1. U petak popodne izvijestio sam Svetoga Oca kako su liječnici ocijenili znanstveno neobjašnjivim predmnijevano čudo, koje je predstavila Postulatura za kanonizaciju blaženog mučenika Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Papa Franjo se jako obradovao zbog ovog važnog koraka. Potom mi je rekao kako je već od mladosti u Argentini pratio s velikim zanimanjem zbivanja s hrvatskim mučenikom. Pri tome je spomenuo i neke meni nepoznate pojedinosti. Unatoč tjelesnoj klonulosti, njegov duh vjere zadržavao je lucidnost nepokolebljive vjernosti Evanđelju, koja se nije slomila ni uslijed najokrutnijih mučenja.

2. Nakon izvrsnog slavlja u pulskoj Areni, mladog i hrabrog svećenika, blaženog Miroslava Bulešića (1920-1947), okrutno ubijenog iz mržnje prema vjeri, ovdje smo kako bismo se prisjetili godišnjice rođenja za nebo drugog velikog hrvatskog mučenika, blaženog Alojzija Stepinca, koji je također mučen za vrijeme protukatoličkog vihora, koji se obrušio na Europi u prošlom stoljeću i koji je poput razornoga potresa ubijao nevine, rušio crkve, uništavao škole i katoličke ustanove. Želim se prisjetiti i onog velebnog slavlja pet Drinskih mučenica u Sarajevu. S nama su ovdje i neke sestre iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. Osjećam obvezu podsjetiti i na neobično mučeništvo pet posvećenih žena koje su barbarski ubijene iz mržnje prema vjeri. Ubijene su iz jednog jednostavnog razloga jer su bile katoličke redovnice i jer su činile dobro svima: katolicima, muslimanima, pravoslavcima. Svima.
Dvadeseto stoljeće, koje je trebalo biti vrijeme slobode, u stvarnosti je za Europu bilo vrijeme antireligijske, komunističke i nacističke tiranijske ideologije, čiji je gorak plod bio uništenje živôta i dušâ. Bilo je to vrijeme dijaboličnih izuma: fojbi (jama), koncentracijskih logora, gulaga, nebrojenih grobljâ smrti na kojima su nestajali milijuni nevinih žrtava, nepravedno optuženih, osuđenih u lažnim sudskim procesima, mučenih i okrutno ubijanih.
Moderni tirani nisu se pokoravali nikakvom pravu osim onome njihove izopačene ideologije. Sve su vršili izvan zakona: ubijali muškarce i žene, djecu i starce, bez imalo sućuti i poštovanja prema ikome; ponižavali su dostojanstvo drugoga i obescjenjivali njihov ljudski identitet.
Pouzdana povijesna istraživanja procjenjuju kako nikada u povijesti nije bilo toliko svjedoka ubijenih iz mržnje prema kršćanskoj vjeri kao u prošlom stoljeću. Broj je uistinu zastrašujući. U Christian World Encyclopedia (Svjetska kršćanska enciklopedija) anglikanski istraživač David B. Barrett govori o broju od 26685000 ubijenih. Jednostavnije rečeno, to bi bilo slično uništenju čitavih gradova i naroda iz puke obijesti zloga.

3. No, Sveta Majka Crkva ne zaboravlja svoje vjerne sinove, koji su nepoznati vojevali za Božje djelo. Crkva, poučena Božjom riječju, pred žrtvama progona s ganućem razmatra riječi Knjige mudrosti koje opominju: “Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu” (Mudr 3,4-6).
Sveti Pavao, i sâm Kristov mučenik, realno ocrtava položaj kršćanina u svijetu. Držeći blago vjere u glinenim posudama, krštenik je svjestan da živi u gradu u kojem je čovjek pritiješnjen tisućama kušnji i opasnosti, ali nikada pokoren. Pritisnuti smo – kaže apostol – ali ne pritiješnjeni; uznemireni, ali ne očajni; progonjeni, ali ne napušteni; pogođeni, ali ne ubijeni. Ova snaga duha hrani se vjerom u Kristovo uskrsnuće, koji će nas u vječnome životu postaviti uza se (usp. 2Kor 4,7-15).
Međutim, nasljedovanje Krista, prije ulaska u vječnu radost neba, očituje se kao križni put. Sam Isus, prije blaženog preobraženja, naviješta ovaj životni zakon: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23).

4. Blaženi Alojzije Stepinac živio je doslovno ove Isusove riječi. Jednog dana je zapisao: “Ako te ljudi nepravedno osuđuju, osobito ako se ikada dogodi da budeš optužen za tvoju vjernost Kristu, raduj se i veseli, jer Isus pati s tobom. Kad se pati s Isusom, sve postaje puno lakše”[2].
Upravo po završetku Drugog svjetskog rata započelo je – osobito u narodima nad kojima je gospodario komunistički režim – razdoblje vjerskog progona, negiranja slobode i svakodnevnog mučeništva.
Zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, u dopisu Titu 22. rujna 1945. godine, ističe kako su tijekom četverogodišnje narodno-oslobodilačke borbe ubijena 243 katolička svećenika, 89 ih je nestalo i 169 je deportirano u koncentracijski logor. Hrvatski biskupi su javno prozivali i osuđivali: smrtne kazne velikog broja nevinih svećenika koji nisu imali mogućnosti braniti se, dokidanje katoličkog tiska, nemogućnost djelovanja malih i velikih sjemeništa, ukidanje katoličkih škola, uvođenje obveze samo civilnoga braka, onemogućavanje slobodnoga ispovijedanja vjere i žestoke protukatoličke progone.
Ovaj vapaj za slobodom i pravdom navukao je bijes režima koji ipak nije želio stvarati mučenike. Zbog toga se koristio strategijom polagane i iscrpljujuće smrti, pogubnijom i težom od svakog drugog oblika mučeništva. Uz to, udarao je glavu kako bi pokorio vjernike.
Nadbiskup Stepinac, uhićen 18. rujna 1946, nakon lažnoga procesa, osuđen je na 16 godina teškoga rada, s gubitkom svih građanskih i političkih prava. Njegovo dugo mučeništvo okončano je u Krašiću, u njegovom rodnom mjestu, gdje umire 10. veljače 1960. godine, okrijepljen sakramentima Crkve, držeći u lijevoj ruci upaljenu svijeću i izgovarajući: Deo gratias. Fiat voluntas tua (Bogu hvala. Neka bude volja tvoja).
Kako je poslije utvrđeno, smrt je bila uzrokovana ponajprije sporim, ali dugotrajnim trovanjem koje je teško zarazilo krv, odvevši našega mučenika preuranjenom i bolnome kraju. Iz posthumnih svjedočenja zatvorskih čuvara, saznaje se kako su mu služeni obroci bili pomiješani s tvarima iz lišća oleandra, a koje su mogle prouzročiti smrtonosne posljedice bez da ostavljaju tragove u organizmu.
Nadbiskup je bio okružen osobama indoktriniranima dubokom mržnjom prema njemu, vjeri i svećenicima. Svakodnevno i blagohotno duhovno čišćenje predragocjenom euharistijskom Krvlju Kristovom nije moglo izliječiti zlobnu atmosferu koja je vladala oko njega, a godinama je trovala život našeg Blaženika.
Na vijest o smrti Alojzija Stepinca, blaženi Ivan XXIII. je, s gestom bez premca, želio služiti u bazilici Svetoga Petra u Rimu misu zadušnicu, što se po dotadašnjoj tradiciji činilo samo za kurijalne kardinale.
Svima je bilo poznato da je naš Blaženik trebao biti u Rimu 1953. godine kako bi primio kardinalski šešir iz ruku pape Pia XII., koji je tim činom želio nagraditi velikog pastira duša te vrijednog branitelja Kristovog stada i pravâ Crkve. Stepinčevom smrću umro je jedan autentični mučenik. Četrnaest godina provedenih u izolaciji, kroz svakodnevne moralne i fizičke patnje, bile su pravo i istinsko mučeništvo krvlju.

5. Što nas poučava ovaj naš hrabri Blaženik? Poznajemo korijene vjerske mržnje i protukatoličkog bijesa; to je neprijateljska čovjekova država suprotstavljena Božjoj državi. Zbog toga se i danas kao i jučer, Evanđelju opire, ismijava ga se i odbacuje. Danas se otvoreno napada katolička vizija muškarca, žene, braka, odgoja mladih, poštovanja i dostojanstva ljudskog života od začeća pa do prirodnog završetka. Vrline se ismijava, a poroke veliča. Evanđeoska blaženstva zamjenjuju nasilni i prijestupnički stavovi. Sloboda, koju protuevanđeoska ideologija prisvaja sebi, oduzima se onima koji ju poimaju drukčije. Ono što se ne može razumno prihvatiti, nameće se grubom i prisilnom klevetničkom propagandom.
To je otrovana klima u ovome svijetu obrnutih vrijednosti u kojem živimo.
Zbog toga, je nezamislivo ne pozvati se na svjedoke vjere, svece i mučenike. Od blaženog Alojzija Stepinca učimo biti vjerni Kristu, Crkvi i Papi; biti snažni pred omalovažavanjem, nepravdom, progonom; učimo hrabro braniti ljudska prava zajedno s Božjim pravima; hrabro i požrtvovno slijediti Isusa učitelja, koji je Put, Istinu, Život i Svjetlo svijeta, te također biti sol zemlje.
Od Isusa i od našega Blaženog mučenika nadasve učimo opraštati našim neprijateljima i ljubiti ih. Ljudske ideologije prolaze, diktature nestaju. Samo ljubav ostaje zauvijek, ona ljubav koju Bog izlijeva u naša srca na krštenju i koja sa sobom donosi darove istine i slobode.
Blaženi Alojzije, moli za nas.