„Započnimo put istinskog obraćenja“

Latinski tekst današnje zborne molitve moli ovako: Concede nobis, Domine, præsidia militiæ christianæ sanctis inchoare ieiuniis… Tekst je očito usmjeren na „kršćansku vojsku“. Nalazimo to i u nekoliko poslanica svetoga Pavla, a posebno u Poslanici Efežanima u kojoj Pavao, pišući o tome kako se oduprijeti đavolskim lukavstvima, navodi pravi skup opreme: „oklop pravednosti, štit vjere, kacigu spasenja…“ (usp. 6,11-17). Čini se kao da nam Apostol želi reći: ti koji si izabrao Krista, ne zavaravaj se da imaš lak život. U stvarnosti, kršćanski život napreduje kroz borbu.

U pričama pustinjskih otaca nalazimo i ovu priču: „Otac Poemen je rekao da se otac Ivan Nano molio Bogu. Time je iz sebe uklonio strasti i bio je oslobođen svih briga. Zatim je otišao do jednog starijeg čovjeka i rekao mu: „U miru sam i ne moram izdržavati nikakvu borbu.“ Starac mu reče: „Idi i pomoli se Bogu da te borba snađe i da iz nje dobiješ onu skrušenost i poniznost koju si prije imao. Kroz borbu duša napreduje.“ Drugi je molio Boga za to, a kad je došla borba, nije više molio da mu je oduzme. Umjesto toga je tražio: „Daj mi, Gospodine, strpljenja u borbi“. (Serie Alf.: Ivan Nano, 13). Kršćanin je, želi nam povijest reći, borac.

Talijanski misal, prevodeći izraz „kršćanska vojska“ sa „put obraćenja“, u nekim je aspektima „demilitarizirao“ korizmeno vrijeme. Međutim, zadržava upozorenje da je u tijeku „borba protiv duha zla“; borba je to u kojoj samo pomoću oružja pokore dolazimo do pobjede. Među njima, predaja Crkve uvijek nam nudi i post. S druge strane, ne sliči li naše korizmeno vrijeme na Isusa za kojeg nam evanđelisti Matej i Luka govore da je tih četrdeset dana postio?

Dakle, čin posta je važan u korizmenoj pokori, ali sigurno nije najteži! Kad me otac jednom prilikom, povodom Čiste srijede, upitao od čega se zapravo sastoji naš post, odmah sam odgovorio: „Sastoji se od jednog obroka tijekom dana. Međutim, moguć je doručak ujutro i nešto hrane navečer.“ Otac je odmah odgovorio: „Ali ja to radim svaki dan!“ Nisam znao kako odgovoriti na to.

Među Propovijedima kardinala Newmana postoji i jedna posvećena postu. Razmatrajući Isusova iskušenja, primijetio je da su ona započela upravo s pokušajem da ga se navede na prekid posta. Međutim, iskušenja nisu završila samo na ovome. Odmah nakon toga iskušenja su postala podmuklija i suptilnija. Newman se tu nadahnuo kako bi objasnio činjenicu da postoje mnoge stvari koje na prvi pogled ne izgledaju loše, ali koje nas stavljaju na sklizak teren i, prije ili kasnije, dovode do zla. Piše: „Ako je nešto zabranjeno, čovjek radije bira da to ne želi učiniti izravno, već umjesto toga pokušava manevrirati kako bi na neki drugi način postigao cilj koji mu je zabranjen. To je kao kad pokušavamo doći do određenog mjesta: prvo pokušavamo doći najizravnijim putem; ali ako nađemo zapriječen put, idemo putem koji ga obilazi… i na kraju stižemo gdje smo željeli“. Dakle, ovdje je ono što se misli pod skrivenim grijehom: „ono što se isprva ne čini kao grijeh, ipak na kraju postiže isti učinak kao eksplicitni i izravan grijeh“(Sermoni Cattolici, Jaca Book-Morcelliana, Milano -Brescia 1984, 303).

Terezija Avilska razmišljala je na isti način. Rekla je svojim sestrama da se đavao služi velikim trikovima i beskonačnim brojem suptilnosti kako bi se udaljio od božanske volje; rekla je da to čini polazeći od „nekih sitnica, varajući ljude i tjerajući ih da vjeruju da nisu loši i tako od stvari do stvari odvaja ih od Božje volje i približava svojoj“ (usp. Castello interiore, IV, 8). Možda je onda, uz post, ovo i poziv da pazimo i na „sitnice“ kojima nas đavao pokušava prevariti.

Prethodno sam rekao da je korištenjem riječi „obraćenje“ talijanski prijevod „demilitarizirao“ pojam pokore. Ipak, dodao joj je dvije stvari. Prije svega, ideju o „putu“ koja bi nas trebala natjerati da shvatimo da obraćenje nije jednokratno, već progresivno, svakodnevno putovanje prema Gospodinu. Vraćam se Newmanu. U drugoj Propovijedi on komentira povratak kući izgubljenog sina i odmah navodi da je obraćenje, pokajanje „djelo koje nikada nije dovršeno, nikad potpuno, nema kraja, kako zbog svoje inherentne nesavršenosti, tako i zbog uvijek novih prilika koje se pojavljuju da nešto provedemo u djelo… uvijek smo na početku; najsavršeniji kršćanin je, sam po sebi, samo početnik, izgubljeni sin pokore…“ (Sermoni Anglicani, Jaca Book-Morcelliana, Milano-Brescia 1981, 111-112).

Druga stvar prisutna u talijanskom prijevodu Misala dodatak je pridjeva „vera“ (istinito, op. prev.) uz riječ obraćenje. Ovdje se vjerojatno misli da može postojati i obraćenje koje ne polazi od srca, nego od vanjskog čovjeka. Naše pak obraćenje, ako želi biti istinito, onda prije svega mora unutarnje. „Istina prebiva u nutrini čovjeka“, rekao je Augustin (De vera religione 39, 72: PL 34, 154). Samo nas ta „istina“ čini sposobnima razotkriti insidias diaboli, đavolova „postrojenja“. Neka nam Gospodin udijeli da brzo prepoznamo djelovanje tog vrlo dobrog, ali tragičnog pomagača i da se posvetimo putu istinskog obraćenja. Amen.