Predavač Igor Jakobfi, magistar u području socijalnog nauka Crkve, održao je drugi dio izlaganja o temi „Pandemija kao prigoda za sinodsku obnovu – Crkva đakovačka i srijemska želi da svaki njezin član postane svjesniji svog identiteta te da po svojoj otvorenosti i zauzetosti ostvari svoje evangelizacijsko poslanje“.

Aktualizirajući i vodeći se smjernicama dokumenta „Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske“, Jakobfi je smjestivši pandemiju u svojevrsni ovovremeni znak utemeljen na istini vjere nastavio ukazivati na znakove vremena vidljive u „ljudskoj nemoći i beznađu, u Božjem spasenjskom zahvatu i bezuvjetnom pozivu na obraćenje jer je čovjek bezuvjetno pozvan sudjelovati u spasenju“.

U smislu beznadnoga lica pandemije istaknuta je ograničenost znanosti jer „postoji mnoštvo nejasnoća oko novoga koronavirusa (SARS-CoV-2)“ te je predavač rezimirao podatke o oboljelima u svijetu (43 766 712 osoba, 27. listopada; 49 727 316, 10. studenoga, što je povećanje za 5 950 604), podatke o preminulima (1 163 459 do 27. listopada; 1 248 373 do 10. studenoga, što je povećanje za 84 914 osoba) napomenuvši da Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da od sezonske gripe godišnje premine 250 000 do pola milijuna ljudi.

Beznadna strana pandemije ogleda se, razložio je Jakobfi, u mnogo toga, npr. u nepovjerenju spram znanstvenika, vlasti i medija, zatim u krhkosti gospodarstva (pad BDP-a u drugom kvartalu, u Euro zoni 11.8 %, Hrvatskoj 15.1 %), ali i u darvinizmu (pridavanje prioriteta osobnom preživljavanju u odnosu na zdravstveno i ekonomski ranjive skupine), manjku ekonomskog domoljublja/suvereniteta i tehnološkog suvereniteta, ali i u proizvodnji zaštitne medicinske opreme i krhkosti zdravstvenoga sustava.

Jakobfi je naglasio da „Božje spasenjsko djelovanje po pandemiji kršćanina podsjeća da Bog tješi i ohrabruje (Ne boj se!), a nužnost samoizolacije i ograničavanje socijalnih kontakata poziva nas na preispitivanje neopravdano previsokog vrednovanja uspjeha, profita, moći, ali i otkrivanje zajedničkog obiteljskog života, dok nemogućnost/ograničenost sudjelovanja na euharistijskim slavljima poziva nas na preispitivanje vlastite duhovnosti i otkrivanje nove žeđi za Bogom.

„Nitko ne živi i ne spašava se sam, svaki osobni izbor dotiče i živote bližnjih koji žive pored nas ili na drugom kraju svijeta, a ta duboka međuovisnost poziva na sve veću solidarnost (osobnu, društvenu i institucionalnu) na verbalni i djelatni način. Nije riječ samo o odgovornosti za stare i bolesne, nego o odgovornosti za sve, a napose za one kojima je na bilo koji način otežano ili onemogućeno samostalno zalaganje za vlastitu dobrobit. Tu nije riječ samo o potrebi očuvanja/izgradnje zdravstvenog sustava već o potrebi izgradnje ukupnog općeg dobra, jer moguće ga je očuvati i umnožiti samo zajedničkim zalaganjem; to očuvanje nije i ne smije biti podvrgnuto tržišnim zakonitostima jer to su dobra od svih i za svakoga, a njegovim razaranjem svatko biva izložen riziku ne izgradnje vlastite osobe“, ukazao je predavač.

Govoreći o bezuvjetnim etičkim zahtjevima u pandemiji, Jakobfi je apelirao na žuran nužni trostruki zaokret, počevši od sebe samoga, u odnosu na stare/bolesne, sve koji ne mogu prikladno skrbiti o sebi i u odnosu na postojeću koncepciju osobnog i društvenog razvoja od koje odmah treba početi radikalni zaokret!

„Vremena je malo. Posljednji zaokret mora biti oživotvoren kroz prvi zaokret koji se od ovoga časa treba očitovati u razlikovanju onoga što je prijeko potrebno u odnosu na ono što to nije; u izražavanju povjerenja u odnosu na znanstvenike i vlast, u jednostavnim mjerama higijene; održavanju razdaljine i nošenju maski. Kršćani su pozvani učiniti zaokret kako bi svijetu posvjedočili, po jednostavnim djelima skrbi za drugoga, što mu je činiti i obrise novoga kraljevstva. Učinimo li to na području naše Nadbiskupije (i šire), tada smo prepoznali kako i na koji način postati kvascem kraljevstva Božjeg na našim prostorima“, zaključio je Jakobfi.