Crkva u Novari dočekala je ovaj dan i danas ga radosno živi gledajući jednoga od svojih sinova koji je proslavljen kao blaženik, svog “skromnog svećenika, uzora po svom molitvenom životu i velikodušnom služenju… ikonu župnika mučenika… uzor za sav Božji narod, a posebno za nas svećenike i laike koji vršimo službu u službi Crkve”. Ovo su riječi kojima je vaš biskup, moj dragi brat Franco Giulio Brambilla, prošlog prosinca objavio Papinu odluku o proglašenju Dekreta o mučeništvu sluge Božjega Giuseppea Rossija, koji “nije oklijevao žrtvovati svoj mladi život” za stado koje mu je povjereno.

U tom “žrtvovanju” nalazi se njegovo vlastito i osobno nasljedovanje Krista, kojemu je već bio pridružen svetim krštenjem i koje se kasnije oblikovalo sakramentom svetoga reda. Papa Franjo jednom je rekao da su sveci “ljudi koji su prožeti Bogom”. “Može ih se usporediti s crkvenim vitrajima koji propuštaju svjetlo u različitim nijansama. Sveci su naša braća i sestre koji su u svoja srca primili svjetlo Božje te ga dalje predali svijetu, svatko u skladu sa svojim tonalitetom” (Angelus, 1. studenoga 2017.). Blaženi Giuseppe Rossi učinio je to kroz sliku Christus patiens.

Danas, na svetkovinu Presvetog Trojstva, Crkva nas je potaknula da poslušamo odlomak iz Poslanice Rimljanima u kojoj nas sveti apostol Pavao umiruje: darom Duha postali smo djeca Božja! To je milost koja nam omogućava da se Bogu obraćamo nazivajući ga: “Abba! Oče!” S istim izrazom koji je i Isus upotrijebio, trebali bismo zastati u tišini klanjanja pred ovim otajstvom. Apostol dodaje da nas ovo sinovstvo čini baštinicima i zaključuje: “baštinici smo Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (Rim 8,17). Origen je komentirao: “Ovo je zapravo put koji je Krist otvorio svojim sunasljednicima, kako bi bili uzvišeni ne snagom niti mudrošću, nego poniznošću, i zadobili slavu vječne baštine kroz strpljivost u nevoljama” (Comm. in Epist. ad Romanos VII, 1: PG 11, 1107). Sveti Ambrozije je pak poticao: “Pazite, jer gdje je Kristova baština, nužno je i sudjelovanje u njegovoj patnji” (Ambrozije, Expositio in psalmum David CXVIII, 8, 13: PL 15, 1298 -99).

Dakle, naša sličnost s Kristom koja nam je dana u krštenju ne može biti nešto djelomično ili privremeno, nego mora biti potpuna: kao on, tako i mi! Kod mučenika ovo oponašanje postaje čak i tjelesno. Ali, upravo prihvaćanje trpljenja za Kristovu ljubav, kako bismo mu u svemu nalikovali, čini mučenika. Sveti Toma Akvinski uči da je mučeništvo te vrste, obistinjujući Isusove riječi: “Veće ljubavi nitko nema od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13), najsavršeniji ljudski čin i znak je najgorljivijeg milosrđa (usp. STh II-II, q. 124, a. 3; De veritate, q. 26 a. 6 ad 3).

“Što je Krist pretrpio, trpi i Crkva; što je Glava pretrpjela, trpe i članovi”, propovijedao je sveti Augustin (Enarr. in Psalm. XL, 8: PL 36, 459) i don Giuseppe se na to pripremao od početka svoje službe. Na dan svog svećeničkog ređenja, 29. lipnja 1937., čuo je biskupa kako ponavlja uobičajene riječi “svećenika i žrtve”: “Nikada nećeš biti svećenik ako nisi i žrtva euharistijske žrtve”. Riječi koje nije lako razumjeti.

Prisjećam se i nekih razmatranja svetog Pavla VI., izrečena tijekom audijencije. Započet će – kao i u drugim prilikama u svom stilu – pitanjima: “nije li vrhunac kršćanske veličine žrtva? Gdje je radost? Kako možemo pomiriti ova dva suprotna izraza kršćanskog života, patnju i radost? Pitanje je spontano, a odgovor nije lak”, uzviknuo je i dodao: “Potražimo najprije odgovor u drami samog vazmenog otajstva, odnosno otkupljenja, koje u Kristu ostvaruje sintezu pravde i milosrđa, pomirenja i otkupljenja, smrti i života. Bol i radost više nisu neukrotivi neprijatelji. Suvereni zakon umiranja za život ključ je za razumijevanje Krista svećenika i žrtve, to jest u njegovoj bitnoj definiciji Spasitelja” (Audijencija, 19. travnja 1972.).

U Kristovu svjetlu, za svećenika se također može reći da je sacerdos et hostia, svećenik i žrtva. U Pismu upućenom jeruzalemskim svećenicima za Veliki četvrtak 2000., sveti Ivan Pavao II. piše: “Taj žrtveni vidik duboko označuje Euharistiju i ujedno je bitna sastojnica Kristova svećeništva i, kao posljedica toga, našeg svećeništva. U tome svjetlu ponovno čitamo riječi koje svaki dan izgovaramo i koje su upravo ovdje u dvorani Posljednje Večere prvi put odjeknule: Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati…Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnog saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha” (Pismo, 23. ožujka 2000.).

U odlomku iz Dnevnika don Giuseppea, koji je napisan nakon pet mjeseci župničkog života, čitamo: “Očajnički se bacam u Isusov naručje, čije stope moram slijediti prema Križu, Kalvariji. Oslobađaju se ljudske oluje koje kao da sve preplavljuju: s Bogom sam iza sivog oblaka strasti, u mirnoj atmosferi beskrajnog plavetnila, u božanskom miru. Tada patim od radosti jer sam sjedinjen sa svojim Bogom na križu. Tako ponovno proživljavam novi život koji je u smrti tijela. Razumijem herojsko ludilo svetaca u traženju križa, patnji: bili su to duše žedne života, onog života koji je proizašao iz krvi prolivene na Golgoti koja je očišćenje svih grijeha, koja je lijek za sve rane.”

To su riječi koje se, naravno, mogu vidjeti i u početnim poteškoćama postavljanja pastoralnog djelovanja u novom kontekstu; no, ujedno nam i otkrivaju osnovno raspoloženje don Giuseppea koje će sazrijevati do noći 26. veljače 1945., čineći ga tako iz dana u dan župnikom za sve, župnikom za svakoga i župnikom za siromašne, kako je to i napisao vaš biskup. Taj ga je put doveo do župnika mučenika.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.