Župni Caritas – Potrebni u župi

Na upit pismoznanca: “Koja je zapovijed prva od sviju?”, Isus odgovori: “Prva je: Slušaj Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!”
“Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.” (Mk 12, 28-31)

Ta ljubav je izlivena u srcima našim, po Duhu Svetom, u događaju krštenja. Time postajemo sposobni ljubiti Boga i svoga bližnjega. Kršćanska ljubav, Agape, Caritas, jest dakle ljubav koja se stavlja u službu drugoga. Ne traži svoj interes nego se stavlja u službu drugih, potrebnih. Katekizam Katoličke Crkve nam kaže da je ljubav “osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića”. Čovjek postaje uistinu čovjek samo po ljubavi, pa zato njegov život na zemlji ima smisla samo ako ostvari poziv ljubavi. Ta ljubav u svakom čovjeku vidi sliku Božju koja za nj postaje zov da čini dobro. Nije samo pojedinac pozvan činiti djela ljubavi nego i kršćanska zajednica – župa koja postaje subjekt karitativnog djelovanja.

1. Što je župni Caritas?

Kršćanski život u župi ima tri osnovne dimenzije: navještaj Božje Riječi, slavlje sakramenata, posebno euharistije i svjedočenje djelotvorne ljubavi. Budućnost župnog pastorala zahtijeva sve veću povezanost između slušanja i naviještanja Riječi, slavljenja otajstava vjere i svakodnevnoga svjedočenja dobrih djela. Njihova povezanost urodit će iz vjere organiziranim oblikom rada za potrebne. Cijela župa postaje svojevrsni Caritas, ali unutar župe župni Caritas jest, prije svega, pastoralno tijelo u službi rasta župne zajednice. Naime, velika zadaća koju Sveti Otac stavlja pred nas na početku novoga tisućljeća jest izgraditi od Crkve dom i školu zajedništva. Pozvani smo od naših župa načiniti mjesto u kojem će se siromasi i potrebiti osjećati kao u svojoj kući što je onda i najizvrsnije naviještanje evanđelja.
Potrebno je formirati ne samo vjernike pojedince već čitavu zajednicu tako da ona postane subjekt ljubavi, da postane bližnji onome koji je u potrebi. Da bismo to mogli ostvariti, potrebno je neprestano slušati Božju riječ, da molitva prethodi, prati i slijedi svako naše djelovanje. O tome ovisi dobrim dijelom budućnost naših župnih Caritasa, ako na taj zahtjev budu znali kreativno i konkretno odgovoriti.
Kultura solidarnosti na koju su pozvane naše župne zajednice ne može se ostvariti pojedinačno niti u samo maloj grupi, bez suradnje, prisutnosti i rasta cijele zajednice. Ona se rađa i nastaje iz želje da se Crkvi probudi svijest i odgoji savjest u odnosu na evanđelje ljubavi. Po karitativnoj dimenziji Crkva na vidljiv i organiziran način svjedoči da je ona zajednica braće i sestara koju Otac ljubi, a oni su onda svjedoci te ljubavi, ne riječima već zauzetošću i solidarnošću prema svima u perspektivi Božjega kraljevstva.
Župni Caritas ima za cilj posvijestiti svjedočenje ljubavi kod svakoga krštenika i čitave zajednice u svoj cjelovitosti. Zato je dobro naći način da dođu u Caritasu do izražaja sve stvarnosti u župi kako bi se ona u cijelosti mogla animirati da bi se stiglo do svih koji su u potrebi.

2. Tko su ugroženi i potrebni u svakoj župi?

Odgovor je: svi. Nisu potrebni samo gladni, žedni, goli i bosi. Oni su uistinu pojam potrebnog ili potrebnih. Potrebni su pomoći u svim našim sredinama: siromašni, stari, bolesni, žalosni i napušteni, rubni i prezreni, očajnici zbog izgubljenoga radnog mjesta, ljudi u duhovnim krizama, psihičkim poteškoćama, djeca bez roditelja, invalidi i udovice, osamljenici i ovisnici, žrtve ljudske nepravde, ljudi i djeca fizički zlostavljani, djeca sa smetnjama u rastu, nadarena ali siromašna djeca, prognanici i izbjeglice. Svaka župna zajednica stoga s velikom blagošću i ustrajnošću treba brinuti o njima jer u njima prepoznaje Isusa koji je također siromašan i napušten.
Koncil nam, govoreći o Crkvi u suvremenom svijetu, kaže “da postoji hitna i neodložna obveza da budemo bližnji baš svakome čovjeku i da mu, kad se s njim sretnemo, djelotvorno pomognemo: starcu od svih napuštenu, stranom radniku nepravedno prezrenu, izbjeglici, ovisniku i njegovoj obitelji, gladnome koji se poziva na našu savjest podsjećajući nas na Gospodinovu riječ: ‘Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće’” (Mt 25, 40 i GS 27).
Bog na neki način hoće svakoga od nas učiniti čovjekom sposobnim da ljubi ljubavlju kojom nas je On ljubio u Kristu. Pozvani smo odnositi se prema bližnjemu kao što se odnosio Krist koji je bio pun milosrđa prema patnicima svih vrsta i grešnicima.
Župa je prvi i nezamjenjivi crkveni prostor u kojem raste zajedništvo u ljubavi koja znači osobnu i zajedničarsku raspoloživost i zauzetost. Slušajući Riječ i lomeći euharistijski kruh, kao i u apostolsko doba, župa, u našem vremenu i prostoru, prakticira ljubav u različitim oblicima: gostoprimstvo hodočasnika, brigu o bolesnicima, kruh siromasima, utočište progonjenima…
Dokle smo stigli u osobnoj i organiziranoj djelotvornoj ljubavi u našim župnim zajednicama? Jača li u njima svijest da su nam župni Caritasi znak ili protuznak našega kršćanstva? Zajednica koja ne stavlja sebe u pitanje u odnosu na siromašne i potrebite neće biti nikada kadra evangelizirati, neće biti sposobna staviti se na put ugroženih, neće moći pokazati milosrdno lice Očevo.
Evanđeoska ljubav, budući da je otvorena prema čitavoj osobi a ne samo prema njenim potrebama, zahvaća i nas same i traži obraćenje srca. Prihvatiti siromaha, stranca, zatvorenika, bolesnika, staroga, ovisnika, prognanika, znači dati mu prostor u vlastitom vremenu, kući, prijateljstvu, gradu, zakonima, znači staviti se zajedno s njime na put i učiniti ga sudionikom života svoje župne zajednice.
Učinimo sve da uzraste do svoje kršćanske zrelosti u prvom redu župa – karitas, da bi po župnom Caritasu bila kadra organizirano djelovati za dobro svih potrebnih u svome krilu i onih dalekih. Neka nas i ovogodišnja Nedjelja Caritasa učini osjetljivijima za djela kršćanske ljubavi koja ponavlja s Gospodinom: “Blaženije je dati nego primati” (Dj 20, 35).

Zagreb/Zadar, 3. prosinca 2002.

Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski, predsjednik Hrvatskoga Caritasa