Misu je predslavio paški župnik i dekan Božo Barišić. Propovijedao je župnik u Biogradu don Dario Tičić, paški sin, koji je osobno poznavao don Živka.

O. Kustić je značajni i zaslužni grkokatolički svećenik koji je inicijator i suosnivač mnogih inicijativa Crkve u Hrvatskoj koje je, unatoč oskudnim materijalnim uvjetima, praćen od strane režima i pod prismotrom vlasti protivne Crkvi, pokrenuo u teško vrijeme komunizma.

Na poziv Hrvatske biskupske konferencije, sudjelovao je u osnivanju Informativne katoličke agencije (IKA) koju je pokrenuo 1993. i do 1999. bio prvi glavni urednik. Tijekom boravka u Njemačkoj, s mons. Vladimirom Stankovićem, o. Kustić uspio je dobiti donaciju za osnivanje IKA-e. Sudjelovao je i u pokretanju izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“, Vjeronaučne olimpijade, Malog Koncila i drugih inicijativa.

Bio je dugogodišnji urednik Glasa Koncila u kojem je 30 godina pisao redakcijske komentare, promišljajući aktualne teme iz života Katoličke Crkve i društva. Te komentare 1970ih i 1980ih godina pratila je i komunistička vlast te je izdanje tri broja Glasa Koncila 1972. i 1973. bilo zabranjeno. Potpisivan pod pseudonimom don Jure, don Živko je u Glasu Koncila pisao jako čitanu i zapaženu kolumnu „Pisma seoskog župnika“, čiji su sadržaji i poruke do danas u sjećanju brojnih vjernika.

„Don Živko je veliki sin Grada Paga i domovinske Crkve. Teško da će ga itko više u tome nadmašiti. Bog nam je uvijek podizao prave ljude u pravi čas. Da je danas jedan takav don Živko… Bog mu je dao talente, darove govora i čvrstine. Bog mu je dao poseban smisao za reći pravu riječ u pravo vrijeme. I kao takav, postao je uzor i učitelj“, istaknuo je don Dario. Rekao je da je o. Kustić živio otajstvo Crkve snagom svoje riječi i svoga djelovanja, svoje svećeničke službe i kao novinar, u teškom vremenu hrvatske povijesti.

„Don Živko je govorio ono što su se neki bojali i pomisliti. Ali, bio je hrabar, jedinstven. To nije mogao činiti samo svojom ljudskom snagom, nego iz snage i u velikoj ljubavi prema Božjoj Crkvi za koju je vjerovao da je ona ‚Isus Krist u hrvatskom narodu‘. To je često isticao. Za to je živio i za to je bio spreman i umrijeti! Znao je da govori istinu, da je na liniji Alojzija Stepinca, na liniji čvrstoće, u suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem. Svećenici su po župama upijali njihov primjer čvrstoće i nepobjedivosti.

Zahvalni smo Bogu za dar don Živkovog života, za darove njegove crkvenosti i njegove otvorenosti. Sve to ponio je kao kapital za život iz rodnoga Paga. Iz paške crkve ponio je ulje za svjetiljku svoje vječnosti. U Pagu je upijao prve spoznaje o Bogu, uz župnike Antu Banića, Josu Felicinovića, Ivana Tičića, Juru Pavičića. Don Živko je rastao uz te svećenike koji su služili u Pagu“, rekao je don Dario.

Dodao je da je svoju prvu propovijed u životu održao na misi koju je slavio don Živko. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. godine. Sutradan, 30. kolovoza, don Živko mu je u sakristiji rekao: „Mali, propovijedaj!“ – „Ajme, don Živko, di ću ja govoriti?“ A Evanđelje toga dana je bilo: „Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju.“ – „Muči, moraš poći na put“, odgovorio mu je don Živko, rekavši da je dobro ako ima tremu, jer će onda paziti što će reći, prisjetio se je don Dario 25 godina kasnije.

„Uz don Živka nije bilo teško učiti i rasti. Bog nam je dao don Živka u teška, olovna vremena. U svojim prvim svećeničkim danima koračao je prostorima i djelovao gdje je bio kardinal Kuharić, gdje se kretao bl. Alojzije Stepinac. Ti tragovi bili su nadogradnja na sve što je ponio iz Paga i paške crkve u kojoj je od malih nogu upijao ljubav prema Bogu i čovjeku“, rekao je propovjednik.

Istaknuo je da don Živko predstavlja poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što je sada, po svojoj vjeri i svjedočenju. „Kao svećenik, svjedočio je i za ono što će doći, za vječnost. Vjerovao je u Crkvu, bio je čovjek Crkve, crkvenosti. Na poseban način iskazivao je osobitu ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj. Od malih nogu, to je na mene ostavilo veliki trag. On je uvijek za nas Pažane bio pojam. Zvali smo ga ‚naš don Živko‘“, rekao je don Dario.

„Vjerujući u otajstvo i jedinstvo svetih, u uskrsnuće mrtvih, molimo za don Živka. Preporučujemo njegovu svećeničku dušu, da ga Krist pridruži svojoj velikosvećeničkoj službi na Nebu. Da trajno slavi Boga i zauvijek se pridruži u božanskoj liturgiji, koju je slavio na zemlji“, pozvao je okupljene. U misi su sudjelovala Kustićeva djeca i obitelj.

Tičićevo sjećanje na susrete s don Živkom u Pagu

Nakon mise, u atriju Kneževog dvora u Pagu održana je tribina o Kustićevom djelovanju, uz predstavljanje knjige „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega. Među izlagačima bio je don Dario Tičić, koji je ispripovjedio neke smiješne situacije iz susreta s don Živkom i njegovom suprugom Maricom. Don Živko je dolazio u Pag oko svetkovine Velike Gospe, koja je naslovnica paške župne crkve.

Kao akolet, kako se u Pagu naziva ministrant, don Dario je rado posluživao kod oltara kad je don Živko slavio misu. Don Darijev pradjed je Jure Tičić, „prvi kantadur u Veloj crikvi“, kojega don Živko u svojoj knjizi „Denis dječak u prozoru“ opisuje kao starog pjevača Ivana. Don Živko je u dječačkom nestašluku, kao maleni ministrant, tom Juri preokrenuo knjigu psalama, misleći da će to omesti starog pjevača u pjevanju. No, ni to nije omelo Juru da pjeva nedjeljnu Večernju, „Reče Gospod Gospodinu mojemu, sjedi ob desnu moju…“, na čuđenje malenog Živka i drugih ministranata, što se u Pagu prepričavalo kao šala.

Don Živko i don Dario živjeli su u istoj ulici u Pagu, don Petra Rumore –svećenika rodom Pažanina. Kad je don Živko ljeti bio u Pagu, običavali su dugo razgovarati, o svećeništvu i svim stvarnostima Crkve. Pridružio bi im se i nekadašnji paški župnik Srećko Frka Petešić. Don Živko je spominjao Tičiću don Josu Crljenka, kojega je zvao don Pipe, don Blaža Karavanića (don Blašo), don Ivana Tičića, don Juru Palčića.

„Don Živko je stasao u sjeni tih paških svećenika, uz nezaboravnog don Josu Felicinovića od kojeg je naučio kako se vole Crkvu i narod. Rado je govorio i o velikoj paškoj opatici M. Gertrudi Magaš, benediktinki, prema kojoj su i komunisti imali strahopoštovanje. Doživljavao sam don Živka kao osobu koja je u sebi nosila bremenitost minulih vremena, požrtvovnost i spremnost u novim okolnostima Crkve i naroda. On je za mene bio spona s onim što je bilo, s likovima tih dragih svećenika, dragih lica s paških ulica. Kad god bih ga slušao, on je bio kao spomenar i živa povijest Paga, Crkve i domovine“, naglasio je don Dario.

Don Živko je pričao Tičiću o proslavama velikih hrvatskih katoličkih obljetnica 1970-ih i 1980-ih godina. Rekao mu je i da „u Crkvi nemaju svi dobre i časne namjere, a Crkva kao božanska i ljudska institucija tim pojedincima je sve dala“.

Ljeti je jutrima don Živko pisao kolumnu „Jutarnja propovijed“ za dnevne novine „Jutarnji list“, na stolu maloga dvora kuće u Pagu. Don Dario je te don Živkove tekstove nosio u poštu da se faksom pošalju u redakciju u Zagreb, za objavu sutradan. Nakon smrti sina Josipa i supruge Marice, don Živko više nije često dolazio u Pag. Don Dario je kao bogoslov i svećenik posjećivao Kustića u Zagrebu.

U sakristiji zborne crkve u Pagu, jedne nedjeljne večeri, „don Živko je proplakao kao malo dijete kad je shvatio da onaj mali Dario, praunuk od barba Jure Dode, staroga plemena Ganjaše, ide prema đakonatu i svećeništvu, jer će doživjeti moje đakonsko ređenje u zbornoj crkvi u Pagu“, rekao je vlč. Tičić. ZA đakona je zaređen 29. kolovoza 1999. u zbornoj crkvi u Pagu.

Don Živko je emotivno doživio i svećeničko ređenje don Darija u zadarskoj katedrali sv. Stošije, 29. lipnja 2000. godine. Svoje osjećaje i doživljaje sabrao je u prigodnom recitalu koji je napisao, a izveden je na svečanoj Akademiji uoči Tičićeve mlade mise, 8. srpnja 2000. godine.

Na mladoj misi don Darija, 9. srpnja, ponosan i radostan, don Živko je stajao s desne strane prvog mladomisnika u Pagu nakon 65 godina. Prije don Darija, posljednju mladu misu u Pagu slavio je Frane Paro, Bošanar. Spletom okolnosti, don Živko svoju mladu misu nije slavio u Pagu.

„Kada je na dan moje mlade mise, kao iskusni sacerdos, otac duhovni i zemaljski, don Živko kleknuo preda mnom da mu udijelim svoj mladomisnički blagoslov, obojica smo plakali“, prisjetio se je don Dario.

Don Živko je umro 18. srpnja 2014., kada su se oglasila i zvona paške zborne crkve. Te godine, mjesec dana kasnije, 15. kolovoza, na župnu svetkovinu Velike Gospe, don Živkova kćer Mirjam, u paškoj narodnoj nošnji, „sa suzom za tatu i mamu, dočekala je kip Gospe od Staroga Grada na početku Vele ulice. Tako smo u ljubavi prema Majci Božjoj sve stavili u Božji zagrljaj“, rekao je don Dario Tičić.