TPT: Likovno vrednovanje sakralnih prostora (3)

Zagreb, (IKA) – U nastavku Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu 27. siječnja u poslijepodnevnom dijelu rada predavanja su održali dr. Željka Čorak i akademik Tonko Maroević, koji su imali zadatak likovnoga vrednovanja sakralnih prostora odnosno likovnosti u njima od 1945. do 2000. godine. Oboje su se predavača zadržali na nekim izabranim primjerima, bez želje da dadu kronološki ili pak sustavni pregled te tematike. Izrazivši zahvalnost što na TPT-u može govoriti o spomenutoj temi, dr. Čorak posebice je htjela posvijestiti svećenicima kako su oni čuvari baštine i na neki način čuvari našega identiteta. Umjetnost živi od krize i sama proizvodi krizu, rekla je uvodeći u temu predavačica, pa je davna dvojba oko prenaglašene tjelesnosti Michelangelovih likova slična onoj koja se može sresti i u naglašenoj tjelesnosti današnjice, a naš je problem u odumiranju memorije. Bog je, rekla je, na neki način naša skupna memorija. Stoga je sakralnost u umjetnosti privilegirano područje pa je Kristov lik uvijek ponovno izazov stvarnoj likovnosti. Crkve danas više nisu Biblija za nepismene, jer je to postala televizija, već su one prostor u kojemu se okuplja zajednica koja slijedi jedinstveni put prema Istini. Crkva je mjesto gdje vertikalno prelazi u horizontalno, a križ je tome najistinskiji simbol. On je sraz i mjesto dodira tih energija, veća od svega što o tome uopće možemo i znati, a crkva je u prostoru ta energija koja ne mora nužno imati tijelo, već to može biti i točka u prostoru. Navodeći uspjele, manje uspjele i posve neuspjele primjere sakralne arhitekture u Hrvatskoj i BiH dr. Čorak je govorila o crkvama na otvorenom i o posve zatvorenim crkvama, ističući Prtenjakovu crkvu u Hercegovini na otvorenom te kapelicu istoga arhitekta u samostanu na Šipanu. Između primjera potpune otvorenosti i potpune zatvorenosti postoje i pokušaji ostvarivanja tzv. crkve-cvijeta, što je ostalo samo na papirima. Crkva ima svoju obvezu i prema krajoliku, a ona je uvijek i mjesto hodočašća što se podudara i s crkvom koja predstavlja neku vrstu Burga-grada, pa ostvariti uspjelu crkvu nije jednostavno, ali je moguće. U tom je smislu posebice pohvalila arhitekta Prtenjaka i njegovu crkvu Sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku, istaknuvši njenu sraštenost s prostorom, kontemplativnost, kompaktnost volumena i izbor materijala što sve daje uspjelo sakralno djelo. I crkva Nikole Bašića u Vrpolju, koja svojim izgledom podsjeća na crkvu-tvrđavu u Vrboski na Hvaru, također je uspjela, što se ne bi moglo reći za Svetu Mati slobode u Zagrebu, o kojoj je dr. Čorak iznijela više zamjerki. Posebno se kritički izrazila o župnoj crkvi u Kiseljaku, a kritike je izrekla i na rješenje svjetla u zagrebačkoj katedrali, te još kritičnije govorila o gradnji svećeničkoga doma na Kaptolu u Zagrebu.
Akademik Maroević rekao je kako je spomenuto razdoblje kritično za umjetnost i za religiju, budući da su bila ograničena ne samo sloboda i prava već i materijalna sredstva kako bi se ostvarili značajniji rezultati. Tako se i problem sakralne umjetnosti prilagodio ukupnim mogućnostima likovne umjetnosti. Ipak, Dulčićeva freska u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja predstavlja prijelomnicu u shvaćanju zadaće te umjetnosti. Premda se predavaču, tada kao srednjoškolcu, činilo da je to korak unazad, bio je to istinski veliki i značajni korak koji je naznačio kako ići pošto-poto ukorak s vremenom ne mora značiti da je neka umjetnost vrednija. Od 1945. godine razvio se stanoviti pluralizam, a u Hrvatsku je apstraktnija umjetnost sakralnih prostora ušla gotovo više kroz ostvarenja u BiH. Kiparstvo je značajniji prinos likovnosti sakralnoga fundusa u Hrvatskoj, rekao je predavač, spominjući uzgred Meštrovićeva, Kršinićeva, Kožarićeva i Kovačićeva djela te se usputno osvrnuvši na još poneka ostvarenja. U slikarstvu je amblematičan opus Đure Sedera koji je napravio prodor kroz mogućnosti slike ušavši tako u biblijsku tematiku. U krizi religioznosti umjetnost je parazitski zauzela mjesto nudeći ljudima, ako ne vječnost, a ono barem ontološku projekciju, rekao je zaključno akademik Maroević, nakon čega je uslijedila plodna rasprava.