Biskup Glasnović je izrazio sućut obitelji pokojnog don Mihe, rodbini, prijateljima, rodnoj župi i svima koji su ga poznavali napose zborovima i glazbenim ustanovama s kojima je bio povezan.

Kaže se da kad umre neka osoba da umre i knjižnica, kazao je biskup, a sa smrću maestra može se reći da je umro i glazbeni arhiv i knjižnica.

Navodeći stihove psalama koji govore o slavljenju Boga glazbom, biskup je pojasnio da je tim putem došla glazba u život pokojnika. Promišljajući o susretu Boga i čovjeka kazao je, uz ostalo, kako je križ istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.

Spomenuo je i kako je pokojnik želio da se na njegovoj sprovodnoj misi pročita evanđelje koje govori o posljednjem sudu i tekst iz Pavlovih poslanica, što je i učinjeno. Podijelio je i pokojnikovu misao kako je u životu najvažniji „Krist Kralj“.

Imao je pokojni don Miho trpljenja i križeve. „’Križevi u životu čovjeka su kao povisilice u glazbi – oni uzdižu­‘“, citirao je dubrovački biskup misao Ludwiga van Beethovena.

„Isus na križu je uzdignut. Isus kraljuje s križa. I nije došao da ukine trpljenje nego da ga osmisli. On je dragovoljno prihvatio ljudsko trpljenje i tako pokazao da je trpljenje dostojno i Boga i čovjeka. Trpljenje pročišćava, uzdiže, otkupljuje. Spasonosno trpljenje. Korizma nas sve poziva da uzmemo svoj križ i idemo s Isusom do uskrsnuća“, zaključio je mons. Glasnović.

Generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Ivica Pervan podsjetio je na život mo. Demovića, a potom je izraze sućuti pročitao vlč. Dragutin Cerovečki.

Sućut je uime Hrvatskog društva skladatelja pisanim putem uputio mo. Mladen Tarbuk koji je, uz ostalo, napisao kako se pokojni Miho pridružio svom „nebeskom Dubrovniku, gradu kojeg je neizmjerno volio i čiju je svaku notu poznavao“.  Uime Zagrebačke nadbiskupije u kojoj je don Miho djelovao gotovo trideset godina kao regens chori i uime svećenika i bogoslova kojima je predavao, vlč. Cerovečki je zahvalio pokojniku koji ih nije samo učio glazbi nego i ljubavi prema Bogu, Crkvi i domovini.  Također je pročitao riječi pokojnikova obitelji iz Australije koji zahvaljuju Bogu što su ga imali u svojoj obitelji.

Mons. Pervan pročitao je izraze sućuti koje je uputio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Uz izraze sućuti, pročitao je mons. Uzinić i molitvu Bogu u kojega je pokojnik „iskreno vjerovao, kojeg je pjesmama slavio i kojem je nesebično služio“.

Sažalnice su uputili i apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije Želimir Puljić, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković kao i neke druge osobe iz javnog života.

Na groblju se od pokojnika uime Župe sv. Nikole u Dunavama oprostio Pavo Miloglav. Izrazio je ponos što je pokojni don Miho potekao iz njihovog kraja u kojem se „oduvijek lijepo pjevalo“.

Spomenuo je don Mihino zanimanje za kulturnu baštinu, a posebice istraživački rad na području glazbene baštine. Stihove urezane na grob pročitao je župnik Župe Dobrog Pastira u Brestju i dekan Sesvetsko-vugrovečkog dekanata te dugogodišnji suradnik preminulog maestra preč. Zlatko Pavetić te pozvao okupljene na molitvu krunice u kapeli sv. Dimitrija.

Pjesmom su na sprovodnoj misi bivšeg zborovođu ispratili svećenici Zagrebačke nadbiskupije te članovi Mješovitog katedralnog zbora u Dubrovniku pod ravnanjem Petre Potrebice uz instrumentalnu pratnju Marka Palčoka.

Životopis don Mihe Demovića

Dr. mo Miho Demović, svećenik Dubrovačke biskupije, muzikolog, glazbeni povjesničar, skladatelj, dugogodišnji glavni dirigent crkvenog zbora (regens chori) zagrebačke katedrale, rođen je 16. lipnja 1934. godine u Dubravci, kraj Dubrovnika, od oca Ive i majke Jele rođ. Glavinić.

Osnovnu školu započeo je u rodnom mjestu na talijanskom jeziku, za vrijeme talijanske okupacije 1941. Školovanje (nižu i višu gimnaziju) je nastavio u Dubrovniku, četvrti razred više gimnazije završio je u Splitu, gdje je i maturirao 1953. godine.

Na Visokoj bogoslovskoj školi u Splitu studirao je tri godine filozofiju i teologiju, zatim je nastavio studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1961., diplomskim radom ‘Crkveni glazbenik Pavao Matijević (1867. -1901.)’. Za vrijeme studija u Zagrebu pohađao je tečajeve iz glazbene harmonije, kontrapunkta i polifone kompozicije kod prof. Albe Vidakovića, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a iz latinske i ćiriličke paleografije te diplomatike kod dr. Josipa Butorca i dr. Vladimira Mošina, na Institutu za povijest JAZU-a.

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 9. kolovoza 1959. godine i nakon toga djeluje kao biskupski tajnik, katedralni orguljaš i nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku.

Godine 1961. pozvan je na odsluženje vojnog roka u Štip (Makedoniju). Po povratku iz vojske, 1963. godine, iznova obavlja dužnost orguljaša i zborovođe te pomoćnika rektora katedrale u Dubrovniku.

Nakon smrti Albe Vidakovića, regensa chori zagrebačke katedrale, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper pozvao ga je u Zagreb, gdje preuzima službu katedralnoga regensa chori. U Zagrebu upisuje studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu, gdje je diplomirao 1969. godine obranom diplomskog rada ‘Glazbena djelatnost Augustina Kažotića (1260? – 1323.)’ i postigao zvanje diplomiranog crkvenog glazbenika. Istodobno je upisao studij muzikologije i povijesti umjetnosti, kao lektorat na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje je diplomirao i postigao zvanje profesora muzikologije 1970. godine. Na istom fakultetu upisao je i poslijediplomski studij muzikologije te je nakon obrane magistarskog rada ‘Glazbena situacija Dubrovnika od druge polovine 16. stoljeća do uključivo početka 17. stoljeća s posebnim osvrtom na djelovanje Lamberta i Henrika Courtoysa’ stekao zvanje magistra muzikologije, 16. ožujka 1978. godine.

Od 1976. do 1978. nastavlja poslijediplomski studij iz filozofije i muzikologije na Sveučilištu „Albertus Magnus“ u Kölnu i teologije na Teološkom fakultetu u Bonnu. Nakon položena rigorosuma iz teologije, filozofije i glazbe, obranio je u Kölnu 16. prosinca 1978. godine doktorsku disertaciju ‘Musik und Musiker in der Republik Dubrovnik (Ragusa) vom Anfang des 11. Jahrhunderts bis zu Mitte des 17. Jahrhunderts’ i promoviran je u doktora glazbenih znanosti.

Imenovan je iznova regensom chori zagrebačke katedrale 1980. godine i u toj službi ostaje do umirovljenja 2002. godine. Osim redovitih obveza kao regens chori, djelovao je kao zborovođa, orguljaš, skladatelj te istraživač hrvatske glazbene prošlosti, posebice crkvene, a i kao nakladnik.

Objavio je niz autorskih knjiga, znanstvenih i stručnih radova, popularnih radova, niz leksikografskih članaka, skladbi, harmonizacija i transkripcija, te brojna diskografska izdanja hrvatske liturgijske i tradicijske glazbe. Sudjelovao je i na mnoštvo međunarodnih i na domaćih znanstvenih simpozija. U iznimno velikom i raznolikom opusu dominiraju dva smjera: prvi je posvećen povijesti glazbe i glazbenika u Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici, a drugi medievističko-glazbenim temama s područja povijesti crkvene glazbe u Hrvatskoj. Dubrovački opus najbolje predstavljaju tri monografske studije o glazbi i glazbenicima na području Dubrovačke Republike. Najrecentnija među njima, objavljena 2015. u Dubrovniku, nosi naslov Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike za vrijeme austrijske uprave (1814.-1918.), opsegom obuhvaća više od 640 stranica i novi je doprinos kulturnoj povijesti Grada.

Na područje glazbene medievistike i crkvene glazbe kasnijih razdoblja Demović je pronašao nekoliko do sada potpuno nepoznatih hrvatskih glazbenih liturgijskih rukopisa srednjega vijeka i 18. stoljeća. Ovaj je dio njegova opusa dostupan kroz monografsko-faksimilna izdanja od kojih se izdvajaju: Zagrebački sekvencijar (1994), Trogirski evanđelistar (1997), Dubrovački beneventanski priručnik legende i obreda sv. Nikole (1998), Liturgijski recitativi iz starih hrvatskih liturgijsko-glazbenih kodeksa 10.-12. stoljeća (2000.), Dubrovački beneventanski misal (2011, faksimilno izdanje).

Osim medievističkih tema, njegove se knjige bave i afirmacijom zanemarenih i repertoarno nedovoljno poznatih hrvatskih crkvenih pjesmarica, među kojima se ističu: Osam hrvatskih misa (1996), Napivi Marijana Jaića (1997), Crkvena pjesmarica hrvatskog preporoditelja Pavla Stoosa (1998), Prva hrvatska školska crkvena pjesmarica (1999), Hrvatske pučke tiskane pjesmarice s napjevom (2001), faksimilno izdanje „Pisni…“ Atanazija Jurjevića (2012).

Kao skladatelj autor je 45 skladbi, a transkribirao je i objavio 26 transkripcija sakralne i tradicijske hrvatske glazbe. Skladao je i scensku glazbu za tragediju Elektra (1979), glazbu za crkveno prikazanje Ecce homo izvedeno na 36. Dubrovačkim ljetnim igrama 1986, te scensku glazbu za prikazanja Kako bratja prodaše Josipa Mavra Vetranovića, te glazbu za prikazanje Sv. Margareta.

Na području diskografije ističe se pionirski pothvat naslovljen Himnodijska glazba u Hrvatskoj od 10. do 12. stoljeća, objavljen u izdanju Jugotona 1981. s premijerno predstavljenim srednjovjekovnim napjevima dalmatinskih kodeksa u Demovićevoj transkripciji.

Kontinuiranim i neumornim djelovanjem tijekom gotovo punih šezdeset godina i zahvaljujući pionirskom minucioznom radu na hrvatskim rukopisnim i tiskanim glazbenim izvorima i arhivskim dokumentima, te opusom iznimno velikoga opsega i tematske raznolikosti predstavlja jedinstvenu osobnost hrvatske znanosti o glazbi Hrvatsko muzikološko društvo mu je dodijelilo „Nagradu Dragan Plamenac“ za životno djelo u 2015. godinu.

Izvan redovitih liturgijskih slavlja nastupao je na posebnim koncertima, akademijama, organizirao niz gostovanja sa zborovima u više hrvatskih župa te u inozemstvu.

Djelovao je niz godina kao zborovođa, dirigent crkvenih zborova i regens chori. Tako je u Dubrovniku vodio Mješoviti katedralni zbor, Zbor sjemeništaraca, Dječji pjevački zbor te Ženski crkveni zbor u crkvi sv. Vlaha.

U Zagrebu djeluje u dva navrata kao regens chori zagrebačke prvostolnice; od 1965. do 1970. godine i 1980. do 2002. godine, gdje ravna Muškim koralnim zborom, Zborom koralista katedrale te kraće vrijeme Mješovitim katedralnim zborom, zatim Župnim zborom crkve sv. Marka Evanđelista u Zagrebu na Gornjem gradu i Crkvenim zborom Župe sv. Marije u Zagrebu na Dolcu.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih muzikologa i najznačajnijim hrvatskim glazbenim povjesničarom XX. stoljeća. Dobitnik je Nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo 2007. godine.