Biskup Škvorčević pozvao je vjernike Požeške biskupije na hodočašće, istaknuvši da će se tom prigodom „podsjetiti na veličanstveni skup vjere 3. listopada 1998. kad nam je sv. Ivan Pavao II., uzdižući Alojzija Stepinca na oltar blaženih, potvrdio da je on ‘najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata’, kako ga je nazvao na svom prvom pastoralnom pohodu Hrvatskoj, 11. rujna 1994.“

„Pozivam vas, braćo svećenici, da se zajedno s vjernicima iz naših župa pridružite navedenom slavlju hodočašćem Požeške biskupije u Mariju Bistricu, kako bismo na taj način posvjedočili odanost Isusovoj Majci u njezinu hrvatskom nacionalnom svetištu te iskazali poštovanje bl. Alojziju Stepincu, a zahvalnost sv. Ivanu Pavlu II. za Blaženika kojeg nam je podario“, dodao je biskup Škvorčević. Spomenutom slavlju pridružilo se nekoliko tisuća vjernika iz više od sedamdeset župa Požeške biskupije i njihovi župnici.

Nakon spomenutog euharistijskog slavlja, vjernici Požeške biskupije predvođeni biskupom Škvorčević i svećenicima službom hvala i činom svoje povjere Isusovoj Majci iskazali su joj odanost i ljubav. Na početku ih je biskup pozdravio, istaknuvši kako želi zajedno s njima u Mariji Bistrici posvjedočiti Isusovoj Majci ono što joj očituju na hodočašćima u svetištima Požeške biskupije, kako imaju srca za nju, i zahvaliti joj što ona ima srca za njih.

Biskup Škvorčević je potom uputio trostruki poklik Blaženoj Djevici Mariji, na koji su hodočasnici odgovarali pjevajući „Blažena ti što povjerova!“ Pozivajući potom okupljene vjernike da joj povjere svoje živote, biskup je rekao kako joj tim činom žele njezinoj majčinskoj ljubavi predati sve ono što jesu, radosti i nade, nemoći i tjeskobe.

Spomenuo je da ih je to hodočašće u Mariju Bistricu pokrenulo da otvore u vjeri svoja srca i dopuste da ga zahvati ono što je Božje, pobjedničko i svijetlo te po njima u Hrvatskoj snažnije zasja Božja ljepota. U činu predanja podsjetio je na različita stradanja, napose žrtve Domovinskog rata, zamolivši Isusovu Majku da ih sjedini sa žrtvom svoga Sina te joj je povjerio obitelji, očeve i majke, djecu i mlade, starije i bolesne, osamljene i siromašne, prognanike i izbjeglice, kao i one koji vode javne poslove u Hrvatskoj da budu služitelji općeg dobra svih građana, te Požešku biskupiju, njezinu vjernost Isusu Kristu i poslanje „preslavnog djela evangelizacije“.

Zaključio je pjesnikovim riječima ispisanima u bistričkom Svetištu: „Dušo duše Hrvatske, Isusova Mati, sunce naših stradanja, ne prestani sjati!“ Hodočasnici su svoj pristanak na biskupov čin njihova predanja Isusovoj Majci potvrdili pjevajući „Evo ti Majke“, a potom Mariji posvjedočili „Evo ti sina“ i „Evo ti kćeri!“.

Na kraju su otpjevali pjesmu „Čuj nas, Majko“, a požeški biskup je u zaključnoj riječi izrazio radost što su kao vjernici iz Požeške biskupije mogli u velikom broju biti u Mariji Bistrici na važnom duhovnom događaju. Istaknuo je da bi bez njih i njihova pobožnoga, molitvenog i raspjevanog srca euharistijsko slavlje na kojem su sudjelovali bilo siromašnije, i obrnuto – da nisu na njem sudjelovali, oni bi ostali siromašniji.

Poželio im je da duhovnu ispunjenost u srcima ponesu svojim kućama, te budu blagoslovljen hrvatski narod koji u svakodnevici zahvaljuje Bogu za darove kojima ih on obasiplje. Pobožnost je završila obilaskom hodočasnika oko Gospina lika, gdje su joj vjernici izrekli svoje osobne molitve i zavjete.