Župa sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima za proslavu svetkovine svoga zaštitnika pripravlja se pobožnošću Trinaest utoraka u čast sv. Antuna, kao i trodnevnicom koju od 10. do 12. lipnja predvodi vlč. Ciril Čuš.

Uvodeći u homiliju prof. dr. Tonči Matulić osvrnuo se na netom pročitano Evanđelje u kojem Isusa sve strane religioznoga židovstva napadaju. “Sada Isus svojim učenicima i mnoštvu iznosi ono što jest sama srž Evanđelja. Ta srž Evanđelja na prvom mjestu treba zračiti, isijavati iz njegove zajednice, učenica i učenika. Ta njegova zajednica zove se Crkva. Farizeji, pismoznanci, saduceji, zakonoznanci, svećenički glavari, herodovci, sve pojedinačne skupine religioznog židovstva dolazile su pojedinačno ili skupno Isusu nastojeći ga “uhvatiti” u riječi da bi ga optužili. Nastojeći osporiti njegov nauk i propovijedanje, nastojeći optužiti njega i njegove učenike da krše Mojsijev Zakon, ne poštuju Božje zapovijedi i da zaslužuju prijekor. Isus sada svojim učenicima i mnoštvu kaže, a zapravo ima na umu nas, svoju zajednicu, one koji idu za njim i nasljeduju ga. Ima na umu Crkvu – zajednicu svojih učenica i učenika. U bogoslužnom židovskom prostoru postojalo je na istaknutom mjestu jedna stolica koja je bila prazna zato jer su vjerovali da će na nju, kad se pojavi, sjesti ponovno Mojsije. Za razliku od tog čina iščekivanja Isus nam kaže da su na tu stolicu sjeli pismoznanci i farizeji, a mi znademo od zbivanja ranije da su pismoznanci i farizeji- Isusovi otvoreni neprijatelji koji vrebaju kako ga optužiti i predbacujući mu da ne poštuje Mojsijev zakon i zapovijedi. Isusa! On nam kaže: “Gle, to govore oni koji su uzurpirali, počevši od Mojsijeve stolice. Onda kaže; “Što god vam kažu držite, ali što god čine – ne ponavljajte! Jer, oni jedno govore, a ne čine!”

Nastavivši govor o pismoznancima i farizejima, prof. dr. Tonči Matulić naglasio je da su se oni “dokazali kao otvoreni neprijatelji Isusa i nemaju nam što reći. Isus kaže dalje da oni vežu ljudima na pleća i tovare nesnosna bremena, a sami ne bi prstom makli! Dakle, zauzeli su položaj koji im ne pripada, dali su si za pravo jedno govoriti, a drugo činiti i ne samo to nego još narod drže u strahu i tovare mu bremena, dužnosti, obveze, zapovijedi, postove te narod stalno cvili pod teretom te vjere u Boga koji je nepodnošljivi Bog, a oni – prstom ne miču!”

“Samo je jedan Otac vaš! To je naš Otac nebeski kojeg uvijek iznova oslovljavamo kao prvoga među Trojicom u svakom znaku križa – u ime Oca, Isusa Krista- Sina Očeva, Božjega. Jedan je Otac, a mi smo svi njegova djeca i zato kad se pogledavamo međusobno vidimo jedni u drugima sestre i braću”, naglasio je prof. Matulić nastavivši da  “Isus ne dozvoljava da među sobom ikoga zovemo vođom jer samo je jedan vođa i Gospodin, jedna Glava, samo jedan – Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj. Onaj tko među nama hoće biti najveći i najvažniji, on kaže da nam bude sluga i poslužitelj uz opomenu: “Tko god se uzvisuje, hlepi za čašću, karijerom, visinama, vlašću – taj će se zapravo poniziti, a svatko tko se ponizuje i sluša njegovu riječ i primjer te je spreman i životom posvjedočiti vjernost Njemu, taj će biti uzvišen”, naglasio je prof.dr. Matulić.

U nastavku je prof. dr. Matulić rekao da je Isus “došao među nas da bi nas pomirio s Bogom i otkrio pravo lice Božje. Isus uvijek izgovara ime – Otac, jer je to njegov Otac. Kad je Isus upitan da učenike nauči moliti, kaže: “Recite Oče naš, naglasio je prof. dr. Matulić te objasnio da “oni koji tako mole ne mogu drugačije nego se osjetiti kao kćer ili sin. Zato vam je jasno zašto u liturgiji, ondje gdje znamo da nam se on daje i uvodi u život nema drugog oslovljavanja nego – sestre i braćo! Od Pape do najnižeg vjernika, ako smijemo tako reći. To je Isusova zajednica, pa ako je to njegova zajednica gdje je On najprisniji s nama i mi s Njim u euharistiji, onda i sva Crkva mora biti euharistijska što znači da to oblikuje, ustrojava, nadahnjuje i nosi cjelokupni život Crkve koja tako postaje kristolika jer ona jest otajstveno tijelo Kristovo. Mi jesmo Božja djeca u Sinu Jedinorođenome – Isusu Kristu.”

Naposljetku, prof. dr. Matulić “zagrmio” je u završetku svoje homilije upitom svakome od okupljenih vjernika “jesmo li doista braća i sestre? Jesmo li dosegnuli ovaj san što ga Isus sanja s nama da doista budemo braća i sestre? Možete li pojmiti da grmi evanđelje s Kremlja, tko bi se usudio napasti susjedni narod, ali jer smo opoganili vlastitu vjeru i crkvu, zarobivši je farizejštinom, sveli Božju riječ na ljudsku riječ i uredbe, jasno je da kršćanstvo bilo kojeg konfesionalnog predznaka može poslužiti za pogonsko gorivo za mržnju, rat, ubijanje nevinih!  Isus nije došao da mu služimo nego da nam služi. Nije došao mahati mačem i prijetiti svima koji nisu kao on, nego je za sve! Položio je svoj život dragovoljno da bi sve ljude pomirio sa Bogom i međusobno, vratio im prvobitnu pravednost. Sposobnost da vide da je Bog Otac, koji nam služi, pere nogu i glavu, vida naše rane, obilazi bolesnike, hrabri mlade i nadahnjuje ih.”

“Stojimo usred korizmenog vremena koje nas intenzivno poziva na pokoru, obraćenje, molitvu, djelotvornu ljubav. Što drugo nego da zavapimo Gospodinu: “Gospodine, pomozi nam da se obratimo sada! Ma što sad, da žalujemo što nismo već jučer!”, zaključio je prof. dr. Tonči Matulić zamolivši sv. Antuna zagovor za sve okupljene vjernike.