Naime, neke prijeporne točke u recepciji Marka Marulića i djela zahvaljujući kojemu je stekao neosporni status oca hrvatske književnosti dovukle su se do današnjih dana. Među njima je svakako apsurdna činjenica da je otac književnosti izguran iz obvezne srednjoškolske lektire.

Govoreći o razlozima, prof. dr. Pšihistal među ostalim kaže: „Ako ih idemo dublje tražiti, jedan od njih je i to što u izradu kurikula nisu dovoljno bili uključeni kompetentni stručnjaci. Ne možemo isključiti ni da je zaprjeka za ‚Juditu‘ bila ‚kršćanska ideologija‘. Kako god, umjesto kriterija književne vrijednosti djela u prvi su plan postavljeni imperativi ‚čitanje iz užitka‘ i ‚sloboda izbora‘, kao prozirni sofizmi…“

O „simuliranim ‚vraćanjima‘“ na popis lektire, sugovornica kaže: „‚Judita‘ je izbačena iz lektire i nema te retorike kojom bi se obranila suprotna teza, koja je pljuska i struci i zdravoj pameti!“

Unatoč svemu, „‚Judita‘ je djelo koje obvezuje“, a „prema stupnju svojih filoloških i ostalih obrada, spremna je da uđe u srednjoškolske učionice i da ju profesori povežu s ishodima učenja“.

Na načelno pitanje čemu služi lektira, zabavi ili stjecanju određenih kompetencija, tj. podizanju estetske ljestvice, prof. dr. Pšihistal među ostalim odgovara i protupitanjima: „Kada govorimo o ‚užitku‘ kod čitanja, postavlja se pitanje što je užitak. Je li to konzumeristička ideja užitka? Postoji li užitak znanja, estetski užitak? Užitak upoznavanja s vrijednim književnim djelima koja postaju dio intimnoga čitateljskoga habitusa za cijeli život? Što je zadaća škole?“

U razgovoru također nije izostao osvrt na Marulića kao kršćanskoga humanista. „Osim što je neprijeporna njegova književna veličina, njegova vjernost temeljnim kršćanskim vrijednostima, i to u teškom vremenu tranzicije iz srednjega u rani novi vijek, popraćenom ratovima, bolestima, migracijama i krizama svih vrsta, može biti i danas uzor i poticaj vjernicima da stoje čvrsto u vjeri u sličnom tranzicijskom vremenu“, kaže prof. dr. Pšihistal.