U koncelebraciji su bili i umirovljeni nadbiskup Marin Srakić i pomoćni biskup Ivan Ćurić, te još četvorica svećenika.

Toga dana je bio i rođendan nadbiskupa Srakića te je nadbiskup Hranić na početku misnoga slavlja uputio zahvalu i čestitku: „Dragi Oče nadbiskupe čestitam Vam Vaš današnji 86. rođendan. Molim Vas, primite naše iskrene i radosne rođendanske čestitke. Dragom Bogu zahvaljujemo za Vas. Zahvaljujemo mu što ste uočili i prepoznali pogodne okolnosti za sazivanje Biskupijske sinode, koja je postala svjetlom na putu naše biskupijske zajednice i pomogla Vama kao dijecezanskom biskupu, ali je okupila ponovno ujedinila čitavu našu prethodno ratnim stradanjima raspršenu biskupijsku zajednicu i usmjerila ju te i danas predstavlja snažan izazov i putokaz svima nama”.

„Sjećam se, pokojni biskup Ćiril je 1987. dolazio na Kongregaciju za katolički odgoj u Rim s molbom da se pokrene postupak za uzdignuće tada Visoke bogoslovne škole na rang fakulteta. No, to nije bio pravi trenutak i biskup Ćiril nije uspio. Ali, Vi ste 15 godina kasnije uočili pogodan trenutak i uspjeli podići naš teološki studij na rang Fakulteta u sastavu Osječkog sveučilišta. Ugostili ste Papu sv. Ivana Pavla II. u našoj biskupiji i oko njega okupili najbrojniji liturgijski zbor u povijest Slavonije i naše biskupije. Uživali ste ugled našeg episkopata, koji Vas je izabrao za predsjednika HBK (Hrvatske biskupske konferencije). Promišljali ste i bdjeli kao mudar i vidovit pastir Crkve. Činjenicu osnivanja Požeške biskupije i činjenicu da je Srijemski dio naše biskupije ostao odvojen državnom granicom, Vi ste prepoznali kao trenutak za tihe konzultacije s drugim biskupima te ste mudrim i strpljivim koracima i dijalogom s mjerodavnim institucijama Svete Stolice stvorili pozitivnu klimu za stvaranje nove slavonsko-srijemske crkvene pokrajine sa sjedištem u Đakovu i tako ste Vi osobno jedan od najzaslužnijih što je naša biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije i metropolitanskoga sjedišta, što je u sastavu te crkvene pokrajine ponovno osamostaljena stara Srijemska biskupija i što je i grad Osijek dobio konkatedralu i novi crkveni značaj”, istaknuo je mons. Hranić.

„Gospodin neka primi našu molitvenu zahvalnost za Vas i za Vašu službu u našoj mjesnoj Crkvi, u našoj metropoliji i na razini Hrvatske biskupske konferencije. Neka Vam čuva pomalo naručeno zdravlje, neka Vam osnaži korake i čuva Vas vedrim i mentalno svježim još godine mnoge“, rekao je u čestitki nadbiskup, a potom je gospođa Sanela Hodak uručila nadbiskupu Srakiću buket cvijeća.

U homiliji se nadbiskup Hranić osvrnuo na misna čitanja, a zatim na život i djelo biskupa Kosa.

„Vjeru našega praoca Abrahama, koja se snažila i rasla kroz kušnju, posvjedočili su i mnogi starozavjetni pravednici i mučenici, apostoli i mučenici Crkve sve do danas. Rasli su u poslušnoj vjeri i na žrtvenik stavljali i ono najvrjednije što su imali – goli život. Crkva se i danas spominje mučeničkog svjedočanstva vjere u Krista Gospodina i borbe za čistoću svoga tijela svoje duše i svoga ženskoga dostojanstva – mlade mučenice, djevojčice sv. Marije Goretti”.

„Ove se godine sjećamo i 20. obljetnice smrti te snažne vjere i kršćanskog te pastirskog svjedočanstva našega dragoga pokojnoga biskupa Ćirila Kosa, koji je poput Abrahama ispovijedao vjeru i u njoj ostao postojan kao uznik i robijaš komunističkoga režima, zatvoren samo zato što je bio svećenik, i to ugledan svećenik naše biskupije i odgojitelj te stup našega Bogoslovnoga sjemeništa. Pokojni biskup Ćiril Kos je poslije svećeničkog ređenja imenovan najprije kapelanom u Srijemskoj Mitrovici. Službu je obavljao u veoma teškoj situaciji kad su komunističke vlasti zatvorile, a potom i ubile mitrovačkog župnika, te provodile masovna ubijanja tisuća mitrovačkih muževa i mladića. Godinama je Srijemsla Mitrovica bila preplavljena udovicama u crnini koje su podizale i odgajale svoju djecu, a da nisu smjele niti spomenuti okrutno stradanje i smrt svojih muževa. Biskup Ćiril se ondje kalio kao istinski pastir ucviljenoga i uplašenoga stada i Kristov svjedok. Snagom vjere je i on, poput nosača uzetoga iz današnjega evanđelja, donosio pred noge Krista Gospodina tolike svoje župljane, iznemogle i paralizirane zbog terora kojemu su bili izloženi”, kazao je đakovačko-osječki nadbiskup.

„Potom je bio poslan za župnika u nacionalno mješovitu sredinu u Trnjane. Iz Tranjana je bio pozvan u Bogoslovno sjemenište u Đakovao, gdje je bio dugogodišnji, omiljeni duhovnik i vrsni odgojitelj naših tadašnjih bogoslova, među kojima je tada bio i nadbiskup Marin. Na montiranom procesu je 1959. zajedno s nekoliko drugih svećenika-profesora i bogoslova osuđen na sedam godina zatvora i robijao je u Staroj Gradiški. O njegovoj vjeri i duhovnom profilu snažno svjedoči njegov duhovni dnevnik, kojega je u zatvoru pisao na toaletnom papiru i koji se čuva u našem Nadbiskupijskom arhivu. Biskup Ćiril nije njegovao niti najmanje gorčine, niti je osuđivao predstavnike režima koji ga je zatvorio i nepravedno osudio na robiju. O tome govori i njegova redovita razmjena čestitki o Novoj godini nakon izlaska iz zatvora sa sucem istražiteljem u istražnom zatvoru u Osijeku te s referentom za preodgoj KPD Stara Gradiška u odjelu za izradu cisterni”.

„Godine 1973. bio je imenovan đakovačkim i srijemskim biskupom. Zatekao je teško stanje i podijeljenost među klerom. Njegovo biskupsko geslo, ogledalo i program bile su riječi ‘In caritate, humilitate et vitae simplicite – ljubavlju, poniznošću i jednostavnošću života’. ‘In caritate’ (ljubavlju) je vodio našu biskupijsku zajednicu, u ljubavi i ljubavlju je bio njezin učitelj i pastir te joj je u ljubavi služio poniznošću i jednostavnošću života – ‘in humilitate et vitae simplicitate’. Svojom dobrotom i strpljivošću uspio je ujediniti kler i unaprijediti pastoralno-katehetsko djelovanje u biskupiji. Sjećam se kako nam je oduševljeno kao biskup svojim bogoslovima govorio o papinskoj službi u Crkvi, o Svetom Ocu, o papi Ivanu Pavlu II, o njegovim enciklikama i dokumentima. Kad je papa Ivan Pavao II. bio u posjeti našoj nadbiskupiji, biskup Ćiril bio je u mirovini, bolestan i slab. Nije mogao ići na misu u Osijek niti je bio na ručku s Papom u Biskupskom domu. Mons. Luka Strgar doveo ga je u crveni salon da ondje nakratko pozdravi papu, koji ga je upamtio i s oduševljenjem nazivao ‘episcopus latinae loquens’ (biskup koji se latinskim služi kao govornim jezikom). Fotografija biskupa Ćirila sa sv. Ivanom Pavlom II. nam je ostala kao njegova posljednja fotografija. Neka ga Gospodin pridruži svojim vjernima, sv. Mariji Goretti i ostalim nebeskim ugodnicima i neka i nas čuva u postojanosti Abrahamove vjere”.

Na koncu misnoga slavlja nadbiskup Hranić je pozvao vjernike u kriptu katedrale gdje je predvodio molitvu za biskupa Kosa na njegovu grobu.