Vapaj nevoljnika u iščekivanju jutra spasenja

Kateheza br. 78 – Molitva u nevolji
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 142,1-11

1. Maločas je pročitan psalam 142, posljednji od takozvanih “pokorničkih psalama” u nizu od sedam poniznih prošnji raspoređenih u psaltiru (usp. Ps 6,31; 37,50; 101; 129; 142). Kršćanska tradicija ih je sve koristila da od Gospodina zazove oproštenja grijeha. Tekst kojeg danas želim produbiti bio je osobito drag svetome Pavlu, koji je iz njega izveo zaključak o duboko ukorijenjenoj sklonosti grijehu svakoga ljudskog stvorenja: “Nitko živ nije pravedan pred tobom” (r. 2). Apostol preuzima taj izraz na osnovi svog nauka o grijehu i milosti (usp. Gal 2,16; Rim 3,20). Časoslov nam predlaže tu poniznu molitvu kao odluku o vjernosti i zaziv za božanskom pomoći na početku dana. Psalam nam daje reći Bogu: “Objavi mi jutrom dobrotu svoju jer se uzdam u tebe” (Ps 142,8).

2. Psalam započinje snažnim i ustrajnim zazivom upućenim Bogu, vjernom obećanjima spasenja ponuđenog narodu (usp. r. 1). Molitelj priznaje da nema zasluge koje bi se pokazale valjanima te dakle moli Boga da se ne vlada kao sudac (usp. r. 2).
On zatim oslikava dramatično stanje, nalik smrtnoj mori, u kojem se batrga: neprijatelj, koji je slika zla povijesti i svijeta, doveo ga je do samog praga smrti. Eto ga, naime, bačena u zemljin prah, koji je već slika groba; eto tmina, koje su negacija svjetla, božanskog znaka života; eto, naposljetku, “onih koji su davno umrli”, to jest davno preminulih (usp. r. 3), među koje mu se čini da je već prognan.

3. Sam život psalmiste je opustošen: već mu ponestaje daha, a srce kao da se pretvorilo u komad leda, nesposobno nastaviti kucati (usp. r. 4). Vjerniku, pritisnutom o zemlju i prezrenom, ostaju slobodne samo ruke, koje se uzdižu k nebu u kretnji koja je, istodobno, zaziv za pomoć i traženje potpore (usp. r. 6). Misao mu naime leti u prošlost u kojoj je Bog izvodio čudesa (usp. r. 5).
Ta iskra nade topi led patnje i kušnje u kojem molitelj osjeća da je zarobljen i samo što ga potpuno ne obuzme (usp. r. 7). Napetost ostaje, ipak, uvijek snažna; no zraka svjetla kao da se pokazuje na obzoru. Prelazimo, tako, na drugi dio psalma (usp. rr. 7-11).

4. Taj drugi dio započinje novim, žurnim zazivom. Vjernik, osjećajući gotovo kako mu izmiče život, upućuje Bogu svoj vapaj: “Usliši me brzo, o Jahve, dah moj već je na izmaku!” (r. 7). Štoviše, on se boji da je Bog sakrio svoje lice i da se udaljio, napuštajući i ostavljajući samo svoje stvorenje.
Nestajanje božanskog lica baca čovjeka u očaj, štoviše, u samu smrt, jer je Gospodin izvor života. Upravo u toj vrsti krajnje granice niče povjerenje u Boga koji ne napušta. Molitelj umnaža svoje zazive i podupire ih izjavama povjerenja u Gospodina: “Jer se uzdam u tebe… jer k tebi dušu uzdižem… tebi ja se utječem… ti si Bog moj…”. On moli da bude spašen od svojih neprijatelja (usp. rr. 8-12) i oslobođen tjeskobe (usp. r. 11), ali postavlja također više put drugo pitanje, koje pokazuje duboku duhovnu čežnju: “Nauči me da vršim volju tvoju” (r. 10a; usp. rr. 8b.10b). To zadivljujuće pitanje moramo i sami postaviti. Moramo shvatiti kako je naše najveće dobro sjedinjenje naše volje s voljom našega nebeskog Oca, jer samo tako možemo u sebe primiti svu njegovu ljubav koja nas vodi spasenju i punini života. Ako nije praćeno snažnom željom za poslušnošću Bogu, povjerenje u njega nije istinsko.
Molitelj je toga svjestan i izražava stoga tu želju. To je, dakle, njegovo pravo pravcato očitovanje povjerenja u Boga spasitelja, koji izvlači iz tjeskobe i vraća ukus života, u ime svoje “pravednosti”, odnosno svoje spasenjske vjernosti protkane ljubavlju (usp. r. 11). Polazeći od vrlo tjeskobnog stanja, molitva je pristigla do nade, radosti i svjetla, zahvaljujući iskrenom prianjanju uz Boga i njegovu volju, koja je volja ljubavi. To je snaga molitve, koja rađa život i spasenje.

5. Upravljajući oči prema jutarnjem svjetlu milosti (usp. r. 8) sveti Grgur Veliki, u svom komentaru na sedam pokorničkih psalama, ovako opisuje tu zoru nade i radosti: “To je dan obasjan onim istinskim svjetlom koje ne poznaje zalaza, kojeg oblaci ne čine tmurnim niti magla zasjenjuje… Kada se pojavi Krist, naš život, i počnemo gledati Boga otvorena lica, tada će pobjeći svaka sjena tame, iščeznuti svaki trag neznanja, raspršiti se svaka magla napasti… To će biti svijetao i sjajan dan, pripravljen za sve one koje je izabrao onaj koji nas je istrgnuo iz vlasti tame i uveo nas u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina.
Jutro tog dana je buduće uskrsnuće… U tom jutru zasjat će radost pravednika, pojavit će se slava, vidjet će se klicanje, kada Bog otre svaku suzu iz očiju svetih, kada posljednja bude uništena smrt, kada pravednici zablistaju poput sunca u Očevu kraljevstvu.
U tom će jutru Gospodin dati okusiti svoje milosrđe… govoreći: #!Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!#! (Mt 25,34). Tada će se očitovati Božje milosrđe, koje u sadašnjem životu ljudski um ne može pojmiti. Gospodin je, naime, pripravio, za one koji ga ljube, ono što oko nije vidjelo ni uho čulo niti ljudsko srce osjetilo” (PL 79, zb. 649-650).