Na programu je sudjelovao i požeški biskup Antun Škvorčević. Nakon molitve Trećeg časa, pozdravljajući svećenike i đakone, biskup je spomenuo kako se ovaj susret znakovito odvija između dva događaja: Devetnice u pripravi za svetkovinu Duhova i lokalnih izbora, čiji je prvi krug održan u nedjelju. Kazao je da si najprije trebaju dozvati u svijest činjenicu kako ono Isusovo djelo koje je Duh Sveti na Pedesetnicu oživio u apostolima i drugim učenicima, traje dvije tisuće godina te je dospjelo i do nas. „Zbog toga mi nismo skup nekih slučajnih ljudi, nego odjek onoga što je Isus pokrenuo snagom svoga Duha, i tom istom snagom tijekom povijesti oživljuje, podržava i institucionalizira svoju Crkvu“, ustvrdio je biskup. Dodao je kako je to također „polazište s kojeg trebamo promatrati sebe, svoje poslanje u Crkvi i stvarnost oko nas“. S obzirom pak na izbore, u čijoj su kampanji neki smatrali da će biti uspješniji u natjecanju za javne dužnosti ako budu negativno govorili o svojim političkim protivnicima, biskup je ustvrdio da su i svećenici izloženi napasti da budu zahvaćeni takvim mentalitetom, te se počnu u Crkvi i društvu ponašati na sličan način. Podsjetio je mlade svećenike da „nismo mi smislili Crkvu i njezin ustroj, da bismo se prema njoj mogli odnositi kako nas je volja, nego je ona djelo Isusa Krista u snazi Duha Svetoga“. Pozvao ih je da u razmišljanju o svom životu i radu u Crkvi ne polaze od sebe, nego od onoga što je Bog u njima ostvario kad ih je pozvao da budu svećenici. U protivnom, upozorio je, izlažu se opasnosti da sebe svedu tek na neke funkcionare, pokatkad bezdušne ili malodušne. Upozorio ih je na Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“. Aktualizirao ih je na primjeru nogometaša Borne Sose, koji je nastojao sam sebe opredijeliti za njemačku ili hrvatsku reprezentaciju te se doveo u opasnost da na koncu neće moći igrati ni u jednoj od njih. Biskup je ustvrdio da nerijetko tako završava kad u životu radije želimo birati, nego biti izabrani i postati izbornikovi suradnici. Pozvao je mlade svećenike da nikada ne zaborave kako su izabrani od Isusa Krista, najprije u krštenju, a potom u sakramentu svetoga Reda, ustvrdivši da je njihova veličina i dostojanstvo u tome da u toj svijesti surađuju s njime i vrše svoje poslanje u Crkvi.

Dodao je kako bi se to trebalo očitovati u njihovim različitim životnim situacijama. Za primjer je naveo slavlja potvrde koja se ovih dana održavaju u župama, i na kojima pokatkad ne sudjeluju svi svećenici određenog dekanata, nego se eventualno nađu zajedno samo za stolom. O tom pitanju, kazao je, važno je promišljati s polazišta vjere, da se Crkva očituje i ostvaruje u euharistiji, napose onoj u kojoj sudjeluju vršitelji različitih službi u Crkvi, kako uči Drugi vatikanski sabor, te su takva slavlja potvrde snažne točke očitovanja i ostvarivanja crkvenoga i svećeničkog zajedništva. Biskup se također zauzeo za to da svećenici čuvaju međusobnu diskreciju, dostojanstvo i poštovanje, te se klone tračerskog pristupa stanjima pojedinih svećenika koji imaju osobne probleme. Kazao je da i to pripada istinskoj svećeničkoj duhovnosti te je poželio da takav bude i današnji susret njihove trajne formacije.

Potom je Ivica Bošnjak, voditelj trajne formacije mladih svećenika, predstavio temu susreta „Kriza u životu mladog svećenika kao prilika za rast i posvećenje“ kojom je želio podsjetiti na krizu uloge u svećeničkom životu, njegovog socijalnog statusa u današnjem društvu, krizu odnosa i loše slike o sebi te manjka zrele duhovnosti i pristupa prema samome sebi i Crkvi.

Prvi dio izlaganja voditelj Bošnjak utemeljio je na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 11,25-30) koji donosi izvještaj o Isusovoj molitvi hvale upućene nebeskom Ocu zbog objave koju su primili maleni i jednostavni. Umjesto da upadne u krizu svoga poslanja zbog određenog neuspjeha u širenju Radosne vijesti i česte neprihvaćenosti u krajevima kamo je dolazio, Isus se obraća Ocu i u Njemu pronalazi utjehu i odgovor na ono što prolazi. On zna da je i to jedno iskustvo s kojim se mora suočiti. Utjehu mu daju oni koje naziva umornima i opterećenima, odnosno oni koji su žrtve institucionalnog režima, vjerskih vođa, koji na leđa malih i neukih navaljuju teški jaram Zakona, a ni sami ga nisu sposobni ispunjavati u svome životu. Bošnjak je pojasnio kako su ti ‘maleni’ slika i svećenika koji su nekoć u mladosti prihvatili poziv da budu Isusovi navjestitelji te i oni, poput Isusa, donose plodove svoga djelovanja. Moguće je da ti isti svećenici tijekom svog služenja upadnu u krizu poslanja i služenja te im zbog toga život postane teret, a svakodnevnica im donese različite brige koje utječu na iscrpljenost, razočaranost i umor koji trajno raste, osobito kad dožive neuspjehe. Kazao je kako tada i svećenici postaju potrebni Isusove pomoći. Njima, zarobljenima različitim bremenima (ovisnostima) kaže: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Isus šalje poruku da želi podići posrnule ljubavlju koja djeluje u Crkvi i kojom Bog podiže umornu braću. U svome izlaganju Bošnjak je potom naveo i određene negativne kompenzacije kojima svećenik u krizi pokušava smiriti svoje nesretno stanje ne znajući da se tako uvlači u još dublju krizu koja ga može koštati slobode služenja.

U drugom praktičnom dijelu programa svećenici su, podijeljeni u tri skupine, analizirali tri konkretna slučaja krize određenih biblijskih likova. Proučili su prvo anamnezu krizâ u životima Josipa Egipatskog, Mojsija i apostola Pavla te iz njihovih primjera promatrali kako se iz svake krize rađa neko novo iskustvo koje je pozitivno i korisno ne samo za pojedinca koji proživljava krizu nego i za širi krug ljudi oko njega. Također su istaknuli da je u krizama prisutna Božja logika izbavljenja, suprotna ljudskim očekivanjima, čime je još jednom posvijestio istinu kako u svakoj krizi Bog pronalazi svoj put preobrazbe pojedinca i to uz pomoć Crkve. Time je ostvaren cilj: upozoriti na posljedice eventualne krize u osobnom, svećeničkom i društvenom životu, uzrokovane često vlastitim ranama ili neurednim životom (lošim navikama, kompenzacijama) te ujedno uvidjeti snagu obnoviteljske Božje ljubavi koja je uvijek prisutna te čovjeka-svećenika nikada ne napušta nego ga po Crkvi savjetuje, hrabri i pomaže. Po susretu trajne formacije mladi svećenici su se osnažili u svijesti kako je na zajedničkom putu svećeništva i njegovih mogućih kriza nezamjenjiva pomoć svećeničkog zajedništva.

U završnom dijelu susreta svećenici su se dotakli nekih nadolazećih pastoralnih programa i pitanja, ponajprije s obzirom na pastoral djece i mladih. Susret je završio molitvom krunice u požeškoj katedrali.