Bila je to druga projekcija filma na Braču, nakon što je prethodno, 22. srpnja, prikazan u Župi svetoga Jeronima u Pučišćima. Organizator prikazivanja dokumentarnoga filma, koji se temelji na arhivskoj građi te potvrđuje djelovanje redovnica Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga u Drugom svjetskom ratu, bio je suradnik redatelja Sedlara i jedan od producenata Ivica Borzić.

Film scenarista i redatelja Sedlara želi na svjetlo dana dati do sada malo poznate ili potpuno nepoznate činjenice djelovanja sestara milosrdnica koje su za Drugoga svjetskoga rata na inicijativu i potporu zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca spasile 309 Židova.

Na početku dokumentarnoga filma iznijete su osnovne informacije o Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga i početku djelovanja redovnica u Zagrebu, u Frankopanskoj ulici i Bolnici milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti. Redovnice te družbe djelovale su u katoličkim školama, u izobrazbi ženske djece slabijega imovnoga stanja te u zagrebačkoj bolnici koja je u to vrijeme bila moderno opremljena.

U tijeku Drugoga svjetskoga rata poglavarica družbe bila je s. Bogoljuba Jazvo iz Livna o čijemu je djelovanju i nespornim zaslugama u filmu govorila sadašnja poglavarica s. Miroljuba Bradica. Film prikazuje i na temelju arhivske građe dokazuje nadljudsko djelovanje sestara u cilju spašavanja, udomljavanja na liječenju pripadnika židovskoga naroda, ukupno njih 309, što svjedoče i potomci preživjelih, koji su u bolnici pod lažnim dijagnozama boravili po više mjeseci, do 1200 dana. Postoji popis Židova koji su se liječili i boravili u bolnici na Vinogradskoj cesti tijekom Drugoga svjetskoga rata. Svi su u Bolnici sestara milosrdnica dobili potrebnu skrb i zaštitu, a niti jedan slučaj nije otkriven tadašnjim vlastima. Sve iznesene činjenice bogato su potkrijepljene dokumentacijom koju je marno godinama istraživao odvjetnik Marko Danon u arhivima. U filmu su iznijete povijesne činjenice o tome da je bolnicu u Vinogradskoj često posjećivao i smjernice davao tadašnji zagrebački nadbiskup Stepinac.

Prema riječima producenta Ivice Borzića, film je nastao na temelju arhivske građe koja se čuva u Hrvatskome državnom arhivu i Židovskome historijskom arhivu u Beogradu, kao i u arhivi sestara milosrdnica u Zagrebu. U izjavi za Informativnu katoličku agenciju, Borzić je rekao da film nosi snažnu poruku s pitanjem: „Tko je moj bližnji?“.

„Časne sestre ugrozile su svoj život, bile su isključivo diskretne, odnosno tajnovite kako ne bi dovele u opasnost živote bolesnih Židova koji su k njima dolazili pronaći spas, i to preko lažnih imena i dijagnoza. Cilj dokumentarnoga filma je da se danas o njima sazna te s ovim činjenicama upozna Muzej holokausta u Washingtonu da bi se požrtvovnost redovnica zabilježila i da se ne bi zaboravila. Zaslužuju pravo javnosti, one su obranile čast svoga hrvatskoga naroda“, poručio je producent Borzić.

U tijeku projekcije filma prikupljala su se sredstva za muzej djece stradale u Domovinskome ratu koji će biti otvoren u selu Berak pored Vukovara.