Zaziv Duha Svetoga uz početak nove akademske godine

Čitanja: Ef 1,3-6.15-18; Lk 12, 35-38

1. “Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu” (Ef 1, 17-18).
Sveti Pavao govori o ljepoti kršćanskog identiteta. Taj identitet nije u odbijanju ili prihvaćanju pojedinih ponašanja. To bi, naime, bio mučan i težak život. Etičko je ponašanje posljedica našega sve većega spoznavanja Krista. Ako nam Bog daruje: “Duha mudrosti i objave” (Ef 1,17), to je unutarnje otvaranje očiju srca. Prekrasan izričaj koji otkriva da se u dubini bića otvara uvid u ljepotu evanđelja. Bog po svome Duhu otvara nas živoj nadi, toj riznici slave.

2. Večeras nas je okupio poziv na euharistiju. U svakome euharistijskom slavlju, nakon Molitve Gospodnje, Bogu upućujemo riječi: “… daj, (Gospodine,) milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda: čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista”. Smisao tih riječi mogao bi se izreći i na sljedeći način: Gospodine, pomozi nam u životu; učini nas sigurnima i daruj stabilnost; daj nam snage dok iščekujemo tvoj ponovni dolazak.
Ali, gdje se to nalazi blažena nada dolaska Kristova? Gdje se očituje činjenica da iščekujemo dolazak Gospodnji? Znaju li, i primjećuju li ljudi oko nas da mi, kršćani, iako živimo u sadašnjosti, u pogledu nosimo iskru budućega? U toj je iskri i činjenica ljudske smrtnosti… Možda je strašno, ali ipak istinito da smo se u današnjoj našoj zapadnoj kulturi našli u stanovitome obliku zaboravljivosti – o smrti se ne govori ili se o njoj govori sa strahom.

3. Braćo i sestre, nije li smisao smrti bitan dio temeljnoga govora o životu? Znati tko sam, što me očekuje, čemu se nadam – nije li to neizostavno za život u radosti i vedrini? Evanđelje je potrebno i za življenje i za umiranje. Naš zemaljski završetak nije kobna tragedija niti konačni udarac našim težnjama. Kao vjernici smrt čitamo u kontekstu vjere, u svjetlu današnjega evanđelja koje nas poziva na budnost, na nestrpljivo i ustrajno iščekivanje povratka Gospodnjega.
Dragi sveučilištarci, možda se pitate čemu večeras, na početku nove akademske godine, govor o smrti? Ne govorim o smrti nego o životu. Jer radost življenja ovisi o tome hoćemo li uspjeti poslušati ono što je u nama najdublje i najistinskije, kako bismo čuli žubor izvora koji nas je stvorio i osjetili dubinu mora prema kojemu smo usmjereni. Živjeti u isčekivanju Isusova povratka, njegova konačnog zagrljaja, znači mijenjati život, kako bi nam svaki dan bio budnost u noći i radost iščekivanja u pritiscima svakidašnjih zbivanja. Dovoljna je svijest da smo prolazni, da je naš završetak veći od bilo čega zemaljskoga…

4. Vrijeme budnosti, vrijeme je odlučivanja i izabiranja. Da bi se moglo izabirati, potrebno je znati prosuđivati, propitivati neku zbilju i izvući posljedice na razini djelotvornosti. Budnost isključuje strah, grčevitost, jer budućnost za vjernika nije nešto nejasno i strano. Kršćanska budućnost ima ime i lice – Isusa Krista. Mi smo oni koji čekamo, ili “oni koji promatramo iz nečega”. Taj prostor iz kojega stremimo k budućnosti jest blažena nada koja nas ukorjenjuje u sadašnjost, kako bismo bili vjerni budućnosti i vječnosti. Budnost je nošena nadom i uključuje ponajprije stav putnika, zatim svijest o opasnostima te trajnu vjernost i veliku mudrost.
Vjernik je čovjek onostranosti koji je zauzet u sadašnjosti. Biti dionikom neba u kršćanstvu ne znači ne voljeti svijet, ne biti predan sadašnjemu radu. No, vjernik ne dopušta da mu zemaljsko prekrije pogled na nebesko. On je čovjek onostranosti koja gleda s druge strane privida, s druge strane pojavnoga, s druge strane lažnih i nestalnih veličina. Nije riječ o izboru između neba i zemlje, nego o dopuštanju da nebo osvijetli zemlju, kako bi sve bilo razvidnije, a naši izbori jasniji. Konačno, upaljene svjetiljke – to jest izražaj vjere – ne služe samo iščekivanju Gospodina. One također osvjetljuju i kuću u kojoj se nalazimo. Drugim riječima: upaljene svjetiljke ne služe osvjetljavanju puta prema nebu, nego pomažu da se ne izgubimo na zemaljskim putovima.

5. Papa Ivan Pavao II. kaže da je samo Bog “sposoban u punini darovati onu Mudrost bez koje bi budućnost svijeta bila u opasnosti”… I nastavlja: “Uistinu, s jedne strane znanstvena i tehnološka otkrića uključuju ogroman ekonomski i industrijski rast, a s druge strane nezaobilazno zahtijevaju nužnu odgovarajuću potragu za značenjem i smislom, sa svrhom dobivanja jamstva da će nova otkrića biti korištena za istinsko dobro pojedinaca i ljudskoga društva u njegovoj cjelokupnosti” (Ex corde Ecclesiae, br. 4.7).
Ivan Pavao II. bio je svjestan da je u suvremenome društvu potreban težak i složen proces integriranja spoznaje, a “porast znanja u našemu vremenu, kojemu se pridodaje razmrvljenost spoznaje u krilu pojedinih akademskih disciplina, tu zadaću čini sve težom” (ECE, br. 16). Znanstveno istraživanje mora biti usmjereno na dublje proučavanje korijenā i uzrokā teških problema našega vremena, a da se pritom ne zanemari pozornost na njihove etičke i religijske vidike. Teški problemi pred nama su svakodnevno “dostojanstvo ljudskoga života, promicanje pravednosti za sve, kakvoća osobnoga i obiteljskoga života, zaštita prirode, nastojanje oko mira i političke stabilnosti, pravednija raspodjela sredstava u svijetu, te novo gospodarsko i političko uređenje koje bi bolje služilo ljudskoj zajednici na nacionalnoj i međunarodnoj razini” (ECE, br. 32).
Prošle subote papa Benedikt XVI. pohodio je Lateransko sveučilište u Rimu i tom prigodom rekao: “Sveučilišna sredina nas na osobit način poziva da se ponovo vratimo temi krize kulture i identiteta koju posljednja desetljeća dramatično razotkrivaju pred našim očima. Sveučilište je jedno od najkvalificiranijih mjesta za pokušaj pronalaska mogućeg izlaska iz ovakve situacije… Na sveučilištu se odgajaju novi naraštaji koji očekuju ozbiljne i zahtjevne prijedloge, sposobne u novim uvjetima odgovoriti na vječna pitanja o smislu čovjekova postojanja. Ta očekivanja ne smiju se iznevjeriti” (Govor prigodom pohoda Lateranskom sveučilištu, 21. listopada 2006.).

6. Ljudi i ljudsko društvo ne mogu bez mudrosti. Bog ju je posadio među ljude na takav način da ona može ispripovjediti svoju povijest sljedećim riječima: “Izađoh iz usta Svevišnjeg i pokrih zemlju kao magla. Na visinama nebeskim razapeh šator svoj i prijestol moj bi stup od oblaka… ukorijenih se u slavnome narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj” (Sir 24,3-4.12). Bez tog šatora mudrosti na zemlji ne bi se moglo obitavati, a život bi postao nečovječnim.
Šator u sebi nosi dvojako značenje: i stabilnost i prolaznost; sklonište i opasnost; sigurnost i pustolovinu. Kršćanin ne shvaća mudrost kao nešto postignuto, kao konačni dobitak i kao polazište za svako vrijeme i sve okolnosti. Sveti Pavao stoga posredno upozorava na opasnost statičnosti. “Duh mudrosti i objave” daje se radi dubljega spoznavanja.
Napredovati i rasti u mudrosti dovodi u pitanje našu prolaznu i nestalnu spoznaju Objave i povijesnih okolnosti, kao i događaja u vlastitome životu. Uzeti ozbiljno k srcu mudrost, za nju moliti, znači prepoznati da nismo vlasnici cjelovite istine, oni koji znaju odgovore na sve poteškoće. Zato slika šatora i mudrosti progovara o napetosti traženja i iskoraka prema novim i iznenađujućim obzorima; o čežnji za neotkrivenim koja zahtijeva budnost i spremnost za putovanje.

7. Sveti nas Pavao upozorava i na to gdje se može pronaći mudrost. Ona nije posred glasnoga nadmetanja ni buke vremena. Nju se ne smije pomiješati s učenošću i erudicijom; ona se ne nalazi u velebnim djelima ljudskoga uma, niti ju se može poistovjetiti s kulturom. Ona je dar, dar utjelovljen u Kristu; dar nesvodiv na ljudsku razboritost, odmjerenost prema ljudskim mjerilima.
Njezino mjesto nije um, nego srce i zbog toga je namijenjena svakom čovjeku koji je otvoren Božjemu Duhu. Mudrost čovjek ne može posjedovati, upravo kao ni otajstvo; čovjek osjeća da ga mudrost posjeduje i postaje skroman, ponizan, diskretan, zbog čega se i ponaša s puno poštovanja prema drugima. Mudrost i ljubav u korijenu su kršćanskoga znanja. Mudrost je radosna sigurnost da Bog poznaje sve naše ljudske nesigurnosti.

8. Drage studentice i studenti, početak nove akademske godine je poglavito radosna zbilja. Mogućnost studiranja jest dar. Ne zaboravite to! Često čujemo govor o manjkavim uvjetima, o potrebi poboljšanja standarda, o zahtjevima usklađivanja s visokim europskim kriterijima, o nepovoljnim okolnostima za rad… Sve je to opravdano i, vjerujem, dobronamjerno rečeno, kako bi se uklonile zapreke, nastale bilo stvarnim nemogućnostima, bilo ljudskom neosjetljivošću, ali ne zaboravite “dušu studiranja”, radost susreta, darivanja drugima, vedrinu novih spoznaja i maštovitosti koja je uvijek resila kršćanske intelektualce. Trsite se oko radosti, primjećujte je, otkrivajte i otkrit ćete – i sebi i nama koji se radujemo vašim uspjesima – nasmiješeno lice Boga: Duha Svetoga. Neka ta konačnost bude mjesto provjere vaših spoznaja.

Ovo je euharistijsko slavlje samo početak naše trajne molitve tijekom akademske godine. Duha Svetoga koji prosvjetljuje oči srca zazivajte na početku svakoga svoga studentskog ili znanstveno-nastavnoga dana i molite za sigurnost nade kojom iščekujemo Gospodina. Amen.