Povijest svetišta Majke Božje Bistričke

Najpoznatije hrvatsko Marijino svetište u Mariji Bistrici, smješteno 40 kilometara sjeveroistočno od glavnoga hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Medvednice, vjekovima je središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda. Ono što je Francuzima Lurd, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Częstochowa, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je to živopisna Marija Bistrica. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu se već stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva, kao i pojedinci koji onamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.

Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.

Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875. – 1911.), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.

Papa Pio XI. (1922. – 1939.) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov manje bazilike.

Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine.

Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.“

Križni put

Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzija Stepinca. Zamisao se rodila gledajući križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Częstochowi. Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, a isklesane su u Italiji.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Danas, najvažnija hodočašća u Mariju Bistricu imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica. U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika. Vjerske svetkovine – proštenja – odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskog zagorja.

„Župnu crkvu Marije Bistrice naslovom i dostojanstvom Manje Bazilike odlikujemo“

Kako smo napisali, papa Pio XI. uzdigao je crkvu Majke Božje Bistričke na naslov manje bazilike dana 4. prosinca 1923. i ove se godine spominjemo 100. obljetnice toga proglašenja o čemu ne svjedoči samo natpis uklesan iznad ulaza u baziliku nego i tekst kratkog pisma pape Pija XI. (breve, lat.; počinje papinim imenom, a potpisuje ga kardinal državni tajnik, zapečaćeno je prstenom, na kojem je prikazan apostol Petar kao ribar).

Spominjući se ove važne obljetnice ne samo za život Zagrebačke nadbiskupije, već i hrvatskoga naroda, u nastavku donosimo prijevod kratkoga pisma (breve) pape Pia XI. (Katolički list, br. 5 [31. siječnja 1924.], str. 51).

Naime, na molbu tadašnjeg bistričkog župnika Matije Seigerschmieda od 16. travnja 1923. godine koju je uputio Antunu Baueru, zagrebačkom nadbiskupu, Sveta Stolica odgovara udovoljavajući molbi:

Preuzv. g. nadbiskup primio je od kardinala Gasparrija ovaj breve:

PIJO PAPA XI.

Na vječni spomen.

Među veleslavne svete hramove, kojima se odlikuje Hrvatska, treba po pravu i po zasluzi ubrajati župnu crkvu Blažene Djevice Marije općeno nazvanu „Marija Bistrica“, koja se nalazi u granicama Nadbiskupije Zagrebačke.

Ovaj sveti hram posjeduje kroz tri i više vijekova glasovit lik same Djevice Bogorodice, kojemu se u hodočašćima jatimice dolaze pokloniti i sigurnu pomoć zamoliti vjernici ne samo iz susjednih nego i iz udaljenih krajeva. Isti taj hram, kroz sedam vijekova češće obnavljan, povećavan i milodarima po svoj Hrvatskoj sakupljenima urešen, kasnije požarom opustošen, a malo zatim još sjajnije opremljen, svjedoči, koliko može vjera naroda hrvatskog. I zaista se taj hram drži dikom i ponosom ovog naroda, kako to jasno pokazuju bogati i dragocjeni darovi. Šta više: među znamenite darivatelje broji se od nedavna naš predšasnik Leo PP. XIII., koji je riznicu ovog svetog hrama dragocjenim darom obogatio. Budući dakle da nam nije ništa preče nego da se pobožnost kršćanskog puka prema djeliteljici milosti Božjih što jače poveća, a ujedno i zato da se zbog naše ljubežljivosti hrvatski narod uz ovu apostolsku stolicu što čvršće i tješnje priveže, imajući na umu gore rečeno, spremno smo i dragovoljno odlučili kad nas je časni Brat Antun Bauer, nadbiskup zagrebački zamolio, da odlični hram Svete Marije Bistrice, milostivo podignemo na dostojanstvo Manje Bazilike, udovoljiti ovim željama. Toga radi, saslušavši Časnog Brata našeg S. R. C. kardinala Vica, biskupa portskoga i Svete Rufine, nastojnika Svete Kongregacije obreda, po apostolskom našem ugledu i snagom ove isprave, za vječna vremena, župnu crkvu Marije Bistrice, u nadbiskupiji zagrebačkoj naslovom i dostojanstvom Manje Bazilike odlikujemo sa počastima i privilegijima, da se nosi šator (Conopeum) (koji ipak ne smije biti urešen zlatom ili srebrom), zvonce i vijenac (stemma) prema obliku Manjih Bazilika ovog blagog grada. To ustanovljujemo i zapovijedamo naređujući, da ovo pismo snažno, punovaljano i djelotvorno uvijek bude i ostane; da svoje potpune i neokrnjene učinke dobije i posjeduje; da ga oni, kojih se tiče, ili kojih će se moći ticati, sada i u napredak vazda poštivaju; da se uvijek na taj način valjano sudi i opredjeljuje; da odsele bude nevaljano i ništetno, ako bi se dogodilo, da makar tko i makar koja vlast u tom bilo znatice bilo nehotice protivno radi.

Ove naše odredbe ne može priječiti ništa.

Dano u Rimu kod sv. Petra pod prstenom ribara, dana IV. mjeseca prosinca godine 1923., a pontifikata našega druge.

 Card. Gasparri, državni tajnik

Više o životu župe i svetišta Majke Božje Bistričke može se saznati na službenoj mrežnoj stranici, i uputiti se na virtualnu šetnju svetištem.