Prof. dr. Crnčević na početku je napomenuo da je odlučio temi pristupiti s gledišta početka svakoga svećeničkog služenja – na liturgiju svećeničkog ređenja te svećeništvo promatrati iz središta njegova života – iz liturgije Crkve.

Svoje izlaganje podijelio je u dva dijela. U prvom se oslonio na riječ koja u liturgiji prezbiterskog ređenja prati predaju znakova svećeničke službe, a u drugom je promišljao o poimanju svećeništva u promijenjenim novim načinima doživljavanja spasenja i sakramenata.

Prof. dr. Crnčević na početku je naglasio da se ređenjem mijenja bit svećenikova odnosa s Bogom, sa samim sobom i s Božjim narodom. Istaknuo je i protumačio četiri glagola koje biskup govori svećeniku nakon molitve ređenja i polaganja ruku predajući mu pliticu s kruhom i kalež: primi, upoznaj, nasljeduj i suobličuj.

Tumačeći glagol primi, predavače je rekao da je svećenik primatelj dara koji mu se povjerava u Crkvi i od Crkve. Svećenik ne prinosi svoju žrtvu za narod, nego je on in persona Christi prinositelj Kristove žrtve u koju unosi dar Božjega naroda. Napomenuo je da je u novom obredniku izraz: Primi vlast/moć da možeš Bogu prinosti žrtvu i slaviti misu iz prethodnog obrednika zamijenjen izrazom: Primi darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti. „Time je liturgijska obnova željela istaknuti da svećenikova moć – potestas jest u moći služenja, u brizi za Božji narod koji pozvan na udioništvo u božanskom životu.“

Govoreći o drugom glagolu upoznaj, prof. dr. Crnčević rekao je da svećenici ono što im je u posvetiteljskoj službi svećeništva povjereno ne mogu u potpunosti upoznati, razumjeti i obuhvatiti prethodno studijem i pripravom, nego čineći i služeći. „Zato se smisao svećeništva uvijek iznova i uvijek dublje upoznaje upravo živeći ga, služeći daru.“

Istaknuo je da se Krist služi krhkošću svećenika kao što se utjelovljenjem poslužio krhkošću čovjeka da bi u Crkvi i dalje vršio djelo spasenja da bude spasenjski djelatno i plodonosno kroz vjekove.

„Svećenik kao ministar, što dolazi od minus – manje, doseže bit svoga služenja tek kada je duboko svjestan onoga komu pripada magis, komu pripada više, onoga koji je magister, koji je iznad. A jedan je vaš učitelj (magister), kaže Isus. Stoga nema svećeničke ministerijalnosti, bez svijesti o Kristovoj magisterijalnosti, bez svijesti da smo služitelji njegove osobe, njegove riječi i njegova djela.“

Navodeći treći korak, predavač je protumačio glagol nasljeduj. „Život u dosljednosti euharistiji otkriva da svećenici nisu nasljednici, nego, prije svega, nasljedovatelji Isusa Krista da bi se snagom Božjega Duha nastavilo njegovo djelo u svijetu aktualizirano po sakramentima. Važno je razumjeti da liturgija nije mimesis Kristovih gesta nego anamnesis – spomen-čin njegova otkupiteljskoga djela da bi život oslonjen na liturgiju bio mimesis žrvtenoga prinosa kao uzdarja Bogu.“

Prešavši na tumačenje posljednjeg glagola suobličuj, prof. dr. Crnčević kazao je da on za svećenika znači biti sjedinjen sa žrtvom koju prinosi, „kao što je Krist ujedno i svećenik i žrtveni prinos, ili kako kaže Augustin: ‚Svećenik upravo zato što je žrtva‘“. „Srastanjem s euharistijskom žrtvom osposobljuje svećenika da čitavo svećeničko služenje živi kao bezpridržajnu žrtvu, da bi sav život bio potpuno izručenje sebe – holkhaustum, kako su govorili crkveni oci.“

„Tek kad liturgiju prepoznamo kao najistinskiji život, kao život sam, kao susret s istinskim životom, tek tada ona može postati izvor nadahnuća i snage za život poslije“, istaknuo je.

U drugom dijelu predavanja, ostajući u istom misaonom okviru, osvrnuo se na govor o promjeni epohe i na priželjkivanja o preobrazbi svećeništva, odnosno o promjeni paradigme svećenikove službe.

Podsjećajući na povijesnu raspodjelu razumijevanja Crkve i njezina poslanja u svijetu koje je u plenarnom predavanju prof. dr. Tenace svrstala u četiri epohe, povezao ju je s raspodjelom mijena poimanja spasenja i sakramenata. „Slika svećenika odgovara načinu razumijevanja sakramenata“, napomenuo je.

Taj povijesni razvoj kršćanske misli i duhovnosti podijelio je na:

• ranokršćansko poimanje koje spasenje promatra kao udioništvo (communio) u Kristovom božanskom životu odnosno u Božjoj vječnosti,
• srednjovjekovno poimanje koje naglašava opravdanje, odnosno oslobođenje od grijeha i krivnje,
• postmoderno poimanje prema kojemu, često mimo teoloških rasprava, sakramenti bivaju prepoznati tek kao mjesta traganja za Bogom ili pak potvrde osobne (odveć individualizirane) vjere.

Dodao je da ta, premda vrlo pojednostavljena, krivulja razvoja misli rasvjetljuje razloge suvremene redukcije sakramenata na obredne izričaje vlastite vjere i duhovnosti, što posljedično uvelike utječe na poimanje svećeništva.

„Ako je svećenik u svojoj posvetiteljskoj službi samo pomoćnik vjernicima u njihovoj duhovnosti, duhovni pratitelj i savjetnik, ili voditelj molitvenih skupina, lako je zamisliti svećeništvo u nekim drugim oblicima i upasti u zamku koja će dosadašnju sliku svećenika proglasiti nadiđenom, nadživljenom, odnosno, neprikladnom za naše vrijeme. Umjesto svećenika pastira nameće se slika duhovnog animatora i savjetnika“, upozorio je prof. dr. Crnčević.

Dodao je da u svećeničkim nastojanjima koja bi se dala vidjeti takvim viđenjima spasenja, „sveto, koje je Bog sam, lako biva banalizirano, svedeno na konzumerističku duhovnost, punu osjećajnosti, individualnosti, potrebe za samoostvarenjem i za brzim osvjedočenjem vjere u vlastitom iskustvu.“ Pritom vjernik postaje duhovni nomad, a svećenik se oslanja na vlastitu sposobnost ili karizmatičnost umjesto da snagu crpi iz dara povjerenoga u Crkvi.

„Za razliku od tako oblikovane duhovnosti, liturgija Crkve ne razbacuje se ni riječima ni osjećajima. Ona nas otvara Božjoj riječi i Božjemu djelu. Zato je liturgija u riječi vrlo suzdržana, odmjerena, sažeta, ne dajući prostora ispraznosti riječi i gesta. Zaodijeva se u šutnju prije negoli u glazbu i sva je šutljiva. Ne samo kada se prepušta nutrini srca nego i kada daje prostor glasnom klicanju i izricanju hvale. I tada je šutljiva jer je ponizna pred onim što Bog govori i čini.“

Ako se svećeništvo pokušava oblikovati kao odgovor na površno oblikovane duhovne potrebe ljudi, liturgije nerijetko postaju pune duhovnosti i pobožnosti, ali daleko od toga da ih se doživi u jednostavnosti i ljepoti Božjeg djela spasenja. „U njima se daje prostor ljudskim svjedočanstvima, katkad dramatičnim, nadajući se da će drama nečijega života biti opomena ili poticaj komu drugomu na život vjere, kao da zaboravljamo da je liturgija više od svjedočanstva o Bogu. Ona je Bog sam, prisutan, Bog koji govori i čini.“

„Pokušaje nekakvoga osuvremenjivanja liturgije i njezinog približavanja različitim skupinama i potrebama ljudi katkad se opravdava navodnim čitanjem znakova vremena. No, nije moguće sve proglasiti znakovima vremena jer ih je nužno razlikovati od znakova u vremenu. „Epohe se sporo mijenjaju, a to znači da je malo znakova koji bi označavali epohalne promjene.“

Ukoliko se može govoriti o promjeni epohe, ustvrdio je predavač, valja se pitati kako se Crkva susretala s ranijim smjenama epoha. Današnji čovjek, nakon raznih oblika iluminizma i racionalizma, pokušava na gotovo barokni način oblikovati novi svijet. „Govori se o baroku postmoderne. Baroknoj imaginaciji i mistici može se prisličiti izgradnja virtualnog svijeta, ne samo na području tehnologija i medija. Riječ je o svijetu koji ne nudi sigurna životna uporišta i ta nesigurnost ne biva ocijenjena krizom ili zaprjekom životu.“

Na religijskom polju čovjek se danas priklanja estetičkom poimanju svetoga bez uporišta u velikim tradicijama. Religijsko je vezano uz duhovnost koja ne počiva na velikim istinama vjere, religijskim sustavima ni primjerima svetaca, nego se radije oslanja na karizmatska iskustva i emocije. „Priželjkuje se vjera bez dogme, nada bez osvjedočenja, ljubav bez žrtve i trpljenja.“

„Stoga se priželjkuje neki novi svećenik ili novi oblik življenja svećeništva“ pa bi takvom svećeniku jedina kvaliteta bila što je drukčiji od ostalih. „Otklon od tipologije ne ostavlja prostora misli koja bi Krista i njegovo žrtveno samopredanje gledala kao tipos ministerijalnoga svećeništva u Crkvi.

Predavač je, osvrćući se na zaziv na početku molitve časova, zaključio da se nerijetko previđa da su Bog i njegova pomoć početak svega življenja i djelovanja. „Crkva nije lađa na vesla, gdje zaveslaji počivaju na našoj snazi, nego lađa na jedra, koja su gonjena dahom Božjega Duha, za kojega ne znamo ni otkud dolazi ni kamo puše.

„Premda se kao svećenici zdušno trudimo što mudro i ispravno reći da bismo druge potaknuli i priveli Kristu, čini mi se da je onaj zaziv: Otvori, Gospodine, usne moje i usta će moja navješćivati hvalu tvoju često potreban preoblikovanja u: Zatvori Gospodine usne moje da bih bio sluga tvoje riječi i tvojih djela“, potaknuo je prof. dr. Crnčević na samom kraju.