Treći utorak u čast sv. Antunu na zagrebačkom Svetom Duhu

„Kad smo se pred dvije godine, točno nekako u ovo vrijeme, susreli s izazovom pandemije na globalnoj razini, koja je unijela strašnu nesigurnost i neizvjesnost u ovo naše hiper aktivno društvo, zavladala je tišina, a u naše živote se uselila nekakva jeza i tjeskoba. Za čim smo najviše patili? Za bukom! Uplašio nas je taj nalet tišine. Počela nam je nedostajati buka, šušur, koncerti, puni stadioni… A zapravo, iz te tišine, izraslo je nešto veličanstveno“, rekao je u homiliji fra Ivan, istaknuvši da nikada ranije nije tako snažno slavio i doživio riječi i geste Velikoga tjedna.

„Zašto? Zato jer samo u tom smiraju, oslobođeni od terora buke koja je – kako tumači kardinal Sarah, s vremenom uzela mjesto tišine – a čovjek samo u tišini može susresti Boga, čuti Boga, iskusiti Boga. Kad sami nismo znali pronaći put do Boga, Bog je iskoristio našu tragediju da dođe do nas“, poručio je propovjednik, ističući da je sada pred nama novi izazov.

„Ne želim biti zastrašivač i širitelj panike, ali čini se da nije potrebno trošiti puno riječi jer svi valjda shvaćamo ozbiljnost i dramatičnost ove situacije. Rat je tu u našoj Europi, zastrašujući rat. I sve što smo do sada znali o ratu, zaboravimo. Ovo je nešto puno, puno više. Dok smo se mi divili tehnološkom napretku čovječanstva – i to s pravom jer nam je ono omogućilo ugodniji život, bržu komunikaciju, puno putovanja svijetom – zapostavili smo neke druge, važnije aspekte“, naglasio je fra Ivan, rekavši da je dobro da čovjek podredi sebi sva stvorenja i da mu dobro bude na zemlji. To je, naglasio je, poput Božjega kôda utkano u čovjeka još kod stvaranja.

„Nisam siguran je li taj tehnološki napredak pratio u istoj mjeri i duhovni rast čovjeka. Je li se, u posljednjih par stotina, da ne kažem tisuća godina čovjekova ljubav prema Bogu toliko ustostručila da se ljudi više vole, više poštuju, više ljube; je li veća tolerancija; jesu li ljudi postali veći graditelji mira; je li svijest da smo svi djeca jednog nebeskog Oca zavladala ovim svijetom; jesmo li postali bolji, iskreniji, tolerantniji…“, upito je propovjednik.

Čovjek jest zagospodario svijetom, ali nije zagospodario sobom

Citirajući nepoznatog autora, rekao je da imamo sve veće kuće, a sve manje obitelji; sve više udobnosti, a sve manje vremena; sve više lijekova, a sve manje zdravlja; imamo više diploma, a manje mudrosti; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema. „Da, možda malo pesimistično djeluje ovakav govor, ali nam ocrtava tvrdnju koju sam izrekao. Čovjek jest zagospodario svijetom, ali nije zagospodario sobom. I cijeli život mu protekne gledajući, da ne kažem, buljeći u izvor vode koja liječi: sam ne može do nje, a nema nikoga da bi ga do vode spustio“, istaknuo je.

Osvrćući se na evanđeoski tekst o uzetome na kupalištu Bethazda (Iv 5, 1-3a.5-16), fra Ivan je naglasio da je voda život te da bez nje ne možemo. „Ne valja kad je nema, umrijet ćemo. A ne valja ni kada je ima previše. Zato Stvoritelj na početku odvaja vode od voda. One vode koje liječe, od onih koje potapaju. Baš kao što Bog u nama odvaja dobro od zla: Idi i ne griješi više! Mnogi su se utopili u vodama svoje nezasitnosti i pohlepe, kao ono kad su Egipćani precijenili svoje mogućnosti pa krenuli u potjeru za Izraelcima. Mnogima je voda donijela zdravlje, kao ono Elizeju“, rekao je propovjednik.

„Na vodi nam je Ivan Krstitelj pokazao Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta. Baš kao što se sada ovdje na vodi, kod Ovčijih vrata, na mjestu gdje su se prinosili žrtveni jaganjci – On, Jaganjac Božji – pokazuje i poziva: Ustani, hodi! Baš kao što je i Lazara od mrtvih pozvao: Lazare, ustani! Baš kao što i nama poručuje: Ustani, ti što spavaš“, nastavio je fra Ivan te naglasio da taj uzeti čovjek nije poznavao Isusa, ali je dobro poznavao sebe i znao je da treba pomoć.

„Njega je zarobilo njegovo stanje. Trideset i osam godina. To je cijeli stvaralački ili kreativni vijek jednoga čovjeka. Život je prošao. Protutnjao. Ostao je sam, neispunjen, prazan. Paraliziran svojim strahovima, frustracijama, neostvarenim željama – mogao sam, a nisam; nikoga nema, nitko me ne voli! Jadan sam ti ja. On je poput osobe koja u sebi nosi grijeh, ili živi u grijehu, svjesna je, a ne želi se ispovjediti. Strah ga je. Srami se. On je poput onoga tko ne zna oprostiti. Poneki puta sami sebe onesposobimo, a onda se beskrajno samosažalijevamo“, pojasnio je propovjednik, rekavši da je svatko od nas onaj uzeti kojega spominje Evanđelje.

Sv. Ante je okusio vodu života

Dodajući da prorok Ezekiel vidi živu vodu, izvor koji liječi, ozdravlja, pomlađuje, donosi blagoslov i blagostanje, propovjednik je naglasio da Novi zavjet vidi to ostvareno u Isusu Kristu. „On je novi Hram (Iv 2, 19), ‘rijeke žive vode potječu iz njega’ (7, 38). Zato i molimo puni ufanja: ‘O, krvi i vodo, što poteksto iz srca Isusova kao izvor milosrđa za nas’. Iz njegova boka poteče otajstveni izvor ‘krv i voda’ (19, 34) što liječe svaku ljudsku bol i pobjeđuju smrt. Voda je simbol onog spasenjskog djelovanja u nama po krštenju i vjerničkom životu“, rekao je.

Ističući da naš duhovni rast ne prati tehnološki napredak, fra Ivan je upitao: „Jesam li se odmakao ili trideset i osam godina stojim na istom mjestu i čekam. Čekam da dođe moja stranka na vlast. Čekam da plaće porastu. Čekam da ostarim. Čekam da netko dođe i prenese me u bolji svijet, idealni, bez rada, patnje, muke… A umjesto svega toga, dolazi Isus i kaže: Ustani, uzmi to što imaš i hodi. Pokreni se“, poručio je propovjednik.

Naglasio je da su samo poneki to razumjeli doslovno i pokrenuli se, a njih zovemo sveci. „Takav je bio i naš sv. Ante. Svetac kojega štujemo. On je, kad već koristim tu usporedbu, dobro iskoristio svoje duhovne resurse i rastao u ljubavi Božjoj. On je poput Ezekijela ponesen anđelom Gospodnjim dopro do vrata Doma, odakle izvire voda života, voda koja sve oplođuje i svemu život daje. On je okusio tu vodu života, pomladio sebe i druge, kozmetikom Božje riječi, svetim sakramentima, ljubavlju koja izvire i razlijeva se“, istaknuo je rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića.

On i nas uči kako se treba i može razvijati duhovno, ustati, ili neprestano ustajati, biti pokretljivi do te mjere da se i mi razvijemo u duhovnoga giganta, da postanemo sveti, puni ljubavi, naglasio je fra Ivan. „On i meni danas poručuje skupa s prorokom: Vidiš li, sine čovječji? Ova voda teče u istočni kraj. I kamo god dođe ova voda, sve ozdravi i oživi. Koja je to voda? To je milost Božja! Svima nama dostupna i tako spasonosna“, rekao je propovjednik.

Istaknuvši da uživa u riječima završne molitve Anđeo Gospodnji, fra Ivan je zaključio: „Ulij, Gospodine i ozdravi naše strahove, naše bolesti. Ulij, podigni nas i pokreni da budemo hitri u praštanju, spori u osuđivanju. Ulij, Gospodine milost svojega mira u ova naša nemirna vremena i daj nam da nakon terora buke i oluja uđemo u luku tvojega mira. Jer, mi smo usvojili riječi psalma koji smo i danas molili: Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji“.