislim?“ No ljepota ima autoritet koji dotiče našu intimnu slobodu.

Ljepota otvara našu imaginaciju prema transcendentnom, domovini za kojom čeznemo. Isusovački pjesnik Gerard Manley Hopkins Boga naziva „jastvom ljepote i darivateljem ljepote“.[1] Toma Akvinski kaže da ona otkriva konačni kraj naših života, poput mete u koju gađa strijelac[2].

Nije ni čudo da Peter ne zna što bi rekao. Ljepota nas neopisivo nosi. Tvrdilo se da svaki adolescent ima neko iskustvo transcendentne ljepote. Ako nemaju vodiče, kao što su učenici imali Mojsija i Iliju, trenutak prolazi. Kad sam bio šesnaestogodišnji dječak u benediktinskoj školi, doživio sam takav trenutak u velikoj crkvi opatije i imao sam mudre redovnike koji su mi pomogli razumjeti.

Ali ne govori svaka ljepota o Bogu. Nacistički vođe voljeli su klasičnu glazbu. Na Hirošimu je bačena atomska bomba na blagdan Preobraženja, u užasnoj parodiji božanske svjetlosti. Ljepota može prevariti i zavesti. Isus je rekao: „Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće.“ (Matej 23,27).

No božanska ljepota na gori zasjat će izvan svetog grada kada se slava Gospodnja objavi na križu. Božja se ljepota najblistavije otkriva u onome što se čini najružnijim. Čovjek mora ići na mjesta patnje da bi vidio ljepotu Božju.

Etty Hillesum, židovska mističarka privučena kršćanstvom pronašla ga je čak i u nacističkom koncentracijskom logoru: „Želim biti tamo usred onoga što ljudi nazivaju ‘užasom’ te još uvijek moći reći: ‘Život je lijep’.“[3 ] Svaka obnova Crkve išla je s estetskim preporodom: pravoslavna ikonografija, gregorijanski koral, protureformacijski barok (nije mi najdraži!). Reformacija je dijelom bila sukob estetskih vizija. Kakva nam je danas estetska obnova potrebna da bismo otvorili tračak transcendencije, osobito na mjestima pustoši i patnje? Kako možemo otkriti ljepotu križa?

Kada su dominikanci prvi stigli u Gvatemalu u šesnaestom stoljeću, ljepota im je otvorila put za dijeljenje evanđelja s domorodačkim narodom. Odbili su zaštitu španjolskih konkvistadora. Fratri su učili lokalne autohtone trgovce kršćanskim pjesmama koje su pjevali dok su putovali po planinama prodajući svoju robu. Ovo je otvorilo put za braću koja su se tada mogla sigurno popeti u regiju koja je i danas poznata kao Vera Paz, Istinski mir. Ali na kraju su vojnici došli i ubili ne samo starosjedioce nego i našu braću koji su ih pokušavali zaštititi.

Koje pjesme mogu ući na novi kontinent mladih? Tko su naši glazbenici i pjesnici? Ljepota otvara imaginaciju do neizrecivog kraja putovanja. No možemo biti u iskušenju poput Petra da ostanemo tamo. Druge su vrste maštovitog angažmana potrebne da bismo se spustili niz goru na prvu sinodu na putu za Jeruzalem. Učenicima se nude dva tumača onoga što vide, Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci. Ili o Dobroti i Istini.

Dobrota

Mojsije je izveo Izrael iz ropstva u slobodu. Izraelci nisu htjeli ići. Gladovali su za sigurnošću Egipta. Bojali su se slobode pustinje, baš kao što su se učenici bojali krenuti na put u Jeruzalem. U romanu Fjodora Dostojevskog Braća Karamazov, Veliki Inkvizitor tvrdi da „ništa nije bilo nepodnošljivije za čovječanstvo i društvo od slobode… Na kraju će svoju slobodu položiti pred naše noge i reći nam: ‘Bolje da nas porobite, ali nas nahranite’.“

Sveci imaju autoritet hrabrosti. Izazivaju nas da izađemo na cestu. Pozivaju nas da pođemo s njima u riskantnu pustolovinu svetosti. Sveta Terezija Benedikta od Križa rođena je u židovskoj obitelji vjernika, ali je postala ateist kad je bila tinejdžerica. Ali kad je slučajno uzela u ruke autobiografiju svete Terezije Avilske, čitala ju je cijelu noć. Rekla je: „Kada sam završila čitanje knjige, rekla sam sebi: Ovo je istina.“ To ju je dovelo do smrti u Auschwitzu. To je autoritet svetosti. Poziva nas da prepustimo kontrolu nad svojim životima i dopustimo Bogu da bude Bog.

Najpopularnija knjiga dvadesetog stoljeća bio je Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena. To je duboko katolički roman. Tvrdio je da je to romansa o euharistiji. Mučenici su bili prvi autoriteti u Crkvi, jer su hrabro dali sve. G. K. Chesterton je rekao: „Hrabrost je gotovo kontradikcija u izrazima. To znači snažnu želju za životom u obliku spremnosti na smrt“[4] Bojimo li se iznijeti opasan izazov naše vjere? Herbert McCabe OP je rekao: „Ako voliš, bit ćeš povrijeđen, možda ubijen. Ako ne voliš, već si mrtav.“ Mlade ne privlači naša vjera ako je pripitomimo.

„Savršena ljubav izgoni strah.“ (1. Ivanova 4,18). Brat Michael Anthony Perry, OFM, bivši glavni ministar franjevaca, rekao je: „U krštenju smo se odrekli prava na strah.[5]“ Rekao bih da smo se odrekli prava da budemo robovi strahu. Hrabri poznaju strah. Imat ćemo autoritet u našem strašnom svijetu samo ako se vidi da riskiramo sve. Kada su naša europska braća i sestre otišli propovijedati evanđelje u Aziju prije četiri stotine godina, pola ih je umrlo prije nego što su stigli, od bolesti, zbog brodoloma, gusarstva. Bismo li imali njihovu ludu hrabrost?

Henri Burin de Roziers (1930.-2017.) bio je francuski dominikanski odvjetnik sa sjedištem u brazilskoj Amazoniji. Izveo je pred sud velike zemljoposjednike koji često porobljavaju siromašne, tjerajući ih da rade na svojim golemim posjedima i ubijaju ih ako pokušaju pobjeći. Henri je dobio nebrojene prijetnje smrću. Ponudili su mu policijsku zaštitu, ali je znao da će ga oni najvjerojatnije ubiti. Kad sam ostao kod njega, ponudio mi je svoju sobu za prenoćište. Sutradan mi je rekao da nije mogao spavati u slučaju da dođu po njega i slučajno uhvate mene!

Dakle, autoritet ljepote govori o kraju putovanja, o domovini koju nismo vidjeli. Autoritet svetosti govori o putu koji treba prijeći ako želimo stići. To je autoritet onih koji daju svoje živote. Irski pjesnik Pádraig Pearse izjavio je: „Protratio sam sjajne godine koje je Gospodin Bog dao mojoj mladosti – pokušavajući nemoguće stvari, smatrajući samo njih vrijednima truda. Gospode, da imam te godine, opet bih ih protratio. Odbacujem ih od sebe.“[6]

Istina

Zatim je tu Ilija. Proroci su govornici istine. Prozreo je fantazije Ba’alovih proroka i čuo tihi glas šutnje na planini. Veritas, Istina, geslo je Dominikanskog reda. To me odvuklo dominikancima i prije nego što sam jednog upoznao, što je možda bilo providonosno!

Naš svijet se odljubio od istine: lažne vijesti, divlje tvrdnje na internetu, lude teorije zavjere. Ipak, u čovječanstvu je zakopan neiskorijenjiv instinkt za istinom, a kada se ona izgovori, ima neke posljednje ostatke autoriteta. Instrumentum Laboris se ne boji biti iskren o izazovima s kojima se moramo suočiti. Otvoreno govori o nadama i žalostima, gnjevu i radosti Božjega naroda. Kako možemo privući ljude Onome koji je Istina ako nismo iskreni o sebi?

Dopustite mi da spomenem samo dva načina na koje je ova proročka tradicija kazivanja istine potrebna. Prije svega, u istinitom govoru o radostima i patnjama svijeta. U Hispanioli, Bartolome de Las Casas, vodio je život prosječnosti, kada je pročitao propovijed koju je propovijedao Antonio de Montesinos OP u došašću 1511., suočavajući se s konkvistadorima s njihovim porobljavanjem domorodačkog naroda, „Recite mi, kojim pravom ili kojim tumačenjem pravde držite te Indijance u tako okrutnom i užasnom ropstvu? S kojim ste autoritetom vodili tako gnusne ratove protiv ljudi koji su nekoć tako tiho i mirno živjeli u svojoj zemlji?“. Las Casas je ovo pročitao, znao da je istina i pokajao se. Stoga ćemo na ovoj Sinodi slušati ljude koji će istinito govoriti o „radostima i nadama, žalostima i tjeskobama ljudi našega vremena“ (Gaudium et spes 1).

Poradi istine nam je također potrebna disciplinirana učenost koja se odupire našem iskušenju da koristimo Riječ Božju i nauk Crkve za vlastite svrhe. „Bog mora biti u pravu jer se slaže sa mnom!“. Bibličari nas, primjerice, vraćaju na originalne tekstove u njihovoj stranosti, njihovoj drugosti. Kad sam bio u bolnici, medicinska sestra mi je rekla da bi voljela da zna latinski kako bi mogla čitati Bibliju na izvornom jeziku. Ništa nisam rekao! Pravi znanstvenici protive se svakom pojednostavljenom pokušaju da se spisi ili tradicija koriste za naše osobne kampanje. Božja Riječ pripada Bogu. Slušajte ga. Mi ne posjedujemo istinu. Istina posjeduje nas.

Sva ljubav nas otvara istinama drugoga. Otkrivamo kako one ostaju, u određenom smislu, nespoznatljive. Ne možemo ih preuzeti u posjed i koristiti ih za naše svrhe. Volimo ih u njihovoj drugosti, u njihovoj nekontrolirajućoj slobodi.

Dakle, na gori Preobraženja vidimo različite oblike autoriteta koji se pozivaju da vode učenike izvan te velike krize autoriteta Cezareje Filipove. Svi ovi i drugi su neophodni. Bez istine, ljepota može biti prazna. Kao što je netko rekao, „Ljepota je istini ono što je ukusnost hrani.“ Bez dobrote, ljepota može prevariti. Dobrota bez istine ruši se u sentimentalnost. Istina bez dobrote vodi do inkvizicije. Sveti John Henry Newman lijepo je govorio o višestrukim oblicima autoriteta, upravljanja, razuma i iskustva.

Svi imamo autoritet, ali različit. Newman je napisao da ako autoritet vlade postane apsolutan, ona će biti tiranska. Ako razum postane jedini autoritet, padamo u suhi racionalizam. Ako je religijsko iskustvo jedini autoritet, tada će pobijediti praznovjerje. Sinoda je poput orkestra s različitim instrumentima koji imaju vlastitu glazbu. Zbog toga je isusovačka tradicija razlučivanja tako plodna. Do istine se ne dolazi većinom glasova, kao što se ni orkestar ili nogometni tim ne vode glasovanjem!

Autoritet vodstva zasigurno osigurava da razgovor Crkve bude plodan, da niti jedan glas ne dominira i ne utapa druge. On razlučuje skriveni sklad. Jonathan Sacks, glavni rabin Velike Britanije, napisao je: „U turbulentnim vremenima postoji gotovo neodoljivo iskušenje za vjerske vođe da se sukobe. Ne samo da se mora naviještati istina nego se mora osuditi laž. Izbori moraju biti postavljeni kao oštre podjele. Ne osuđivati znači prihvatiti.“ Ali, tvrdi on, ‘prorok ne čuje jedan imperativ nego dva: vodstvo i suosjećanje, ljubav prema istini i trajnu solidarnost s onima za koje je ta istina postala zasjenjena. Očuvati tradiciju i u isto vrijeme braniti one koje drugi osuđuju teška je, neophodna zadaća vjerskog vodstva u nereligioznom dobu[7]“.

Sva moć dolazi od našeg Trojedinog Boga, onoga u kojemu je sve uzajamno dijeljeno. Talijanski teolog Leonardo Paris tvrdi: „Otac dijeli svoju moć. Sa svima. I on konfigurira svu moć kao zajedničku… Više nije moguće citirati Pavla – ‘Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!’ (Gal 3,28) – i apelirati na sinodalnost ne priznajući da to znači pronalaženje konkretnih povijesnih oblika kako bi se svakome priznala vlast koju mu je ili joj je htio povjeriti Otac.[8]“

Ako Crkva doista postane zajednica uzajamnog osnaživanja, govorit ćemo s autoritetom Gospodinovim. Postati takvom Crkvom bit će bolno i lijepo. To je ono što ćemo pogledati na posljednjoj konferenciji.

Timothy Radcliffe

Bilješke:

[1] „The Golden Echo“

[2] ST III. 45.

[3] An Interrupted Life: The Diaries and Letters of Etty Hillesum 1941 – 43, Persephone Books, London, 2007., 276.

[4] Orthodoxy, London 1996., 134.

[5] Benotti, 66.

[6] Navedeno u Cardinal Murphy-O’Connor, „Fiftieth Anniversary of Priesthood“, u Daniel P. Cronin, Priesthood: A Life Open to Christ, St Pauls Publishing, London, 2009., 134.

[7] „Elijah and the Still, Small Voice“, www.rabbisacks.org/covenant-conversation/pinchas/elijah-and-the-still-small-voice

[8] Leonardo Paris, L’erede. Una cristologia, Queriniana, 2021., 220.-221. Uskoro će djelo biti objavljeno i na engleskom u izdanju Brill, s predgovorom koji je napisao Massimo Faggioli.